Stjepan Prnjat nagodio se na devet godina zatvora i mora u državni proračun uplatiti pola milijuna eura i tako je dovršen jedan od procesa protiv "hrvatskog Escobara".
Prvo ime ovog slučaja u svakom je pogledu Stjepan– hrvatski državljanin rodom iz Zenice (BiH), s adresama u Zagrebu, Slovačkoj i Njemačkoj, a nekad vlasnik velebne vile u Ičićima, za kojeg istražitelji smatraju da je bio "mozak" neuspjelog krijumčarenja 100 kilograma kokaina, piše Novi list
USKOK je Prnjata, koji se ocjenjuje čovjekom na vrhu ove narkopiramide, optužnicom teretio da je organizirao zločinačko udruženje i u sastavu takvog udruženja radio na krijumčarenju droge namijenjene prodaji.
Vratimo se nekoliko mjeseci u prošlost. Ivan Serdarušić, Hrvat s nizozemskom putovnicom, ušao je u jedan talijanski restoran u Amsterdamu ništa ne sluteći. Negdje oko 15 sati mu je s leđa prišao mišićavi muškarac obrijane glave i iz pištolja s prigušivačem mu pucao u glavu. Serdarušiću nije bilo spasa, a navodni ubojica je Srbin Čaba Der.
Serdarušića su povezivali s mutnim poslovima, a postoji i teorija da je bio povezan sa švercom kokaina iz Južne Amerike u Europu.
Nekoliko činjenica ide u prilog takvoj tvrdnji - osim što je Nizozemska popularna ulazna točka za narkotike, profesionalna ubojstva, a Serdarušićevo to zasigurno jest, redaju se nakon većih zapljena droga, a prije snekih goidnu dana je razbijen dobro organizirani lanac krijumčara droge.
Tom prilikom je uhvaćen i ranije spomenuti Stjepan Prnjat, poznat i pod nadimkom “hrvatski Escobar”, a zaplijenjeno je i 100 kilograma kokaina, na kojima je Prnjat htio zaraditi oko 50 milijuna kuna.
U operaciji kodnog imena NANA sudjelovali su čak i pripadnici američke DEA-e te Europola. Bila je to doista ekstenzivna policijska operacija, a o kompleksnosti dovoljno govori da je DEA otvorila privremeni ured u Zagrebu kako bi lakše sve koordinirali.
Kokain je na svoj put krenuo iz Paname kamufliran u tone metalnog otpada.
“U sadržaju metalnog otpada pronašli smo 100 kilograma kokaina u paketima oblijepljenima gumenim vrpcama kako bi se spriječila detekcija. Sam način skrivanja droge pokazuju visoku razinu organizacije kriminalne organizacije. U kontejneru je bilo 20 tona metalnog otpada, a kokain je bio skriven u hermetički zatvorenim metalnim spremnicima koji su bili obloženi olovom i krpama”, objavljeno je na konferenciji za novinare nedugo nakon hvatanja osumnjičenih.
Prnjatu ovo nije prvi put da završava iza rešetaka zbog krijumčarenja droga, pa je već u Italiji ležao neko vrijeme zbog istog zločina, a u Hrvatskoj mu se sudilo zbog pranja novca.
Druga važna osoba u čitavoj ovoj priči je odbjegli hrvatski narkoboss Slobodan Kašić, kojeg naše pravosuđe traži zbog šverca 557 kilograma kokaina iz Ekvadora u Hrvatsku.
Kašić je još 1997. godine, zajedno s Tomislavom Banovićem i Mladenom Pervanom, osuđen zbog šverca kokaina na 13 godina, ali u odsutnosti.
On se, naime, krije u nekim malo manje uređenim državama Južne Amerike. Redom je tu riječ o Ekvadoru, Boliviji, Dominikanskoj Republici i sličnim državama gdje je novac važniji od zakona.
Kašić se redovito koristio bosanskohercegovačkom putovnicom na ime Mario Kašić, a čak ga je i američka DEA označila kao jednu od najvažnijih karika između kartela Južne Amerike i raznih kriminalnih skupina iz Europe, a posebno s Balkana.
Bivši vaterpolist Slobodan je desetljećima boravio u Venezueli, sve tamo negdje do 2008. godine, kad je uhićen u toj državi. Kašić je, prema pričama upućenih, samo pomagao u ostvarivanju kontakata između kriminalaca s dva kontinenta. Otprilike je to funkcioniralo ovako.
Kašiću bi neki naši krimosi prišli i rekli da žele kupiti određenu količinu droge. On bi im rekao da baš zna super ljude za takav posao, ustupio kontakte i organizirao sastanak te, po pravome menadžerskom principu, uzeo proviziju na vrijednost sklopljenog dogovora.
Upravo zbog toga jer je izbjegavao izravno sudjelovanje u švercu droge toliko je godina izbjegavao pravosuđe raznih država. Špekuliralo se da mu nije na odmet bilo i prijateljstvo s Hugom Chavezom. Dobar dio zarade ulagao bi u zakonite poslove, a nije jednom ulagao u neki infrastrukturni projekt, što mu je pružalo dodatnu zaštitu.
Sjetimo se samo pravog Escobara, onog iz Medellina, koji je ulagao golemi novac u obnovu siromašne četvrti u kojoj je odrastao. Na vrhuncu moći je ulagao čak i u nogometni klub te tako kupovao naklonost svojih sunarodnjaka. Kašić je izvukao pouku iz Escobarova uspona i pazio je da se ne zamjeri ključnim igračima.
Međutim, u Venezueli je 2008. godine nekome platio premalo mita i završio u zatvoru. Hrvatska se nadala njegovu izručenju, ali od toga nije bilo ništa, a Kašić se odlučio skrivati u malo slabije uređenim državama od Venezuele.
Prebacio je svoju bazu u Peru, iako je dvadeset godina proveo u Venezueli. Dvije godine kasnije će se ispostaviti da ni Peru nije toliko siguran kao što je Kašić mislio.
U kolovozu 2010. godine je uhićen u Limi, glavnom gradu Perua, ali je ubrzo i pušten na slobodu, da bi ga tamošnja policija promptno odmah uhitila. Zbog takvog nevjerojatnog slijeda događaja spekuliralo se da je došlo do borbe utjecaja, točnije do borbe Kašićeva kapitala i američkog utjecaja preka DEA-e.
Naime, govorkalo se da je Kašić promptno pušten zato što je odmah po uhićenju pokrenuo operaciju podmićivanja odgovarajućih ljudi, a kad je pušten, američki su agenti zamalo dobili slom živaca od bijesa.
Godinama je “don Mario”, kako su ga zvali prema imenu iz putovnice, izbjegavao sve njihove napore i bili su odlučni da im ovaj put neće pobjeći.
Hrvatsko pravosuđe je tad iskoristilo priliku pa smo poslali zahtjev za njegovim izručenjem kako bi napokon odslužio onih 13 godina zatvora, ali od toga nije bilo ništa.
Slobodan Kašić je krajem 2010. godine izišao na slobodu i danas posluje negdje u Južnoj Americi. Kakva je poveznica svih ovih kriminalaca s ubojstvom Serdarušića, teško je decidirano reći. Međutim, presretanje narkopošiljke nije mala stvar. A to na svojoj koži često osjete oni najniže rangirani u čitavom lancu.
