Samo dva tjedna su prošla otkako je eksplozivno odjeknula vijest da je Hrvatska izgubila arbitražu protiv MOL-a u Ženevi pa do velike i potpuno stvarne eksplozije koja je odjeknula u ratom razrušenoj Siriji.
Obje eksplozije, i ona metaforička i ona stvarna, utjecale su na Inu. Naime, nedavno je uništeno i jedno od najsuvremenijih postrojenja za preradu nafte i plina koje je sagrađeno u najgore moguće vrijeme.
Međutim, samo 57 dana kasnije proglašene su međunarodne sankcije protiv režima sirijskog predsjednika Bašara al-Asada i Ina se povukla iz Sirije.
Postrojenje na naftnim poljima u blizini drevne Palmire ostalo je tako napušteno, ali, kako će se kasnije ispostaviti, ne i zapušteno.
U godinama nakon Inina povlačenja sirijske naftne kompanije bez previše problema preuzele su upravljanje nad postrojenjem i čitav Damask se grijao plinom iz Inine sirijske rafinerije.
Sve to je naprasno prekinuto eksplozivom koji su postavili iskusni mineri Islamske države i potpuno javno se pohvalili uspješnim uništenjem postrojenja koje Sirijcima život znači, a Ini milijune eura.
Sirijski aktivisti kažu da je nemoguće znati tko je, od zapovjednika na terenu, naredio uništenje postrojenja.
“Tamo se ne zna tko pije, a tko plaća. Čitava zapovjedna struktura im je uništena”, ispričali su aktivisti u razgovoru za Express.
Oni malo skloniji teorijama zavjera mogli bi reći da nije slučajnost da su postrojenja oko Palmire sad uništena.
Zašto bi se Islamska država odlučila sad uništiti postrojenje koje je godinama, s manje ili više problema, uredno poslovalo i opskrbljivalo Asada i Sirijce plinom?
Uzevši u obzir da je Abu Sayyaf, nekadašnji šef ISIL-a za naftne poslove, ubijen u akciji američkih specijalaca u svibnju 2015. godine, da je zapovjednik Islamske države oko Homsa ubijen u ožujku prošle godine i da je šef ISIL-a oko Palmire ubijen oko Badnjaka, jako je teško znati tko bi imao dovoljno autoriteta za razbijanje dogovora sa sirijskom vojskom.
U svoj toj halabuci oko izgubljene arbitraže i izgubljenog postrojenja, neke iznimno bitne informacije su malo stavljene sa strane.
Naime, ta naftna polja bila su i ostala najvrednija Inina imovina. Jedni će reći da se tamo nalazi i do 80 milijuna barela ekvivalenta nafte (MMBOE), što je zajednički naziv za naftu i plin, ali Ina službeno kaže da se tamo nalazi oko 36 milijuna barela.
Istina, to je puno niža brojka, ali nije nimalo zanemariva uzevši u obzir da se ovih dana cijena barela nafte kreće oko 50 dolara. Ukupna vrijednost te nafte je oko milijardu i osamsto milijuna dolara.
Naravno, to su sve procjene i dosta grube računice. Prodajom četvrtine dionica Ine MOL-u, sad već davne 2003. godine za 505 milijuna dolara, mađarskoj kompaniji upala je sjekira u med.
Ni krivi ni dužni uspjeli su se vratiti na bogata sirijska nalazišta, a pripadalo im je i pravo na određenu zaradu od eksploatacije nafte na naftnim poljima Hayan.
Bivši Inini zaposlenici već godinama govore da mnogo toga smrdi oko MOL-ove kupovine paketa Ininih dionica. Jedan od njih je Stanko Kadija koji se ne libi otvoreno reći da sumnja na nezakonite radnje.
Svojedobno se i Državno odvjetništvo uplelo u čitav slučaj i tadašnji šef DORH-a Mladen Bajić mjesecima je istraživao što se sve događalo s preuzimanjem Ine i njezinih naftnih polja u Siriji.
Kako bi se reklo: “Tresla se brda, a rodio se miš”. Nakon mjeseci istraživanja i ispitivanja svjedoka i dokumenata, DORH je u tišini odustao od svega i više se nije ni pokušavala baciti sumnja da se nešto nezakonito odigralo.
Od tada je promijenjeno nekoliko vladajućih garnitura, ali nitko nije pokazao dovoljno političke volje da se temeljito ispitaju sva događanja, posebno kad je riječ o tako vrijednim nalazištima.
Podsjetimo, samo oko Hayana se procjenjuje da ima gotovo dvije milijarde dolara vrijedne nafte i plina. Istina, postrojenja su uglavnom uništena i nitko ne zna koliko je ostalo plina nakon što je Asad godinama to eksploatirao, ali teško se otresti gotovo Shakespearovske tvrdnje: “Nešto je trulo u državi Siriji”.
