Nije pomoglo svjedočenje Marka Bekavca (29), niti je od neke koristi bila elaborirana obrana Ivana Giljanovića (37) zvanog Giljo: osuđen je na pet godina zbog pokušaja ubojstva Bekavca. Iako je to zakonski minimalna sankcija koju je mogao dobiti pred Županijskim sudom u Splitu, Giljanovića je jako pogodilo ono što je čuo.
"Čovik mi je pritija, šta sam triba napravit?! Silovateljima dajete dvi godine, a mene ste osudili zbog mog imena, prezimena i nadimka! Niste vjerodostojna sutkinja, ovo će vam past, ne pije vodu. Koliko su vam platili za ovu presudu?! Ma šta ću više slušat, idem ća! Ja sam na robiji ka doma, malo je pet, dajte mi 25 godina. Ja sam NAJJAČI!", vikao je Giljanović dok su ga djelatnici pravosudne policije odvodili iz sudnice.
I Giljin otac Zvonko je bio iznimno uzrujan zbog presude. Tvrdi da se radi o nepravednoj odluci, u kojoj sud nije postupio pravilno.
"Nikakve prijetnje prema mom sinu ona nije uzela u obzir. To je Bože sačuvaj. Vidjeli ste kako je on reagirao, nije to u redu. Meni su ove naučnice govorile da će ga pustiti, kad ono dogodi se ovako nešto. Nudila mu je tri godine za nagodbu, a on nije htio pristati kad već ima dokaze prijetnji. Da ga je Ivan htio ubiti, pucao bi u njega i ubio bi ga. Ivan ima visoki tlak, na lijekovima je i bubrezi su mu otišli. Vidjet ćemo što će biti dalje. Tražit ćemo izuzeće ove sutkinje, ona radi karijeru na mom sinu. Da je dobio četiri godine i 10 mjeseci, on bi se mogao dalje braniti sa slobode. A ovako mora ostati u pritvoru", priča Zvonko Giljanović.
Express je u srpnju napravio veliki intervju sa Zvonkom Giljanovićem, tri mjeseca nakon što se Ivan Giljanović predao policiji. U nastavku donosimo originalni tekst veliki ispovijesti Giljinog oca.
"Ivan je lakovjeran, misli da su mu svi prijatelji"
Zalazeće sunce prži otvoreni balkon na trećem katu kuće na Čiovu. Pogled puca na otvoreno, ljeskajuće more preko kojeg lijeno prduckaju brodice. Slani morski zrak miješa se s mirisom kreme za sunčanje. Sjedimo u stanu Ivana Giljanovića Gilje. Njega nema. U zatvoru je. Prošla su već tri mjeseca otkad se vratio iz bijega i predao splitskoj policiji.
Već tri mjeseca se budi i, umjesto u otvoreno more, zuri u unutrašnjost ćelije. Nije mu ovo prvi put da sjedi iza rešetaka. Zatvorske zidove potanko je upoznao već prije, dok je zbog kamatarenja gulio tri godine i deset mjeseci. Ovaj put je ozbiljnije. Sudi mu se zbog pokušaja ubojstva Marka Bekavca, notorne zvijezde splitske crne kronike.
Kad se Bekavac uspio podignuti, ispalio je još jedan hitac, koji ga je također pogodio. Ranjeni Bekavac je počeo bježati, ali je Giljanović krenuo za njim i u kafiću, s udaljenosti od nekoliko metara, ispalio još jedan hitac u njega. Nastavio je pucati i izvan kafića. S udaljenosti od oko deset metara ispalio je još dva metka ciljajući u visinu prsiju. Nestao je odmah nakon obračuna.
Više od 11 mjeseci nitko nije znao gdje se nalazi, a po splitskim štekatima se šapatom nagađalo, kako se već inače o takvim stvarima šapatom nagađa, da se možda skriva u Bosni, da je možda otputovao u Rusiju, a možda je, tko zna, završio i u Australiji. Bili su to nemirni mjeseci. Na ulici se jako dobro zna tko je Marko Bekavac.
U zatvoru je završio još kao maloljetnik i odslužio pet godina zbog ubojstva u kafiću na Bačvicama. Zabio je nož u prsa drugome mladiću jer se nisu mogli dogovoriti tko će prvi ući u zahod. Nakon izlaska iz zatvora Bekavca su izudarali palicama, slomili mu šake, nagurali ga u kombi i izbacili na drugom dijelu grada. Pronašli su ga prolaznici u lokvi krvi, s ozljedama glave i krvarenjem u mozgu.
Nikad nije otkrio tko ga je prebio. Dva mjeseca nakon ovog premlaćivanja policija ga je uhvatila s pištoljem i punim spremnikom. Bio je mjesecima u pritvoru zbog sumnje za pokušaj ubojstva Deana Martedića. Na mjestu gdje su propucali Martedića pronađen je Bekavčev mobitel. On se branio da nije pucao, nego da su pucali na njega te je morao bježati.
Tužio je državu nakon što su ga, zbog nedostatka dokaza, pustili iz zatvora. I Giljo je odavno poznat policiji i rubrici crne kronike. Ovaj bivši boksač osuđen je zbog 14 kaznenih djela iznude i lihvarskih ugovora, zbog čega je odrobijao tri godine i deset mjeseci zatvora, i to nakon nagodbe s tužiteljima.
Nije to bio ni prvi, a neće biti ni zadnji put da usijane glave s one strane zakona razmirice rješavaju pištoljima. Međutim, nedavne bizarne scene iz sudnice bacile su novo svjetlo na krvavi okršaj. Giljo i Bekavac, jedan na optuženičkoj klupi, a drugi u svojstvu svjedoka, ganuto su se grlili, ljubili i ispričavali jedan drugome. Kao da se ništa nije dogodilo.
Kao da Giljanović nije pucao na Bekavca, kao da mu Bekavac nije prijetio i pokušavao iznuditi novac od njega, kao da nije proveo 11 mjeseci u bijegu. Kao da su najbolji prijatelji.
"Ja sam tebe Giljo poštovao, zvao sam te ćale, prihvatio sam nadimak Markus Maximus koji si mi dao. Unatoč tome što je znao da sam na lošem glasu, primio me u svoju obitelj i sad mu se zahvaljujem na isprici te želim da što prije vidi svoju djecu i suprugu. Moram se i ja njemu ispričati, želim njemu i obitelji sve najbolje u životu, a ja inače nisam osoba koja podilazi i govori ono što ne misli", govorio je Bekavac u sudnici dok je opisivao kako mu je Giljanović u svojem domu pomagao da se riješi ovisnosti.
Sjedimo u istoj toj kući, na istom katu na kojem se Bekavac skidao s heroina dok su on i Giljo još bili prijatelji. Na balkonu koji prži zalazeće sunce razgovaramo s Ivanovim ocem Zvonkom. Kat ispod nas zaposjeli su Nijemci, turisti kojima Giljanović stariji iznajmljuje apartman. Vjerojatno nemaju pojma zbog čega smo došli na Čiovo ni gdje se sad nalazi vlasnik stana na trećem katu kuće.
"Ivan je čovjek od 37 godina, ali je kao malo dijete. Lakovjeran, svatko mu je prijatelj... To je takva osoba", počinje Giljanović senior. "On je po zanimanju magistar kineziologije i trener boksa. Ja sam od 1972. godine boksač u Boksačkom klubu Split, a od 1. kolovoza 1980. sam trener u istom klubu. Bio sam i izbornik hrvatske reprezentacije za Olimpijske igre u Atlanti 1996. Hrvatski sam ratni vojni invalid, bio sam instruktor antiterorističke jedinice i vojne policije, ali to je sve sad ništa", priča nam Ivanov otac.
"Bekavac je kod mojega sina došao trenirati boks, a bio je tad na drogi. Na Čiovu sam otvorio podružnicu boksačkog kluba i tu je Ivan vodio školu boksa. A onda je kod njega došao Bekavac. Kao trenirao bi, skinuo bi se s droge. Meni tako u Splitu dođe masu boksača koji su trenirali kao djeca, a onda su se navukli na drogu. Ima ih masu. Danas su oni koji su trenirali kod mene inženjeri, direktori, profesori... Evo, zapovjednik Uskoka u Splitu je kao mulac trenirao kod mene. Pa onda zapovjednik policije isto. Od te nekadašnje djece ima doktora i profesora, ali ima i kriminalaca. To je takav život i takav sport", pojašnjava Giljanović.
"Bekavac je kod Ivana došao u jesen 2017. i rekao mu da je na heroinu. Počeo ga je trenirati i doveo ovdje, u ovaj stan, gdje mi sad sjedimo. Ja sam živio u Splitu, a Bekavac je živio tu u stanu s njim, ženom i djecom. Tu je u sobi bio. Ivan mu je dovodio liječnika da mu daje infuziju", otkriva Zvonko.
"Dobar čovjek i lud čovjek su dva brata. Ivan je meni govorio: 'Tata, kad spasiš jedan život, kao da si cijeli svijet spasio'. I on ga je skinuo s droge. Žena Ivanova mu je kuhala i prala. To je trajalo do Božića i Nove godine, više od tri mjeseca. A onda je moj sin za božićne praznike s djecom htio otići na Vlašić na skijanje. I otišao je. A Bekavac se malo pobunio jer je htio ići s njima. Njega je to malo potreslo, to što je otišao na Vlašić s obitelji, bez njega. Ivan mu je unajmio stan u Trogiru, platio mu taj mjesec i dao mu džeparac.
Kad su oni otišli na Vlašić, u Bekavcu je počeo neki film. Počeo mu je prijetiti i tražiti novac. I onda je krenulo, prijetnje su trajale mjesecima. A meni je sin sve to snimao. Uskoro se Ivan isključio, a prijetnje su počele dolaziti njegovoj ženi. Morala je zbog tih poruka ispisati dijete iz škole i otići kod svojih roditelja u Split", priča Giljanović stariji i pomiče stolicu na kojoj sjedi sve više u hlad.
"A onda, polovicom travnja, Ivan je došao kod mene na trening. Kaže mi: 'Tata, slušaj, pazi mi na kćer kad ide iz škole. Imam neke prijetnje, neka ide odmah doma, neka ne ide na kave'. Njezina srednja škola je u blizini mojega stana u Splitu. U međuvremenu, tjedan dana prije toga, policija je došla na Čiovo i napravila pretres stana", opisuje Zvonko i napokon dolazi do dana kad mu je sin izrešetao dosadašnjeg štićenika.
Skida naočale i briše ih. Djeca u prizemlju vrište dok skaču u more.
U tom trenutku mu je zazvonio mobitel. Javlja se vedro, pozdravlja nekoga i poklapa. Vraća ozbiljan izraz na lice.
"Mi smo za to vrijeme otišli u Split. Neka dva sata nakon toga zvoni mi mobitel. Zove me nevjesta: 'Ajme dida, Ivana je upucalo'. Netko joj je javio iz Splita, a ona nije shvatila isprve što se dogodilo. Nakon 20 minuta me zove opet i objašnjava da je Ivan upucao Bekavca", prepričava nam Zvonko i širi ruke.
Kaže kako mu je nakratko ipak laknulo kad je čuo da je situacija obrnuta.
"Ivan je nakon toga otišao, nestao, a ja ga od tada nisam čuo ni vidio. Nisam imao kontakta s njim, osim preko prijatelja i boksača iz kluba koji bi mi znali reći da me Ivan pozdravlja. Mislim da je bio u Bosni jer tamo na Vlašiću imam vikendicu. Uskoro su mi neki od boksača počeli javljati kako je Bekavac izašao iz bolnice i opet počeo prijetiti. Oporavio se. Nakon dvadesetak dana je izašao na svoju volju i govorio kako će se, ako nema Ivana, na meni, na nama, osvetiti. Onda sam Državnom odvjetništvu to prijavljivao, a oni bi mi govorili da prijavim policiji. A kad bih prijavio policiji, kao da ništa nisam napravio", sliježe ramenima stariji Giljanović.
"To je nekako guralo sve do siječnja ove godine. I onda su počele ucjene od ove trogirske grupe koja je bila povezana s Bekavcem", kaže Zvonko.
Aludira na uhićenje i zatvaranje jedanaesteročlane skupine po vodstvom Željka Rajića, koja je prije nekoliko mjeseci završila u istražnom zatvoru pod sumnjom da su počinili kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju, ubojstva u pokušaju, iznude, teške tjelesne ozljede i oštećenja tuđe stvari.
Od četiri točke proširene istrage, tri se odnose na djela koje je zločinačka grupa, kako ju je Uskok okvalificirao, počinila prema osobama povezanim s Giljanovićem. Nedugo nakon njihova travanjskog uhićenja, Ivan Giljanović se predao splitskoj policiji. Doveo ga je otac. Dok su ga privodili, novinari su ga pitali zašto se odlučio vratiti, a Giljo im je, s rukama u lisicama, s kiselim osmijehom odgovorio da je sad napokon mir.
"Tražili su novac, a ja bih im ga dao, da budem na miru. To su svi oni što ih je interventna pobacala uz cestu. Jednu noć su Ivanu propucali auto ovdje ispred kuće. Nevjesta je čula oko 2 sata ujutro rafal. Mir, tišina u slijepoj ulici, a odjednom pucnjava. Tu su bila i djeca i nevjestina baka. Mislili su prvo da je netko bacao petarde. Ujutro su vidjeli tragove od metaka i odmah zvali policiju", priča nam dalje Zvonko.
"A onda su počele prijetnje meni na parlafon. Prijavio sam sve policiji, a policajac mi je rekao da mogu postaviti ljude da mi paze na kuću, ali da se moram i sam čuvati. Tad sam počeo nositi pancirku na treninge. To je trajalo deset mjeseci, sve dok ih napokon nije pohvatalo", kaže nam otac i opisuje bliski susret na ulazu u splitsku rivu.
"Sjećam se točno, Hajduk je bio kažnjen zabranom utakmica, a prvu utakmicu u Splitu je tad igrao protiv Lokomotive. Otišao sam kupiti karte sebi i unuci. Bila je subota oko 1 sat, sunčan dan. Kupio sam karte i spuštao se niz Marmontovu ulicu prema Rivi. Tu sam naletio na jednog starog prijatelja pomorca koji je davno kod mene trenirao. Išli smo zajedno na rivu, a onda sam vidio kako prema meni dolaze tri osobe. Gledaju me. Prepoznao sam ih s fotografija. Znao sam tko su. Krenuo sam ravno prema njima i upitao ih u čemu je problem. Predstavili su se. Rekao sam svojem prijatelju pomorcu da se makne sa strane i sačeka me dok ovo riješim", priča nam Giljanović senior.
"Kad se prijatelj odmaknuo, počeo sam govoriti ovima kako situacija nije u redu. Rekao sam im kako ne znam tko je od njih, ali znam da je netko iz njihove grupe pucao na auto ispred moje kuće. Da znam tko je, drukčije bih pričao, ali ne znam. A meni ovaj govori: 'Ja ne pucam na aute, ja imam dva ubojstva'. Drugi mi govori: 'Znamo mi gdje je tebi sin, ubit ćemo ga. On nam šalje policiju na vrata'. Ja im objašnjavam: 'Slušajte, nitko vama ne šalje policiju, nego vi sami sebi. Stavljate na Facebook kako pucate pa vam dođe policija i oduzme vam oružje. Znam preko nekih prijatelja da ste bili gore u Bosni te slali Interpol, policiju i specijalce na Ivana. A on je bio dovoljno pametan da zna da ćete ga izdati pa je otišao prije toga u Moskvu. Svi imate nekoga u policiji. Da nemate, davno bi vas zatvorilo", prepričava nam Zvonko njihov razgovor koji se odvijao usred bijela dana u centru Splita.
U Uskokovu proširenju istrage piše kako je ta grupa više puta prijetila Zvonku smrću i iznuđivala novac od njega. Tvrdili su da će ubiti i njega i članove njegove obitelji ako im ne plati.
"Ivan nije bježao zbog vlasti i policije. Bježao je zbog njih. U zatvoru bi mu stavili tableticu i izboli ga. Imaju vezu. On je to znao i zato se maknuo", kaže nam Zvonko i dodaje da sad ipak lakše diše.
Pokazao nam je i sobu u kojoj je boravio propucani Bekavac, dok su on i njegov sin još bili prijatelji. Zanima nas što je s Giljinom kriminalnom prošlošću. Kako on kao otac opravdava zatvor i presudu zbog kamatarenja, koje mu je sin sam priznao? Odakle mu, uostalom, toliki novac za "posuđivanje"?
"Ivan je rano počeo raditi, još od 16. godine. Radio je i tijekom studija. Bio je u Tigar Securityju, noću bi čuvao objekte. Dugo je vodio redare u primoštenskoj Aurori. Rano se i oženio, imao je 20 godina. Prodao bi motor, auto, zaradio bi nešto novca, a davao mu je i stric koji nema djece. Što se tiče posuđivanja, njemu bi došli prijatelji, odveli ga na večeru, zamolili ga da im posudi, recimo, 10 tisuća eura i onda bi mu na kraju mjeseca vratili, recimo, 11 tisuća. I on bi im dao. Imao je bilježnicu s imenima u kojoj se nalazio popis onih koji su mu dugovali. Posuđivali su doktori, odvjetnici, čak i ljudi iz policije", priča nam Giljin otac.
"Jednog dana policija je od njega tražila da cinka nekoga. Neko ubojstvo je bilo u pitanju. Ivan nije htio jer em nije cinkaroš, em se bojao za vlastitu sigurnost. Odmah sutradan je sve stavio u novine i optužio policiju da ga tjera na cinkanje. Nakon toga su krenule pizdarije. Policija je maltretirala ljude s one liste u njegovoj bilježnici. Pritiskali su ih i nagovarali da svjedoče kako ih je Ivan tukao, a zauzvrat su im obećavali poništenje duga i eventualno brisanje nekog malog kaznenog djela ako su ga imali. To je uobičajen sistem, taj rad policije. Nakon toga Ivan je završio u zatvoru na tri godine i deset mjeseci. Odradio je svoj dug državi, a kad je izašao, tužio je sve osobe s popisa koje su mu dugovale, a kojima je policija govorila da mu neće morati vratiti. I dobio je. Sve mu moraju vratiti, sa zakonskim kamatama", govori ljutiti Zvonko.
Teško je spojiti emotivnu očevu sliku Giljanovićeva života sa službenom verzijom, koja detaljno opisuje njegovu nasilnu i kriminalnu povijest. Kako je, nakon svega ovoga, Giljanović junior danas?
"Trenira u pritvoru. Sportaš je, dobro izgleda, ali malo mu je visok tlak jer ga sve ovo nervira. Ima i zdravstvenih problema pa bi mogao možda i izaći ranije", kaže nam njegov otac.
Zalazeće sunce iza Čiova poprima krvavocrvenu nijansu. Zvonko šuti.
"A gdje su mu sad svi oni prijatelji?", napokon progovara.
U pozadini se čuje smijeh djece. Miriše krema za sunčanje. Brodovi u daljini smireno sijeku more.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Giljo je odavno poznat policiji - ovaj bivši boksač osuđen je zbog 14 iznude i lihvarskih ugovora. Ovdje se želi reči kao nmešto pošteno a radi se o nepravdi . Kad si gnjida i niko ti neda novce jer zna ... prikaži još!a da ne vraaš ni materi ni ocu . Shvatiš da novac vračuju samo budale . Odeš kod prijatelja i uzmeš lovu a znaš da je zakon policija sud na tvojoj strani da si ti pametan a onaj tko ti je dao novac je krivac. Jer nije država koja ima pravo sa deviznom klauzulom lihvariti da te jedina oguli .
u hrvatkoj cvate kriminal ali da je ranković na vlasti ne bi to radili bili bi vi svi dobri. goli otok