Top News
318 prikaza

Inicijativa #Spasime radi posao državnih institucija

Jelena Veljača i inicijativa #spasi me kod Andreja Plenkovića
1/6
Patrik Macek/PIXSELL
Fond #Spasime plaćat će ženama i djeci žrtvama nasilja ono što država nije uspjela osigurati 30 godina - a to su hitni smještaj i osnovna sredstva za život nakon bijega od nasilnika

Inicijativa #SPASIME i Zaklada za ljudska prava i solidarnost Solidarna ovih su dana predstavili Fond#SPASIME, za pomoć i zaštitu žrtava nasilja, a kako su rekli pripremaju veliku kampanju sakupljanja novca za ekonomsku, pravnu, psihološku, liječničku i stambenu pomoć žrtvama, koja im je neophodna i o kojoj ne vodi brigu ni jedna državna institucija. Naime, u posljednjih desetak godina smanjili su se iznosi koje su državna i lokalna vlast dužne uplaćivati sigurnim kućama u kojima su smještene žrtve nasilja. Tako, čak ni skoro tri desetljeća od osamostaljenja Hrvatske, naša država nije se pobrinula da pomogne žrtvama obiteljskog i partnerskog nasilja, kao ni tisućama djece koja su, ako ne izravne, onda zasigurno kolateralne žrtve nasilnika. Iako danas postoje zakoni o obiteljskom nasilju, situacija iz perspetkive žrtvi, nije se puno promijenila kad je u pitanju reakcija nadležnih institucija, pa su se i ovaj put za njih pobrinule građanske inicijative i udruge, baš kao što je to bilo i 90-ih.

Nada Murganić Kasno paljenje Top News Dosta je zgražavanja - kaznite nasilnike i odgovorne!

Doduše, tijekom 90-ih nije postojao doslovno niti jedan jedini zakon koji bi na bilo koji način sankcionirao obiteljske nasilnike. Prijave su se podnosile samo zbog kršenja javnog reda i mira jer je nasilnik tukao, a žrtva preglasno zapomagala.
Početkom 2000-ih percepciju obiteljskog nasilja u Hrvatskoj, promijenila je jedna pretučena strankinja. Njezino ime je Magali Boers i bila je udana za tadašnjeg hrvatskog diplomata, bivšeg hrvatskog veleposlanika Ljubomira Čučića. Budući da joj nije pomogla ni jedna hrvatska institucija, tim više jer je bila riječ o 'uglednom' i vrlo utjecajnom dužnosniku, izašla je pred medije sva u masnicama i sustav je počeo reagirati. U to vrijeme prva SDP-ova vlada nije učinila mnogo, ali je pomaknula stvari.

Prosvjed spasime u Zagrebu | Author: Dalibor Urukalović/PIXSELL Dalibor Urukalović/PIXSELL

Zakonom o ravnopravnosti spolova iz 2002. godine, oformio se Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, a zakon je zaštitio žene od izravne i neizravne diskriminacije, što je uključivalo i nasilje nad ženama. Zahvaljujući slučaju Magali Boers i njezinoj priči, donesen je 2003. godine Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je propisao i oblike obiteljskog nasilja i široku lepezu zaštitnih mjera, a u rješavanje se krenulo sveobuhvatno i sustavno uključivanjem brojnih institucija, od MUP-a i policije, centara za za socijalnu skrb, pravosuđa, zdravstva i edukacijskih ustanova. U idućoj Vladi Ive Sanadera, tadašnja potpredsjednica Vlade, a nakon toga premijerka Jadranka Kosor, učinila je mnogo za svog mandata. Uvrstila je u državni budžet i nevladine udruge koje su otvorile sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja, i tako im omogućila poslovanje.

Sve do ponovnog dolaska SDP-a na vlast, postojao je dakle zakon koji je imao sitnije nedostatke i uz male izmjene, Hrvatska je mogla dobiti sasvim solidnu regulativu koja bi kažnjavala obiteljske nasilnike i pružala kvalitetnu zaštitu ženama i djeci. Ali, 2011. godine dolazi ponovno na vlast SDP, a njihova ministrica socijalne politike i mladih postaje Milanka Opačić. Tada za žrtve nasilja počinje noćna mora koja traje sve do danas. Obiteljsko nasilje vratilo se u praksi uglavnom u domenu prekršajnog prava, pa i ne čudi da se prebijanje žena i djece, ukoliko im se ne slome kosti, počelo kažnjavati novčanim kaznama ili, vrlo rijetko uvjetnom zatvorskom kaznom. Prema podacima koje je ovih dana predočila pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u 2017. godini prijavljeno je zbog obiteljskog nasilja ukupno 12.060 osoba od čega je 11.556 za prekršaj, a samo 554 za kazneno djelo nasilja. Od svih prekršajnih prijava, samo 7 posto je dobilo bezuvjetne zatvorske kazne, a 93 posto novčane ili uvjetne kazne.

Obiteljsko nasilje Zlostavljanje žena Life "Muž mi je zabranio kave, a za stolom je pričao s Isusom"

Iako su SDP-ovci 2013. potpisali Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama – skraćeno Istanbulsku konvenciju, Milanka Opačić držala je dokument u ladici, a SDP-ova ga vlada nikad nije ratificirala iako je bio krucijalan za žrtve obiteljskog nasilja. Opačić je tad objasnila da 'Hrvatska za to nema novaca'. Policijski podaci pokazali su da je između 2013. i 2017. u Hrvatskoj bilo 195 ubijenih osoba, od čega je 91 bila žena. Umjesto da zaštiti žrtve, institucije su ih svojim procedurama i praksom, počele dodatno maltretirati. Primjerice, žene moraju biti 'kooperativne' prema CZSS, kao i nasilniku od kojeg se razvodi. Ukoliko ne bude 'kooperativna', centar ili nasilnik, ili pak oboje, mogu je kazneno goniti, a za to joj je zapriječeno šest mjeseci bezuvjetnog zatvora ili 30 do 60 tisuća kuna kazne.

U praksi žrtva nasilja bit će 'nekooperativna' ako primjerice odbije susret s nasilnikom u prostorijama CZSS ili ako mu ne želi osobno dovesti djecu na viđanje zbog straha. A kad žrtva 'nije kooperativna' događalo bi se da pravomoćno osuđeni nasilnici dobiju skrb nad djecom.

U vrijeme kad je bila ministrica, Milanka Opačić došla je čak na ludu ideju da postepeno ukida sigurne kuće. Kako je tad rekla, 'pokrenula bi zakonske mehanizme kojima bi se, umjesto da žene i djecu smješta u skloništa, iz zajedničkog kućanstva udaljilo zlostavljača'. Zaboravila je samo da ženama koje prožive obiteljsko nasilje treba temeljita psihološka pomoć kako bi se riješile tzv. Stockholmskog sindroma zbog kojeg su se mnoge vraćale zlostavljačima. I to je razlog zašto je boravak žrtve u sigurnim kućama iznimno važan segment u procesu liječenju trauma.

Prosvjed spasime u Zagrebu | Author: Dalibor Urukalović/PIXSELL Dalibor Urukalović/PIXSELL
U Hrvatskoj ovog trenutka djeluje 17 savjetovališta i sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja. E sad, tko sve može oformiti sklonište? Mogu ih dakle pokrenuti državne ili crkvene institucije, ili pak aktivistice nevladinih udruga, koje se same organiziraju i pomažu drugim ženama u nevolji. U Hrvatskoj, kao i u svim razvijenim zemljama svijeta, takve kuće nevladinih udruga najbolje funkcioniraju jer osim što inzistiraju na tajnosti lokacije, pružaju djeci i ženama najhumanije uvjete za mirni život nakon proživljene traume, i najstručniju pomoć jer su za to posebno educirane. Ali njihov rad umnogome ovisi o lokalnim i državnim institucijama, pored ostalog i zato jer im trebaju dati prostor u koji će smjestiti žrtve.

Primjerice – Autonomna ženska kuća Zagreb - AŽKZ - prva je te vrste u ovom dijelu Europe i počela je s radom početkom 90-ih. Od novca koje su prikupljale i dobivale iz proračuna ili od donacija, ženama i djeci bi osiguravale smještaj, hranu i nerijetko odjeću. Spašavajući goli život, zlostavljane žene u sklonište često puta dolaze i bez osobnih stvari, a nerijetko i bez osobnih dokumenata koje im nasilnici oduzmu. To znači da dolaze i bez novaca, a najčešće ih odbaci i ostatak obitelji zbog stigme. U takvim kućama žene i djeca dobivaju svu potrebnu psihološku, pravnu i medicinsku pomoć, plaćaju se troškovi školovanja djece. Nakon izvjesnog vremena, kad žene steknu dovoljno samopouzdanja, pomaže im se da pronađu posao i da se ekonomski osamostale. No, prije toga moraju proći i psihološke tretmane, kao i mukotrpne procedure razvoda što znači da prolaze kroz centre za socijalnu skrb i sudove. Može proći i po nekoliko godina prije no što zlostavljane žene započnu novi život. Sasvim drugačija vrsta skloništa su domovi za žrtve nasilja koje su osnovale institucije, poput državnih ili karitativnih. Iako su korisne, nažalost ne jednom se događalo da su takve ustanove premalo pazile da adresu skloništa zadrže u tajnosti. Stoga bi nasilnici vrlo brzo pronašli žene i djecu pa ih milom ili silom vraćali u deveti krug pakla.

No, vratimo se vremenu Jadranke Kosor i onom što je slijedilo kasnije. Kaže se da je ponekad novac najbolji način da se pokaže koliko nam je do nekoga stalo. Kosor je tako uvela trostruke izvore financiranja sigurnih kuća, pa od tada, zahvaljujući njoj, ove su kuće dobivale sredstva iz tri izvora. Po 30 posto od lokalne samouprave, isto toliko od županija i još 30 posto od države, preko nadležnog ministarstva. Evo kako je to izgledalo na primjeru Autonomne ženske kuće Zagreb – AŽKZ u čijem sklopu postoji Sigurna kuća. Tražili smo tabele o financiranju u posljednjih 10 godina, tijekom tri vlade – one Jadranke Kosor od 2009- 2011. Zatim SDP-ove vlade od 2012-2016., zatim nakaradne vlade Tomislava Karamarka, Tima Oreškovića i Bože Petrova koja je trajala od siječnja do listopada 2016., i konačno Plenkovićeve vlade od 2016. do danas. Evo kako su se iz godine u godinu drastično smanjivala izdvajanja:

Prosvjed spasime u Zagrebu | Author: Dalibor Urukalović/PIXSELL Dalibor Urukalović/PIXSELL
U vrijeme Jadranke Kosor tadašnje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku 2009. godine je izdvojilo za AŽKZ 560.000 kuna, ali se već 2010. taj iznos smanjio na 503.437 kuna. Socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića još je više smanjila taj iznos - na 485.000, pa na 456.000 u 2012. Vratili su taj iznos na 525.000, a kad je 2016., na vlast došao Karamarko i njegova sramotna Vlada, oni su im srezali novac na 340.000 kuna, koliko i danas dobivaju od države. Iznimka je Grad Zagreb i Milan Bandić koji cijelo vrijeme uplaćuje isto – po 560.000 kuna i ako zbog nečega treba pohvaliti budućeg doktora, onda je to financiranje ovog skloništa za žene i djecu žrtve nasilja.

Sa Zagrebačkom županijom je već sasvim druga priča. Vječniji od Stonehengea zagrebački župan Stjepan Kožić beskrupulozno je skresao financije s početnih 560.000 kuna u 2009. na 250.000 već u 2010., da bi 2016. iznos smanjio na bijednih 165.000 i konačno u 2018. povećao na 190.000 kuna. Za 2019. natječaj je u tijeku, ali teško da će se vratiti na početni iznos.

Iako je Sabor 1. listopada 2018. usvojio Istanbulsku konvenciju, ona je i danas mrtvo slovo na papiru. Tako će i ostati, sve dok se ne promijene obrasci ponašanja zaposlenih u svim državnim institucijama koje dolaze u dodir sa žrtvama nasilja, i kad se njihovi propusti u radu počnu ozbiljno kažnjavati. Pa ako je potrebno, zbog toga smijeniti i neke ministre, čemu Plenković – kako vidimo - uopće nije sklon. Problem je u tome što on sam nema vremena da se udubi i detaljno prouči sve probleme s obiteljskim nasiljem, kao što je to svojedobno učinila Jadranka Kosor, a resorni ministri odgovorni za rješavanje problema su nažalost – tragično nesposobni.

  • Avatar Potrčalo
    Potrčalo 01:48 12.Lipanj 2019.

    Ne treba se ženiti i problem u korijenu riješen

  • Avatar Anna Bogdanova
    Bogdanusa 13:03 04.Lipanj 2019.

    Upravo sam o tomu pisala 01.06. 2019. na svome blogu Bogdanuša. Hrvatske političarke krivim kao najgore krivce! Da se imalo identificiraju s vlastitim spolom, prvo bi se potrudile učiniti nešto protiv nasilja nad ženama. Grozno je jadno koliko su žene ... prikaži još!ne ženama bile i ostale najgore neprijateljice. Koliko li su samo žene na moćnim položajima licemjerne samozadovoljne curice kojima ne pada napamet izaći iz masti u koju su se uvaljale i hrabro i čestito pomoći barem, eto, svome spolu!