Top News
829 prikaza

"Iz zatvora sam javio kardinalu Šeperu da ga je UDBA ozvučila"

Vladimir Pavlinić
Marija Vuković
Vladimir Pavlinić, osnivač Glasa Koncila progovorio je o Udbašima i vrhu Crkve te kako se kardinalu Šeperu požalio kako Udba pritišće studente bogoslovlja u JNA da odustanu od svećeničkog poziva

Jedan od najnovijih uvodnika najvažnijih hrvatskih katoličkih novina Glasa Koncila, onaj u kojem se oštro i bez zadrške napada Tomislav Karamarko, bio je jasan i nedvojben signal da su šefu HDZ-a dani odbrojeni i da će se hrvatska politička karta iznova krojiti. Glas Koncila je tako opet pokazao da je, čak i kad se Kaptol od njega prividno ograđuje, proteklih desetljeća bio puno, puno više od pukog vjerskoga glasila. Kako je, zapravo, Glas Koncila nastao i što je sve značio u hrvatskoj povijesti, ekskluzivno za Express je našem suradniku, književniku i publicistu Nikici Mihaljeviću, govorio osnivač Glasa Koncila Vladimir Pavlinić (87). On je otvoreno progovorio i o najnovijim napisima i otkrićima kako je Udba prisluškivala sam vrh Katoličke crkve u Zagrebu, o čemu je, već na početku razgovora, rekao: - Jugoslavensku tajnu policiju sasvim je, naravno, zanimalo sve što se govori i radi u zatvorenim crkvenim krugovima. No da su imali doušnike čak među bogoslovima u sjemeništu na Kaptolu spoznao sam potkraj 1951., kad su nadbiskupa Stepinca iz Lepoglave premjestili u kućno zatočeništvo u Krašiću. Bio sam na četvrtoj godini bogoslovije. Ubrzo nakon toga događaja pozvan sam na Udbu na Zrinjevcu, ne sjećam se pod kojom izlikom (ta pozivanja nisu bila ništa neobično), i počelo je s onim što sam ja govorio o tom događaju u popodnevnom odmoru u dnevnom boravku. Nije nas bilo na okupu više od šest-sedam, dakle jedan od nas morao je biti dojavljivač. To je posijalo među nas sumnjičenje, nagađanje koji bi to od nas mogao biti. Prilikom godišnjeg zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije u Nadbiskupskom dvoru 1952. ili početkom 1953. sutradan su pojedini biskupi bili pozivani na Vjersku komisiju u Gornjem gradu te iz pitanja koja su im postavljana bilo je razvidno da su obaviješteni o pojedinostima biskupskog zatvorenog sastanka. Zar netko od samih biskupa dojavljuje komunistima njihove tajne razgovore? 

Express: Je li se ikad otkrilo kojim su putem komunističke vlasti dobivale tajne podatke iz samoga središta Crkve u Hrvatskoj? 

U lipnju 1953. godine bio sam zaređen i nakon dvadeset dana pozvan u vojsku. U prosincu 1954. godine završavao se 18-mjesečni vojni rok u Pirotu u Srbiji, obilježen raznim peripetijama. Pred sam kraj pustili su me na propisani desetodnevni dopust kući, koji se završavao drugog dana Božića. 
Na Badnjak sam išao, pred odlazak, pozdraviti nadbiskupa Šepera, nekoć mojega rektora u sjemeništu. U razgovoru sam mu opisao situaciju studenata bogoslovije u vojsci. U jedinicama su nas dočekali specijalno za nas pripremljeni oficiri, komesari za preodgoj. Plan je bio odvratiti nas od zvanja. Bila je to kombinacija prijateljskih razgovora i maltretiranja svake ruke, obećanja i prijetnji. S priličnim brojem imali su uspjeha. U armijskim novinama divizije iz broja u broj čitali smo dopise kolega koji su spoznali nazadnost svojega dosadašnjeg odgoja te kako im je Armija otvorila oči za istinu i veličinu jugoslavenskog socijalizma! Zadnjih mjeseci počele su se ostvarivati i prijetnje nepoučljivima: jedan po jedan nestajali su kolege u zatvor. Eto, to je otprilike bilo ono o čemu sam na Badnjak govorio nadbiskupu sjedeći mu sučelice za stolom u njegovu baroknom uredu u Nadbiskupskom dvoru. Iznio sam mu i osobnu situaciju koja upućuje na to da bih sasvim lako mogao završiti u zatvoru. Sutradan na Božić pred ponoć sjeo sam u vlak za Beograd - Niš - Sofiju. U Nišu mi je u vlaku prišla naoružana trojka. Vodnik mi je rekao da sam ‘prekomandovan’ u njegovu jedinicu. Odvezli su me u samicu vojno-istražnog zatvora. Drugi dan sjedio sam pred ‘isljednikom’, kapetanom I. klase Lazom Ignjatovićem. Na sebi sam upoznao policijsku tehniku hladno-toplo, dernjavu prijetnji i topli govor prijateljskih obećanja, o čemu sam čitao u knjizi ‘Zavjera šutnje’, gdje je ruski inženjer Vajsberg-Cibulski živo opisao staljinistička ispitivanja kroz koja je prošao. Kapetan mi je odmah uvodno dao na znanje da oni o meni znaju sve, SVE! Evo i ono što sam prije četiri dana razgovarao s nadbiskupom u Zagrebu. A čuju se tamo i ‘razni drugi glasovi i glasići’, pripomenuo je. Naravno, znao sam koji su to glasići bili. Na hodniku pred nadbiskupovom sobom stajao sam u redu s poglavarima zagrebačkih samostana koje je toga dana primao. Kapetan me je odmah poučio kako oni imaju tehniku kojom mogu slušati koga god žele na bilo kojem mjestu, pa i u autu. O meni nije znao da sam se amaterski bavio radiotehnikom te već odavno bio upućen što je to i kako radi magnetofon. 

Express: Vi ste, dakle, bili kolateralna žrtva Udbina prisluškivanja nadbiskupova ureda...  

Epizoda s nadbiskupom nije bila povodom mojega uhićenja, sve je bilo pripremano mjesecima prije. Istražitelju je to poslužilo samo da me odmah prepadne i zbuni. Uručen mi je papir s točkama za koje sam okrivljen. Tu je bio niz podataka koji su mi trebali pokazati kako znaju o meni ‘sve’. Na primjer, prisustvovao sam mladoj misi ‘Vita Cifrića’. Jasno, to se odnosilo na Vida Cipriša iz Marije Bistrice. U pismenom prigovoru napisao sam da ne znam nikoga toga imena, a i ne razumijem koje bi krivično djelo bilo nazočiti nečijoj misi. Očito, zagrebačka Udba im je iz mojega dosjea telefonom pročitala stare doušničke zapise i krivo su čuli ime. A Cipriš je morao imati važno mjesto u fasciklima Udbe u Zagrebu. Godinama je bio u zatvoru i nakon toga postao svećenik. A ja sam mu prije tri godine bio fotograf na mladoj misi. Ignjatović mi je zastrašujuće dočarao što me čeka za moje besmisleno pokušavanje da turam ‘motku u točak voza revolucije’. Ali mogu ja, reče, i odmah na slobodu, sve ovisi o meni. Kako ovisi? ‘Tako da dokažeš da si lojalan građanin Jugoslavije.’ Kako to mogu dokazivati?, upitao sam. ‘Ti ćeš u crkvenim krugovima dolaziti u doticaj s mnogim ljudima. Kao rodoljub obavijestit ćeš organe bezbednosti o svemu što se tamo šapuće i govori protiv naroda i države.’ Na tu ponudu ‘slobode’ nisam imao daljnjih pitanja. Ali sam jedno pitanje ostavio za sebe: kako dojaviti nadbiskupu Šeperu da ima u svojem radnom stolu ugrađen prislušni aparat i da se sve snima? S tom mukom otišao sam četiri mjeseca kasnije u nišku kaznionicu, Kazneno-popravni dom Bubanj. 

Express: Je li i u zatvoru bilo pokušaja vrbovanja?

U mojem slučaju čak neobično brzo. U KPD-u sam raspoređen na ciglanu. Kopanje gline i modeliranje u opeke. Tu su stalno rasle norme. Ne postigneš broj cigli koji je netko dostigao jučer, ‘sleduje’ te kazna, obično neka osjetljiva uskrata. Nakon desetak dana odvedu me usred posla iz blata u zgradu uprave zatvora. Dočekala su me sjedeći za stolom tri nepoznata mi oficira JNA. Prijateljski me je upitao onaj u sredini, major, kako mi je ovdje. ‘Evo, vidite’ te pokažem na blatne cunjave hlače i uzicom vezane galoše. ‘I kaniš ti tako tri godine ovdje?’. ‘Nisam to ja birao, vi ste me ovamo poslali.’ Stavili su mi u izgled da odmah idem na slobodu. Neka samo potpišem neki papir, obvezu da ću biti lojalan građanin socijalističke Jugoslavije. Jasno, hoće me za špijuna. ‘O tome ne mogu razgovarati’, rekoh. Nato je onaj glavni bez riječi mahnuo rukom čuvaru da me izvede. 

Express: Je li vam i kako uspjelo iz zatvora obavijestiti nadbiskupa da je ozvučen?

Na moju molbu nakon godine dana premješten sam u kaznionicu Stara Gradiška. Za to sam morao platiti stražaru tri dnevnice i za obojicu put vlakom. Došao sam u društvo tridesetak svećenika, uz širok raspon visoko školovanih ljudi. Bio je to neusporedivo gori zatvor od niškog. Dvadeset godina kasnije Gradišku je Vlado Gotovac opisao kao ljudsko smetlište. Nakon kojih šest mjeseci mojeg tamošnjega boravka završavala je kazna svećeniku zagrebačke nadbiskupije Alojziju Slavičku. Potiho sam mu ispričao svoju tajnu i zamolio ga da svakako što prije prenese nadbiskupu Šeperu moju poruku. Nikako to ne smije učiniti u njegovu uredu, neka ga uhvati nasamo u nekom kutu sakristije u katedrali i sve ispriča. Je li poslije Slaviček što obavio, o tome, dakako, nisam mogao ništa znati. A u godinu i pol do kraja moje robije nije izlazio na slobodu nijedan svećenik, kojemu bih za svaku sigurnost povjerio isti zadatak. Iz robijašnice sam pušten točno u dan i sat godišnjice uhićenja. Kao što sam prije tri godine posjetio nadbiskupa za oproštaj, sad sam ga sutradan po povratku išao pozdraviti i staviti mu se na raspolaganje. Sjeo sam opet točno za isti stol kao tada. Tek što sam počeo veselo govoriti kako sam evo stigao, progovorio je on: ‘Znate, domine, vi ste mi ono poslali iz zatvora poruku da imam ovdje ugrađene nekakve prislušne sprave. Ja sam dao sve temeljito ispitati i, budite sigurni, ništa tu od toga nema!’. Protrnuo sam jer sam bio siguran da ima. I da oni koji su slušali one ‘glasiće’ prije tri godine sad evo, ravno iz nadbiskupovih usta, saznaju za moj neprijateljski konspirativni pothvat, iz dobro čuvanoga mjesta. Odgovorio sam – više za one nevidljive nego ovdje za nadbiskupove uši: ‘O, sad mi je lakše. Ja sam tada po nečemu stekao takav dojam. Jako mi je drago da sam bio u krivu’. 

Glas Koncila | Author: Wikipedia Wikipedia

Express: Sad kad ste pouzdano znali da Udba prisluškuje samoga nadbiskupa, kako su se stvari dalje razvijale?

Preuzeo me je nadbiskupov tajnik Mijo Pišonić. Bio je osoba punog nadbiskupova pouzdanja, i u poslovima crkvene uprave i privatno. Čovjek uvijek elegantan i prijazan sa svima. Bio je poznat kao vrlo praktičan, snalažljiv u svakom pogledu, s osobitom smislom za okretanje novca i tehniku. Prvi je od svećenika poslije rata imao svoj automobil, tako i čudesnu novotariju magnetofon. Pišonić je djelovao kao glavna veza nadbiskupije s nadbiskupom Stepincem u Krašiću, a osobito sa specijalistima koji su liječili Stepinca. Pribavljao mu je i donosio posebne lijekove iz inozemstva. Ja sam u međuvremenu još polagao neke ispite na fakultetu. U listopadu 1958. pozvao me je Pišonić i saopćio mi da me šalju na župu Oštrc u Žumberku. Siromašno mjesto, župni stan u opustošenoj baroknoj kuriji, a i ja bez ičega. Pišonić mi je bez pitanja obećao svaku pomoć. Preporučio mi je da nabavim barem bicikl, jer to su tamo razbacani zaseoci, a i do crkve ima od stanovanja dva kilometra. Odmah mi je turio u ruku neku svotu novca, a ako mi bude trebalo i što dolara neka samo kažem. A bilo je to vrijeme kad je i samo posjedovanje strane valute bilo krivično djelo. Instinktivno su uvijek u meni budile stanovito nepovjerenje odviše slatke manire nadređenih. Ali da bi se iza Pišonićeve napadne uslužnosti krili neki skriveni motivi, za takvu pomisao nisam imao razloga.

U Oštrcu sam djelovao do jeseni 1963., kad me je nadbiskup Šeper pozvao u Zagreb da preuzmem od franjevaca izdavanje biltena za izvješćivanje o Drugom vatikanskom koncilu. Pokrenuo sam list u novinskom obliku pod naslovom Glas s Koncila. U lipnju 1962. javio mi je krašićki župnik da je Mijo Pišonić poginuo u automobilskoj nesreći. Odmah sam otišao u Zagreb. Dok sam u zgradi Bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu sjedio na ručku u blagovaonici za svećenike, goste, prolaznike i ondje nastanjene umirovljenike, došao je tu Rudolf Pukljak, dugogodišnji ekonom sjemeništa. S Pišonićem je Pukljak blisko surađivao u financijskim stvarima. Sad je tu prisutne izvijestio kako je on u Pišonićevoj sobi, odmah do nadbiskupove, pronašao skriven u ormaru mali magnetofon i žice od njega do nadbiskupova stola. ‘Evo, otišao je Bogu na sud!’, uzviknuo je uz dramatičnu gestu uzdignute ruke. Poznata je bila Pukljakova osobita bliskost s Pišonićem i gorko je bilo sad čuti od njega osudu prijatelja, čak i u ime Boga. Najveće je naravno bilo razočaranje nadbiskupovo, koji je u svojega tajnika imao neograničeno povjerenje. Njemu je i povjerio da tehnički pregleda njegov stol nakon moje obavijesti o prislušnim spravama. Sad se moje upozorenje od prije punih sedam godina pokazalo opravdanim, makar nitko osim nadbiskupa nije za to znao, a još manje mi priznao. 

Express: Postoje li kakve sumnje ili se zna štogod o pozadini Pišonićeve pogibije?

Dolazeći u Zagreb često sam posjećivao prijatelja kanonika Antuna Ivandiju, dugogodišnjega robijaša, s kojim sam dijelio interes za umjetnost i fotografiju. On je studirao arhitekturu i za nadbiskupiju je vodio poslove obnove ratom porušenih crkava. U tome je usko surađivao s nadbiskupskim tajnikom. Ivandija mi je ispripovjedio kako mu je Pišonić dva tjedna prije pogibije rekao da strahuje za svoj život. S Udbom se sukobio zbog akcije gradnje u ratu porušene crkve u Voćinu, važnog slavonskog marijanskog prošteništa. Za tu svrhu organizirao je pritjecanje novčane pomoći od njemačkih i austrijskih biskupija. Dana 22. lipnja išao je s dva bogoslova u Brezovicu časnim sestrama služiti misu o blagdanu Srca Isusova. Kod Hrvatskog Leskovca naletio je na njegov auto teški kamion hladnjača i sva trojica su poginuli na mjestu. U katedrali su im bili izloženi otvoreni lijesovi. U crkvenim krugovima i šire nije bilo sumnje da je to djelo Udbe. Čulo se i tumačenje da je to osveta komunističke vlasti za Pišonićevu skrb za kardinala Stepinca (i danas se to još može na internetu pročitati). Već su bili poznati primjeri uklanjanja nepoželjnih sudarom hladnjače. U takvom sudaru teško je ranjen bečki kardinal König kraj Novoga Marofa 13. veljače 1961., kad je s tajnikom putovao na sprovod kardinalu Stepincu u Zagreb. Spasili su mu život liječnici u varaždinskoj bolnici. Sjećam se kako je cijelom Jugoslavijom krenula glasina o pogibiji srpskog narodnog heroja Slobodana Penezića-Krcuna, nosioca najviših državnih i partijskih dužnosti, koji je 1964. poginuo na magistrali kraj Lazarevca. Govorilo se o sudaru s hladnjačom. Čovjek se oko nečega usprotivio samom Titu. I kod legende Krcuna, koji je bio član Centralnog komiteta KP Jugoslavije i jedan od šefova Udbe te i sam slao ljude na Goli otok, nađene su poslije smrti u stanu prislušne naprave. 

Express: Je li s crkvene strane ikad istraživano o prisluškivanju Kaptola?

Po svemu nije. Nije to društvo vješto ‘kontraobavještajnim’ operacijama. Unutar staleža postoji načelno povjerenje u svačiju savjest. Sa smrću Mije Pišonića ta je priča zaspala. Meni se probudila pedeset godina kasnije. Prilikom jednog dolaska u Zagreb uočio sam na novinskom kiosku i kupio knjigu ‘Krunoslav Draganović. Iskazi komunističkim istražiteljima’, meni dotad nepoznatog autora Miroslava Akmadže. Svećenik Draganović, jedan od najistaknutijih ustaških emigranata, u Jugoslaviji nazivan neprijateljem broj jedan, pod zagonetnim se okolnostima u rujnu 1967. vratio u Jugoslaviju i, na opće čuđenje, ništa mu se nije dogodilo. Ostalo je visjeti u zraku veliko pitanje i o njemu se žustro sporilo: je li Draganović prisilno dopremljen iz Italije ili je bio suradnik Udbe? Za oba gledišta iznosili su se, kako u domaćoj Crkvi, tako i političkoj emigraciji, uvjerljivi argumenti. Misterij Draganović i nakon 280 stranica knjige povjesničara Akmadže ostaje bez konačnoga razrješenja. Ali je zato Akmadža usput u arhivima našao podatke koji potvrđuju suradničku ulogu Mije Pišonića. No meni je glavni šok u knjizi pripremilo ime Rudolfa Pukljaka (inače mojega suseljanina, iz Dubrovčana u Zagorju). Glavni suradnik Udbe na Kaptolu nije bio Mijo Pišonić, nego Rudolf Pukljak. Onaj koji je prijatelja Pišonića nakon njegove tragične smrti glasom pravednika slao Bogu na sud! Već pri početku knjige čitamo, na primjer: “Pukljak je u jednom izvješću Udbi, kao njezin suradnik, napisao da je Šeper u jednom razgovoru kazao da Draganović i još neki iseljenici žele da biskupi u Jugoslaviji prema vlastima nastupe ratnički. Šeper je komentirao: ‘Neka oni dođu u zemlju i tako nastupe, pa će vidjeti kako će završiti’.” To se nalazi u Dosjeu Pukljak pod rednim brojem 39, od 22. svibnja 1961. 

Nekoliko stranica dalje javlja se njegovo ime kao izvjestitelja također i Komisije za vjerska pitanja: u prosincu 1967. izvješćuje što je o povratku Draganovića govorio tajnik Biskupskih konferencija Nikola Soldo (i on je bio u Gradiški, 18 godina): “... prema riječima Pukljaka, da je Draganović svojim dolaskom u Jugoslaviju učinio najpametniji korak u svojem životu“. Na sastanku Udbe 7. studenoga 1967. riječ je o akciji “Franjo”, koju provode centri Državne sigurnosti za praćenje istaknutih crkvenih osoba (poimence nabrojeni, među njima je i Antun Ivandija, kojega sam spomenuo), zatim o pojačanom korištenju “Zagorja”, kako se nazivala sprava za prisluškivanje u uredu zagrebačkog nadbiskupa. Odlučeno je da se s tom akcijom upozna i suradnik Službe državne sigurnosti “Vlado”, to jest Rudolf Pukljak. Eto kako s trijumfalnim Pukljakovim otkrićem minijaturnog magnetofona u Pišonićevu ormaru nije okončano prisluškivanje nadbiskupova ureda. Isti Rudolf Pukljak, jednako čovjek punoga povjerenja nadbiskupa Šepera, po svemu je bio uposlen u brzom instaliranju nove naprave, bez sumnje tehnički naprednije, koja će perfektno i neometano raditi idućih četrdesetak godina. Pod lijepim kodnim imenom Pukljakova rodnog kraja. Pitam se samo: jesu li isti oni udbaši koji su poslije svoja umijeća i vještine stavili u službu organiziranja hrvatskih tajnih služba dobili nalog da dobro staro ‘Zagorje’ u nadbiskupskim odajama potiho razmontiraju ili su ga još modernizirali i krstili nekim novim ljupkim imenom? Profesionalne navike ne umiru samo tako. Koliko sam se i osobno uvjerio, kad sam dvaput posjetio kardinala Kuharića, u istom uredu kao nekoć Šepera, on nije krio svoje neslaganje sa službenom politikom, osobito prema Bosni. Sjetimo se samo onoga vrlo uvredljivog otvorenog pisma što ga je na Kuharićevu adresu objavio Mate Boban, predsjednik tadašnje Herceg-Bosne, nakon javne kardinalove osude zločina u Ahmićima. Dakle su i u novim prilikama aparati tu mogli biti od potrebe i koristi. 

Express: Kako se vrbovalo svećenike? Zna li se na primjer kako je Pišonić bio vrbovan? 

Za Pišonića ne vjerujem da je to itko osim njega samoga znao. Na posebnu vezu s komunističkim vlastima upućivao je glas o njemu da je potkraj rata bio u partizanima i stekao neki oficirski čin. Najosjetljivije točke bile su naravno, kao i svuda, seks i novac. A u prilikama gdje se bacalo ljude u zatvor nizašto, također je jaka poluga vrbovanja bila ponuda slobode. Čovjek nešto izbrblja ili ga netko lažno optuži i on se nađe iza rešetaka, s prijetnjom od više godina zatvora. Što se bogoslova u vojsci tiče, različit je bio postupak prema mlađima, tek pripremnicima za svećenike, i onih koji su već bili zaređeni. Prve se nastojalo preodgojiti raznim metodama pranja mozga i obećavanjem svake pomoći za promjenu studija. Kad odu, diskvalificirani su za špijunažu bivše sredine. Za druge, koji su bili manjina, nisu računali na mogućnost obrade da napuste zvanje. Njih je trebalo pridobiti za špijunažu u crkvenim redovima, što je po potrebi uključivalo i vjernike. Ponuda je bila izlazak iz zatvora, uz svaku potrebnu materijalnu pomoć, a i neće biti izloženi svim onim maltretiranjima kao ostali kler. Sa mnom je bio u niškoj kaznionici mladi bosanski svećenik Josip Kasić. Za neki vic na račun Tita dobio je pet i pol godina zatvora. Stavili su ga u sobu s četnicima suđenima za ratne zločine. Tima je obećano ranije puštanje na slobodu kao nagrada za zlostavljanje popa Kasića. Kad sam došao tamo, imao je polomljene zube. Usred noći počeli bi ga tući, vikali mu da je u snu zazivao Stepinca. I Kasiću su nudili šansu da ide na slobodu, ni to ni batine nisu ga slomile. Nije mu bilo života ni nakon zatvora, pobjegao je iz zemlje i završio život kao misionar iseljenika u Australiji. 

Alojzije Stepinac | Author: Wikipedia Wikipedia

Express: Kako su Udbini agenti djelovali u inozemstvu među svećenstvom... 

Ugnijezditi se u crkvenim centrima u inozemstvu bilo je među primarnim ciljevima Udbe, jer će im se tako najsigurnije otvoriti vrata do svih slojeva iseljenika i izbjeglica. Svećenicima se agent samo trebao predstaviti kao vjernik stradalnik, i još da ima u rodbini kanonika ili fratra i tri časne sestre, te su mu se otvarala vrata i srca.

Upravo u kapeli hrvatske misije u Londonu, ranih 80-ih godina, doživio je moj prijatelj da mu je na domjenku nakon mise jedan ‘pravi Hrvat’ ozbiljno priopćio: – Da znate, kad dođe naše vrijeme, visjet ćete na vješalama nasred Jelačićeva trga! Prijatelj se izrazio protiv ustašovanja kao preživjele i opasne ideje. Patrioti toga tipa padali su agentima provokatorima na lijepak kao muhe na med. 

Express: Vi ste nastupili, kao utemeljitelj, a potom i kao glavni urednik Glasa Koncila, u prvoj polovici 1960-ih. Jeste li bili praćeni, prisluškivani ili nekako drugačije ometani od strane Udbe? 

Utemeljitelj je službeno bio nadbiskup, koji mi je povjerio posao i dao prve novce. Ja sam morao na brzinu napregnuti sve svoje amaterske vještine da od ručno umnažanog biltena napravim tiskane novine, da okupim prve suradnike i da se – bitno za početak – kao istureni pojedinac osmjelim na odlazak određenim partijskim instancijama kako bih to izveo. Obećanja sam dobio neočekivano glatko, ali je onda spriječeno tiskanje, pod uobičajenom izlikom nedostatka papira. No to je priča za sebe. Kad se list ubrzo razmahao preko očekivanja sviju, i ljudi u Crkvi i partije, ova se oko toga uznemirila. Šesti, božićni broj s nakladom od 200.000 nosio je neočekivanu najavu da se izlaženje redovito nastavlja i nakon završetka koncilskog zasjedanja u Rimu (što nije bila ni nadbiskupova namjera). Pošto je list bio razaslan, milicija je u cijeloj državi dobila nalog da na svim crkvenim mjestima zaplijeni pošiljku. Onda je nalog hitno povučen: netko gore sjetio se da bi to značilo sukob s cijelim episkopatom Jugoslavije, jer je u tom broju lista bila otisnuta njihova preporuka iz Rima, s vlastoručnim potpisima, svećenstvu i vjernicima da uzimaju te novine. Tu sam preporuku inicirao radi svećenstva, ne partije. 

Express: Je li uredništvo na katu Kaptola 8 imalo postavljene prislušne naprave? 

Negdje 1968. jedan student iz vjeronaučne skupine našeg direktora dr. Ladike došao je s informacijom da smo prisluškivani iz zgrade Kaptol 27, nasuprot uredništvu. To je bila konfiscirana crkvena zgrada u kojoj je bio nekakav gradski centar za kulturu. 

Express: U socijalističkoj Jugoslaviji postojala su posebna tijela - komisije za odnose s vjerskim zajednicama. 

- Kao urednik bio sam prigodice pozivan na Komisiju za vjerska pitanja, u zgradi današnje galerije Klovićevi dvori. Primao me je, uz ponudu kave, napadno uljudni predsjednik Zlatko Frid, a neki put tajnik Ivan Lazić, kad je trebalo priopćiti neko prijeteće upozorenje zbog našega pisanja. Lazić je bio stari kadar Udbe, što je odlučno nijekao kad ga je kolega Kustić na to podsjetio. Pamtio je Lazića iz vremena svojega studija na Filozofskom fakultetu nakon vojske pod staranjem unutrašnjih poslova. U vjerskoj komisiji uvijek su znali za sadržaj novoga broja prije nego što ga je tiskara nama dostavila. Dostavljano im je to još s Borbine rotacije, kao i javnom tužiocu. Najoštriji razgovor s njima i bez nuđenja kave imao sam kad se u posebno tiskanom svečanom ovoju božićnoga broja 1971., to jest nakon udara u Karađorđevu, pojavio slikovni prikaz Božića u Africi pod naslovom ‘Crni Božić’. Dok sam još prije Karađorđeva pripremao te stranice i unaprijed ih dao u spori bakropisni tisak u boji, takva mi simbolika nije mogla pasti na pamet. Ali su je pročitali komunisti, i to oni koji su do 1. prosinca bili oduševljeni politikom Savke Dabčević i Mike Tripala. To njihovo raspoloženje dolazilo je do izražaja i u mojim susretima na vjerskoj komisiji. Imao sam drskosti da Fridu izrazim svoje čuđenje nad naglim zaokretom njihova političkog stava. Odvratio je samo: – Mi smo državni činovnici. Osebujan je bio posljednji moj poziv na vjersku komisiju, u proljeće 1972.

Pred predstavnikom komunističke vlasti morao sam braniti antiklerikalizam! Susret je bio s tajnikom Lazićem. Kako je Šagi-Bunić u Glasu Koncila pisao nešto protiv klerikalizma, Lazić me je upitao što je loše s klerikalizmom. Zar se svećenici ne bi trebali aktivno zalagati za sve što njihova zemlja poduzima za dobro i napredak naroda? Bio sam zatečen. Odgovorio sam nešto u smislu kako neće valjda ova država očekivati od klera bavljenje politikom, od čega ga je inače tako perfektno oslobodila. Ali potom je uslijedilo ono glavno, radi čega sam pozvan, a čemu je trebala kao priprema poslužiti tobože zamamna rehabilitacija klerikalizma. Lazić mi je u povjerenju rekao kako se pokreće akcija da maršal Tito bude predložen za Nobelovu nagradu za mir. - Mnogo bi vrijedilo ako bi taj prijedlog podržala Crkva i od nje se to očekuje. Prirodno je da joj bude stalo do ugleda svoje zemlje u svijetu. Nikad nisam saznao jesu li još koga iz Crkve kontaktirali s takvom sugestijom. Laziću sam kratko odgovorio: ‘Mi u Glasu Koncila i Kršćanskoj sadašnjosti apsolutno nemamo toga utjecaja da bismo bilo kojega biskupa mogli skloniti na takvu akciju, a i uvjeren sam da nema toga koji bi to pokušao. Ipak je još svježa povijest odnosa i postupaka države prema Crkvi te je nerealno očekivati od episkopata takav jedan angažman’. Razgovor je time kratko zaključen. 

Express: Široj javnosti slabo je znano kakvi su sve obračuni postojali u samoj Crkvi tih godina... 

- Moje ‘kormilarenje’ Glasa Koncila išlo je u znaku obnove ili osuvremenjivanja prema smjernicama Koncila. To je bila linija vodećeg teološkog kruga Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda, Fućak i drugi, koji se organizacijski okupljao u Kršćanskoj sadašnjosti. Epiteti napredan, pogotovu liberalan, pa novotar ili reformator bili su u Crkvi tada pogrdni i nitko se njima nije prsio. Ali su nam ih sve upornije lijepili i optuživali nas za rušenje Crkve konzervativni krugovi – i ne samo klerički, nego upravo s otrovnom virulencijom dotad paralizirani laici iz predratnih katoličkih organizacija. Otvoreni protuudar na naše djelovanje dogodio se objavom knjižice ‘Proigrana šansa. Fenomen Glasa Koncila u svjetlu činjenica i dokumenata’, od doajena predratnog katoličkog novinarstva i znamenitog polemičara dr. Čedomila Čekade.

Knjižica je lansirana istodobno s Titovim udarom na reformske hrvatske političare u Karađorđevu. Doživjeli smo to kao naše crkveno Karađorđevo. Oblikom i formulacijama spis je bio ordinarna optužnica, u efektu konzervativni manifest, koji je obilježio obrat u gibanju naše skupine za pokoncilsku obnovu u Hrvatskoj. Sarajevski nadbiskup, Čedomilov brat Smiljan, predlagao je da se poduzmu represivne mjere protiv Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti, da se zabrani raspačavanje njihovih izdanja. Protukoncilske snage su se počele konsolidirati, krila su dobili i stari bojovni katolički laici.

Express: Kako ste uspjeli izbjeći teže sankcije ili, čak, udaljavanje iz lista? 

Nasreću da je na vrhu Crkve u Hrvatskoj tada stajao nadbiskup Kuharić, čovjek staložen i pravdoljubiv. On je na opetovane dopise konzervativnih grupica i pojedinaca s traženjem sankcija protiv nas odgovarao tihim solidariziranjem s nama, iako se nije u svemu slagao s našim radom. Jednostavno nam je prosljeđivao ta pisma s potpisima uglednika. Na Čekadinu optužnicu odgovorili smo u novinama kolektivno i odlučno jasno. Nazvali smo to ‘inkvizitorskom optužnicom’, koja je ubojita, kao da je sročena u stara vremena bojovnog katolicizma. Onaj koji je bio najoštriji u svojem komentaru te izazvao nov prosvjed jednoga laičkog kruga kod nadbiskupa, Živko Kustić, počeo se poslije pomalo omekšavati. U tome ozračju ja sam kao urednik trajao još nepunu godinu. Nije bilo nikakva otkaza. Znak za kraj moje karijere zazvonio je državni tužilac – zapljenom jubilarnog broja Glasa Koncila od 22. listopada 1972. Po zakonu o štampi treća zapljena publikacije povlačila je za sobom krivično gonjenje odgovornog urednika, a ta zabrana bila je po redu treća. Nakon iskustva triju zatvora, počevši od svoje 17. godine, nekako nisam više imao ambicije da to iskustvo još obogaćujem. Privremeno sam se sklonio u inozemstvo, a to je postalo trajno. U inkriminiranom broju bila je objavljena vijest sa slikom o mojem primanju kipića kardinala Stepinca iz ruku kardinala Kuharića kao priznanje uredništvu za plodan desetogodišnji rad. U pukom spomenu Stepinčeva imena čuvari poretka vidjeli su prijetnju državnoj sigurnosti. Pao sam na pravovjernosti protivničkoga tabora. 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.