Kad je Željko Dolački prvi put lansiran u medijsku zvijezdu, teško da je u MUP-u bilo inspektora s više murjačkog iskustva i poštenije zasluženim profesionalnim statusom. Bile su ‘90-e, malo poslije Oluje.
Razvojačene gomile nasrnule su na mirnodopsku državnu strukturu, radije birajući proračunske plaće MUP-a od egzistencije u privatnom biznisu.
Za razliku od dojučerašnjih pripadnika postrojbi HV-a i HVO-a koji su uz ratne zasluge brzinski ugrabili diplome policijske akademije i vodeće položaje represivne hijerarhije, Željko Dolački pekao je zanat od 15. godine - od srednje milicijske nadalje, prema standardu prijašnje SFRJ.
Tako ga je ‘90-ih zapala dužnost da sroči dugačku listu znanih uličnih kriminalaca, narkodilera, švercera, kamatara, svodnika - operacija evidentiranja pod gordom oznakom kodnoga imena Ključ.
U sadržajnom kontinuitetu bivše i novonastale države dugo su ostali manje-više nebitni za konstelacije Markova trga. Odnos se promijenio tzv. zločinačkom organizacijom, koju je, prema optužnici, predvodio kamatar Nikica Jelavić.
Službenim optužnim aktom nije bio zahvaćen kontekst: da je u jednom času ugrozio neke od tadašnjih poslovnih planova Privredne banke Zagreb. Zbog suspenzije Dolački se 2000. zatekao izvan formacijske strukture.
Lišen institucionalne odgovornosti, položaj se pokazao izvrsnim za alternativne aktivnosti u konstruiranju senzacionalne optužnice. Nakon što su ga uvrstili u probranu grupu supertajnih istražitelja na dispoziciji DORH-u, ljepuškasti dugokosi mladac oko 30. godine postao je miljenik Dunje Pavliček Patak, zagrebačke županijske odvjetnice.
Na javnomesuđenju 2001., krcatom proturječnostima, pokazat će se da je Dolački, ispunjavajući njezin projekt, sudjelovao u podmetanju inkriminirajućih dokaza i lovu na svjedoke pokajnike među pripadnicima konkurentskoga ganga.
Dok su lažni dokazi i svjedoci imali dugačku tradiciju iz komunističke prošlosti, svjedok pokajnik uveden je kao novitet postkomunističkoga ZKP-a. Službenici “nadležnih institucija” sebe su počeli doživljavati kao junake američkih trilera koji propagiraju FBI.
Kome se ne bi svidjela tolika pozornost? Zato se aktualna priča o krađi u Policijskoj upravi zagrebačkoj razvija prema, moderno rečeno, “paradigmi” bumeranga: sve što je Željko Dolački koristio kao izum za potrebe HDZ-ovih progona tijekom 90- ih godina moglo bi ga danas koštati glave.
Optužujući, naime, da je okrao vlastiti ured, u igri je i jedan ključ (empirijski, nesimbolički) i najmanje jedan pokajnik. A prema mišljenju njegovog odvjetnika, nije isključeno niti klasično “pakovanje”.
Provala u sjedište PUZ-a zamijećena je nakon vikenda, 4. travnja ove gocine, ujutro, i to po obijenom sefu u njegovu uredu, na drugom katu zgrade u Heinzelovoj ulici.
Nestalo je dva kilograma zlata i 280.000 eura, kako se izvještava za medije, zaplijenjenih malo ranije, u veljači 2016., od obitelji Ivić.
Prema početnoj verziji, provalnici su iskoristili propuste u osiguranju zdanja, popevši se požarnim stubama u ponajboljim političkim okolnostima: usred prvih eksplicitnih sukoba između Tomislava Karamarka, predsjednika HDZ-a, i Vlahe Orepića, tek instaliranog ministra unutarnjih poslova, koji je iz redova Mosta.
Karamarko je zahtijevao drastičnu smjenu policijskih kadrova naslijeđenih iz prethodne SDP-ove vlade, tvrdeći da su služili samo vladajućoj stranci. Orepić se tome uspješno opirao.
Paradoksalna provala u policijski depo raspravu je učinila besmislenom: komegod služili zatečeni policijski šefovi, predstavila ih je kao nesposobne do kriminalističke karikature, utoliko bjednije od Karamarkove dijagnoze o stranačkoj uvjetovanosti njihovih akcija.
Preciznija istraga eliminirala je prodor izvana, jer je kasa, kako se ocjenjuje, prvo bila otključana i ispražnjena pa potom nasilno razvaljena u kreiranju naknadne provalničke scenografije.
Za potrebe medijskog tumačenja, neslužbenim kanalima dodano je kako čak postoji jedna kolegica koja je već priznala osobnu pomoć Željku Dolačkom u aranžiranju lažnih provalnih tragova.
A to znači da se u “armiji” od 33 najavljena svjedoka na obzoru budućeg suskog procesa opet smiješi poneki pokajnik. Ipak, sve činjenice nisu iznijete u javnost, kako Express doznaje od Veljka Miljevića, njegova odvjetnika.
Prije svega, u sefu ureda u Heinzelovoj ulice nalazilo se više zaplijenjenih vrsta građe, iz raznih kaznenih predmeta u proteklih godinu dana.
U stvaranju dojma ništa nije atraktivnije od zlata i deviza u zemlji koja je odavno inficirana iluzionizmom. Dok nitko ne može poreći da se stvarni motiv, moguće, krije u manje atraktivnom sadržaju počišćenog sefa, dragocjenosti najlakše zasljepljuju društveni auditorij, još od slučaja dijamanata Vladimira Zagorca, koje nitko nije vidio.
Tako je pred javnošću lovina iz PUZ-a svedena samo na tržišno primamljive predmete - psihološki mjereno, predmete mnogih žudnji i zavisti. Drugo, sam Željko Dolački priznaje odgovornost ekskluzivnoga posjednika ključa u trenutku provale.
Ali dok su se mijenjala lica u toj ulozi krim-šefa, ovisno o izbornim rezultatima i strankama na vlasti, brava policijskog spremišta godinama je ista, stara, sve starija. Na isti se način famozni ključ prenosio s bivših na novoimenovane nasljednike.
Budući da prilično logičnu mogućnost njegova kopiranja prije nastupa Željka Dolačkog na tu dužnost, 2012. godine, nitko nije uzeo u obzir, tek odlukom nadležne sutkinje ispitat će njegove prethodnike.
Većinom su, podsjetimo, HDZ-ovi štićenici, neki još iz Karamarkova mandata ministra unutarnjih poslova. U trenutačno sagledanoj situaciji, najkraće rečeno, Orepiću su otvorene nešto veće šanse da politički nadigra Karamarka.
Pokaže li se da Dolački nije kradljivac s ključem kojeg je promovirao SDP-ovac Ranko Ostojić, preostaje jedino odgovornost HDZ-ova nekadašnjega kadra. Odluči li se drukčije, bit će to suđenje s malo materijalnih dokaza i obiljem usmenih svjedoka o liku i djelu nekadašnjeg ljubimca Dunje Pavliček Patak, koji krimen rasčišćavaju - samo do strogo određene granice. Naime, ono što nije moguće sudski dirnuti tiče se uzlazne karijere Željka Dolačkog, bez obzira na privremene marginalizacije.
Primjerice, zbog traljavo vođene istrage o tzv. zločinačkoj organizaciji, smijenjen je Radovan Ortynski, glavni državni odvjetnik.
Ali Željko Dolački nastavljao je sudjelovati u supertajnim, najdelikatnijim akcijama pod vodstvom policijsko-tužiteljskog vrha. Ako je istina da je sa svojim kriminalističkim iskustvom korišten čak u potrazi za bjeguncem Antom Gotovinom, ništa neobično da je haški optuženik identificiran tek dolaskom Ive Sanadera na mjesto premijera i Karamarka na čelo tajne službe POA-e.
U ministarskome mandatu Tomislava Karamarka, iz svoje tajnosti Dolački je vraćen u formalnu nomenklaturu MUP-a, doduše kao običan, javni policajac Policijske uprave sisačko- moslavačke.
Onda je 2012. opet isplivao u elitne redove, preuzevši od prethodnika famozni ključ u svojstvu prevažnog šefa PUZ-ove kriminalistike.
U tome je zanimljivo da se u jednom trenutku – zbog korumpiranog inspektora Mislava Merkeša - našao na sudu s dvojicom smijenjenih prethodnika.
Uz ostalo, na suđenju se objavilo kako su dragocjeniji predmeti policijske zapljene nerijetko završavali na čudnim mjestima ili posve nestajali. Ta pojava, međutim, nikog nije osobito uznemirila.
Prva sitnica - u usporedbi s pet milijuna eura koje je svjedok pokajnik obećao progoniteljima i sucima Ive Sanadera. I tako je, malo po malo, kreiran milje u kojem se ne vjeruje ni jednom potezu “nadležnih institucija”, dok se pravednost državnog aparata prilagođava većinskom javnome mišljenju.
Željko Dolački također je podijelio javno mišljenje. Dio upozorava na njegovo skromno imovinsko stanje u zaseoku Vukovina kraj Velike Gorice.
A drugi dio pamti da je u tajnim operacijama pod njegovim vodstvom uvijek ostajalo nešto neobjašnjivih financijskih deficita.
Ali provala u sef vlastitog ureda nadilazi sve do sada znano o kriminalno-policijskim “kombinacijama”, nerijetkim u desetljećima samostalne Hrvatske. Je li imaginacija Željka Dolačkoga doista baš toliko grandiozna?
Do sada identificirani grijesi, zbog kojih je neko vrijeme bio pod suspenzijom, otkrivaju puno manje od toga: školu jako dugačke tradicije na hrvatskim terenima, zvala se žandarska ili milicijska, bio na djelu drot ili policajac: zataškavanje kriminala u korist najbližeg susjeda ili znanca.
I obratno, podmetanje lažnih tragova da bi se zadivio autoritet koji obećava bolje radno mjesto i veću plaću. Zato najnoviji skandal u PUZ-u ostavlja bez riječi, dokazujući kako naoko male nepodopštine države vode u karikaturu koja se riječima više ne da opisati.
