Raqqa, grad u samom središtu Sirije koji je prije rata imao četvrt milijuna stanovnika, danas je 70 posto porušen i u tri mjeseca borbi kurdskog SDF-a protiv ISIL-a koji je okupirao Raqqu, poginulo je 1300 civila. ISIL je potpuno opokoljen već dva mjeseca, izgubio je ravno polovicu grada, a Tim Ramadan, stanovnik Raqqe koji s vanjskim svijetom komunicira internetom i pod pseudonimom, za Guardian opisuje na što nalikuje život u gradu u kojem ISIL nastavlja provoditi svoj teror unatoč žestokim bitkama i čiji pripadnici pucaju na svakoga tko pokuša pobjeći iz okruženja.
"Oni od nas u Raqqi koji su preživjeli napade, pokušavaju preživjeti unatoč apsolutno svemu neophodnom za život. Električna energija i voda isključeni su nam već drugog tjedna vojne operacije (napada SDF-a na ISIL) i grad je potpuno izoliran. Građani koji su unutra zatočeni nemaju pojma što se događa niti u najbližem susjedstvu, da ne govorimo u ostatku svijeta. Samo po cijele dane čuju zvuke granatiranja i artiljerijskih bitaka.
Nitko ne može napustiti svoju ulicu zbog mina i priručnih eksplozivnih naprava koje je ISIL postavio po rubovima četvrti. Kao i zbog ISIL-ovih snajperista koji ciljaju sve što god prelazi iz jedne četvrti u drugu. Stanovnici ovise o informacijama koje jedan drugom dovikuju preko ulice, o novim zračnim udarima (zapadne protu-ISIL-ove koalicije) i poginulim obiteljima. Zbog stalnih granatiranja problem je i puko prolaženje ulicom. Civili su probili prolaze u zidovima kako bi se kretali iz kuće u kuću.
Po vodu odlaze do antičkih izvora u okruženim četvrtima. Ti su izvori davno napušteni, no danas su nam očajnički potrebni. Normalan život u gradu potpuno je zaustavljen. Nitko ne izlazi na posao, a promijenila se i priroda mog života. Ranije sam išao ulicom, snimao fotografije i filmove, ili bih dijelio letke protiv ISIL-a. A danas sam zatočenik u ulici u kojoj živim, osuđen samo na slanje vijesti u svijet o mrtvima o granatiranju o ishodima bitaka.
Kad avionska bombardiranja prestanu, po jedna osoba iz svake obitelji izlazi vani tražiti hranu u domovima onih koji su pobijeni. Većinom ne pronalaze ništa, ali donose vijesti o mrtvima, kao i neke predmete koji mogu biti od koristi; svijeće, komade drva ili lijekove. Trava i biljke koji rastu uz rubove ulica, hrana su barem polovici onih u gradu u okruženju. Ljudi od toga rade juhu i unutra stavljaju sušeni kruh kako bi se to lakše jelo. Juha je ekstremno gorka, pa su je djeca na početku odbijala makar je i probati.
No, to je jedina hrana do koje neki mogu doći. Djeci se isprva povraćalo od toga, a onda su se privikla. Ljudi koriste staru odjeću, namještaj i najlonske vreće kako bi si zapalili vatru za kuhanje. U gradu je vrlo malo nafte i obitelji je koriste samo za električne generatore makar za nešto malo svjetla. I sam sam umalo ostao bez goriva, pa sam odlazio do parkiranih automobila koji su u borbama ostali oštećeni kako bih uzeo njihove baterije, ukoliko bi još radile, kako bih si pokretao uređaj preko kojega odlazim na internet.
Osjećam se jako kriv zbog krađe baterija i volio bih dobiti priliku jednom ispričati sve to vlasnicima i tražiti njihov oprost. Osjećam se krivim i zato što ne dijelim struju sa svojim susjedima; pokušavam štedjeti moju potrošnju goriva i baterija do kraja bitke, a onima oko sebe naprosto ne smijem otkriti čime se bavim. Nemam drugog izbora. Neke obitelji se navečer okupljaju u domu jedne i svaka obitelj donosi hranu koju će dijeliti. Čak i ako je to samo juha od trave.
Nije riječ samo o dijeljenju hrane, na ovaj način obitelji štede i gorivo, svijeće, imaju priliku neko se vrijeme skupa razonoditi, nakratko zaboraviti što se vani događa. To je posebno važno za djecu koju obitelji pokušavaju zaštititi od užasa rata. Djeca obično sjede oko nekog odraslog koji im priča priče o tome kako je kraj rata blizu, kako će uskoro moći opet ići u školu i vidjeti svoje prijatelje, kako će u gradu opet biti hrane za sve. Kad god netko donese na takva okupljanja nešto novo, ostali ga pitaju odakle mu.
Odgovor je uglavnom iz doma neke obitelji ubijene u borbama. Svi se zbog toga osjećaju krivima. Jednom sam im pričao o TV seriji "Crna lista" ("The Blacklist") koju sam gledao i citatu iz nje koji kaže da, ako živiš u društvu izgrađenom na kriminalu, moraš razmišljati i ponašati se kao kriminalac. Jedan čovjek me je pitao jesmo li i mi postali kriminalci. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, mlađi muškarac kazao je da smo mi poput Robina Hooda, ne poput kriminalaca, na to su se svi nasmijali.
Još jedan je potom rekao da se nada da će sljedeći avion baciti bombu na ISIL-ovu zgradz, pa se onda nećemo osjećati krivima kad budemo krali odande. Samo takva su okupljanja razlog i tako visokih civilnih žrtava u avionskim bombardiranjima koalicije. U jednoj kući se može zateći i do 50 ljudi, uglavnom žena i djece, a koalicija svoje mete istražuje nedovoljno pažljivo.
Zapravo je rijetkost zateći ISIL-ove militante u četvrtima koje su još pod njihovom kontrolom, jer se ili skrivaju po kućama ili su raspoređeni po linijama fronta protiv SDF-a. Njihova je taktika natjerati ljude koji žive blizu fronta da odu dalje u četvrti kako bi ih spriječili da pobjegnu iz područja koja kontroliraju. Neki dan automobil koji pripada ISIL-u izložio je tijela četiri ubijene osobe na jednoj od gradskih ulica s natpisom: 'Oni su ubijeni jer su pokušali pobjeći.'
Jednom sam pitao muškarca koji ima četvero djece zašto s obitelji i dalje ostaje u Raqqi. A on mi je odgovorio da mu djeca imaju veće šanse za preživjeti ako ne budu bježala. Cesta koja vodi u bijeg minirana je i pod nadzorom snajperista. Dokle bi uopće stigla njegova djeca u bijegu?
Davno sam jednom prilikom obećao svojim kolegama novinarima Najiju al Jarfu i Ibrahimu Abdulu Qadiru da će jednog dana ISIL biti istjeran iz grada i da ću ja tog dana stajati na glavnom trgu i dijeliti slatkiše. Obojica novinara sad su mrtva, ali ja ću pokušati nastaviti slati priče 5000 obitelji koje još uvijek preživljavaju u gradu (misli na one koji su opkoljeni), za koje bijeg nije mogućnost."
Tim Ramadan za Guardian je prethodno pisao sredinom mjeseca. Raqqu oslobađaju isključivo kurdske jedinice inače kurdsko-arapskog SDF-a. Uz Kurde, sporadično ima i boraca dobrovoljaca koji su došli pomoći kurdskim jedinicima najčešće sa Zapada. SDF-ovoj kampanji materijalnu, vojnu, logističku i drugu pomoć i podršku pružaju koalicijske anti-ISIL-ovske snage SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Njemačke.
