Top News
553 prikaza

Imperatoru Dodiku smiješi se sudbina Sanadera

Milorad Dodik
Davor Javorovic (PIXSELL)
Napad na RTL-ova novinara u republici Srpskoj u Hrvatskoj je inicirao ‘čudo’. naime, u obranu ‘medijskih sloboda’ ustala je ‘cijela hrvatska’, ona zvanična poput Kolinde, Domoljubne koalicije, pa čak i Petrova

Subota, 14. 5. 2016., u Republici Srpskoj je danima prije bila označena kao svojevrsni srpski “Dan D”. Naime, te je subote Dodikova oporba, Savez za promjene, najavila protestni miting pod nazivom “Oslobodimo Srpsku”. Inače, oporba obnaša vlast na razini BiH, u Vijeću ministara, i ima svojeg člana Predsjedništva, Mladena Ivanića iz PDP-a, dok Dodik, s druge strane, iako teškom mukom, još drži u svojim rukama političke konce unutar Republike Srpske. Međutim, isti dan i istodobno Dodikove pristalice organizirale su kontramiting pod nazivom “Srcem za Srpsku, stop izdaji”.

Oba mitinga održavala su se nekoliko kilometara jedan od drugoga, a tampon zonu između zaraćenih strana, ničiju zemlju, štitilo je nekoliko tisuća policajaca. Dodikove pristalice svoj su miting organizirale na središnjem banjalučkom Trgu Krajina, a oporba u Parku Mladen Stojanović. Danima prije mitinga trajala je topnička priprema kojoj je ritam davao “svestrani” Milorad Dodik koji je mnogo ranije postavio pravila igre proglasivši unaprijed oporbu “izdajnicima”, tj. satelitima političkog Sarajeva. Oporba se s druge strane najviše trudila sprati tu “izdajničku stigmu”, što je na neki način otupilo njihov prosvjed, odnosno vodeći oporbeni političari, umjereni i konstruktivni Mladeni, iza kojih nema nikakvih aferaških ni ratnih repova, Mladen Bosić iz SDS-a i član Predsjedništva Mladen Ivanić, bili su na neki način stjerani uza zid agresivnim i primitivnim Dodikovim srbovanjem.

Drugačijim pristupom oni bi bili politički mrtvaci, unatoč dotrajalosti i urušavanju Dodikovih kula u zraku. Najbolji primjer za ovo je politička sudbina Dragana Čavića, vjerojatno najkonstruktivnijeg političara koji se pojavio u Republici Srpskoj nakon rata koji je, primjerice, otvoreno govorio o srpskim zločinima u Srebrenici, a koji je danas politički marginalac, iako je i njegova stranka uključena u Savez za promjene. Tako su od strane Dodikovih pristaša najavljivani “ekstremisti iz Sarajeva” koji su trebali zametnuti iskru sukoba između zakrvljenih strana, dok je oporba najavljivala dolazak ekstremističkih skupina iz Srbije koje su, opet, trebale “ratovati” za Dodikov račun. Čak je i Aleksandar Vučić izišao s određenim izjavama kako se u Banjoj Luci priprema nešto krupno, dok je ruska diplomacija bila konkretnija: oni su zapravo Banju Luku, točnije Park Mladena Stojanovića, nastojali prikazati kao minijaturni Majdan, tj. kao pokušaj da se Republika Srpska, od strane oporbe i Zapada, naravno, destabilizira po uzoru na Ukrajinu.

Također, nekoliko dana uoči mitinga trajao je svojevrsni “autobusni rat” po načelu “dajem kraljevstvo za autobus”, kojima su pristalice iz drugih dijelova Republike Srpske dovožene u Banju Luku na dan mitinga. Vječiti republičkosrpski derbi, Dodik protiv ostatka svijeta (isključujući Rusiju), otpočeo je oko 12 sati, “točno u podne”, s tim da je šerif Mile ovaj put bio s pogrešne strane barikade. Obje strane odlučile su se za tešku artiljeriju. Tako se na Dodikovoj strani kao jedan od govornika našao Prvi Sin, Darko Mladić, sin ratnog zločinca Ratka Mladića. On je rekao kako “svi koji su danas došli ovde i oni koji nas sa zebnjom prate mogu da budu spokojni jer je sačuvana sloboda i mir i da neće udariti brat na brata”. Mladić Mlađi je također apelirao “da se ne smeju dozvoliti podele među Srbima”. Savez za promjene odgovorio je nastupom Prve Kćeri u Srba, Sonje Karadžić Jovićević, koja je inače zastupnica SDS-a u Parlamentu Republike Srpske, iako je Dodik više puta ranije pokušavao prevesti Sonju Karadžić Jovičević u vlastiti tabor i pretvoriti tako svoj SNSD u svojevrsnu političku FC Barcelonu, s tandemom iz snova u špici napada: MK (Mladić-Karadžić).

Ona je “uvaženom” skupu pročitala Tatinu poruku: “Ne donosim vam lažna pisma iz Haga, već bratski pozdrav i očinski savet - do jutros se niste imali čega stideti, nemojte uraditi ništa zbog čega bi se stideli sutra”. Milorad Dodik, načet bezbrojnim aferama te političkom bahatošću i primitivizmom kojim ih je pokušavao amortizirati, od kojih je posljednja bila afera koja je na neki način prelila čašu, propast Bobar banke, kao utopljenik se drži za posljednje adute koji su mu preostali: vlast u Republici Srpskoj i određena potpora iz Srbije koja je, po mojemu mišljenju, rutinska, kako bi se talasanje u Republici Srpskoj svelo na minimum, ali ne sumnjam kako će kad Milorad Dodik padne nastati neviđeno cipelarenje i s te strane. Otprilike, dogodit će se sličan scenarij kao u Hrvatskoj kad je pao Ivo Sanader. Najžešće šamare Dodik će najvjerojatnije dobiti od onih koji mu sad plješću, doduše s manjim žarom nego ikad. Ono što je očito, a čega je i sam Dodik, čini mi se, svjestan, je to kako teku posljednji dani njegova imperatorskog mandata, a to se najbolje moglo vidjeti kad je Dodik na skupu, vidno rastrojen i histeričan, počeo pjevati pjesmu Mitra Mirića “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine”, inače jedan od standardnih brojeva svake od balkanskih karaoka koja imalo drže do sebe.

Miting, odnosno mitinzi na neki način su započeli tjedan dana ranije, kad je u Banjoj Luci svečano otvorena obnovljena Ferhat-pašina džamija, poznatija kao Ferhadija, inače jedan od bisera otomanske arhitekture na Balkanu i škole Mimara Sinana, a koja je do temelja srušena nakon rata. Tom prilikom je Ahmet Davutoglu, turski premijer, održao u najmanju ruku neprimjeren govor, na koji Prvi Sin u Bošnjaka, Bakir Izetbegović, očekivano, nije imao nikakvih primjedbi. Dodik je to vješto natovario na leđa oporbi jer su oni, po Dodiku, sateliti političkog Sarajeva, što iz sarajevske perspektive stoji, ali je republičkosrpska oporba ipak autonoman politički faktor koji je pragmatično prihvatio pruženu ruku iz Sarajeva, a zauzvrat nije obećao ništa jer je svako slično obećanje bilo put u političku propast, mada se to u Sarajevu prezentira na malo drugačiji način: kao da će Republika Srpska nestati istog dana kad Milorad Dodik siđe s vlasti, što je samo jeftina politička iluzija koja traje već gotovo desetljeće. Na marginama demonstracija dogodio se incident kad je napadnut reporter hrvatskog RTL-a Petar Panjkota, i to neposredno nakon izravnog javljanja u program RTL-a. Tom prilikom je lakše ozlijeđen i to, pretpostavlja se, zbog spominjanja sina ratnog zločinca Ratka Mladića u svojem prilogu. Nije navedeno čiji je “navijač” napao novinara RTL-a, iako bi po elementarnoj logici to trebao biti netko od Dodikovih pristaša, jer je Darko Mladić nastupio za njegov “tim”. Međutim, elementarna logika u ovom slučaju ne vrijedi jer ljudi na oba skupa imaju identično mišljenje o Ratku Mladiću i zločinima koje je počinila Vojska Republike Srpske tijekom rata, bez obzira na osobne stavove vođa Saveza za promjene koje zapravo i ne znamo, jer o tome se “pragmatično” šuti. Ipak, ovaj događaj je u Hrvatskoj inicirao svojevrsno “čudo”.

Naime, u obranu “medijskih sloboda” ustala je “cijela Hrvatska”, ona zvanična: predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, Domoljubna koalicija, pa čak i Božo Petrov. Ipak, to ne govori ništa u prilog njihova iznenadnog i ničim izazvanog medijskog osvještavanja. Cijeli taj događaj može poslužiti tek kao standardni poučak kako je “sranje u Ruandi”, u nedostatku angažmana u vlastitom dvorištu, prijeko potreban i dragocjeni politički volej koji se ne propušta, a koji je tek kratkotrajna samoobmana slabog ili nikakvog dometa, pogotovo ako ga promatramo u svjetlu političke krize koja trenutačno trese Hrvatsku.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.