Top News
106 prikaza

Hrvatska trpi teror najbolnije podjele na naše i njihove

Prosvjed za promjenu imena Trga maršala Tita
Patrik Macek (PIXSELL)
Brojni ‘živi monoliti’ domoljublja ili upokojena mitološka bića patriotizma tijekom raznih ratova za neke svoje ideje provodili su hajdučiju

Gandhijevski simpatični Moša Pijade u kazamatima je prve Jugoslavije preveo gotovo cijeli književno-filozofski opus Karla Marxa, te tako otvorio vrata uvođenju komunističke misli u “zemlju seljaka na brdovitu Balkanu“. 

Koliko god bili spremni na pladnju poslužene činjenice uzimati zdravo za gotovo, doista se nekako neizvedivim čini tako kolosalan prijevod privesti kraju u nemogućim uvjetima, u mraku samice, bez papira, olovke, pisaćeg stroja, izvorne literature na, dakako, njemačkome jeziku. 

Prosvjed zbog privremenog oduzimanja koncesije televiziji Z1 | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Pijade je zbog te mukotrpnosti svojega prevodilaštva vjerojatno godinama sakupljao gnjev, budući da u Jajcu, u studenome 1942., na zasjedanju AVNOJ-a daje danas mnogima dvojbenu, prijepornu izjavu:

“Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova sami doći i mi ćemo imati narod uza se, pa ćemo na taj način postati gospodari situacije… Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere…“

Marx je klasnu borbu stavljao iznad nacionalnog pitanja, no u povijesti će ostati zapisana njegova netrpeljivost prema Slavenima i “neeuropskim narodima“ koje smatra “nepovijesnima“, te po naravi “društveno reakcionarnima“, a samim time i “osuđenima na nestanak s povijesne pozornice“.

Tito je Staljinu rekao, dakako povijesno “Ne“. U trenutku kad su mu anglo-američki bankari s hinter bine jednako povijesne pozornice rekli “Da“. 

Udžbenička literatura to, dakako, izostavlja, pa se poput groma iz vedra neba doimaju ona djeca što ih je revolucija požderala na Golom otoku. 

To ne umanjuje činjenicu da baš zbog toga bivša nam država nije bila pretvorena u militarističko poprište velebne ideje o socijalnoj uravnilovki poput desetljećima mrcvarenih sovjetskih satelita.

Maček je Hitleru, guruu “nebeske“ Europe “oslobođene“ Židova i drugih “nečistih“ etničkih skupina i nakupina, izrekao jednako povijesno, no toliko prešućivano “Ne“. 

Ne znamo što je Mačeku tad bilo u glavi, no nekako si velim da je razborito shvatio da vlast po svaku cijenu može samo ukaljati čovjeka i političku skupinu što je on predstavlja, te da država utemeljena na sramotnim rasističkim zakonima jednostavno ne može opstati na povijesnoj vjetrometini. 

Pavelić koji je vrijeme nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature uglavnom provodio po Italiji (s kratkim izletima mađarskim Strelastim križevima) bez problema je rekao “Da“. 

Valjda sve kako bi svoju malenkost i “kolege“ koji su tijekom provođenja ranije navedene diktature vrijeme zajedno s mrskim komunističkim neprijateljima provodili po kazamatima prve Jugoslavije doveo na vlast. 

On i njegovi pobočnici zatim su poslušno i zdušno u radne i tranzitne logore prosljeđivali sve koji su “prljali“ lice “nove Europe“. 

Bez ikakvih je problema isti taj Pavelić nekadašnjim jatacima (za njegova ilegalna djelovanja) u ruke predao dijelove ljubljene mu Hrvatske: Talijanima dobar dio obale i otoka, Mađarima Međimurje i Baranju, a cijelu milu mu tvorevinu kirurškim rezom popola prepustio dvjema interesnim sferama – talijanskoj i njemačkoj.

Hitler je u gnjevu prema vlastitu narodu koji “bolju sudbinu nije ni zaslužio zato što je slab“ pred sam kolaps u smrt slao maloljetne arijevce u prevelikim odorama. 

Pavelić je pred vlastitim urušavanjem, prije bijega u tad fašistička španjolska njedra u odore svoje vojske maskirao mladiće koji rata vidjeli nisu, a koji će zajedno s krvolocima, ali i propagandom izbezumljenim ženama i starcima skončati na Bleiburgu.

Preko tisuću "izdajnika" okupilo se na prosvjedu Radničke fronte | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Brojni “živi monoliti“ domoljublja ili upokojena mitološka bića patriotizma tijekom Domovinskog rata provodili su najnižu hajdučiju, trgovali alkoholom, drogom, cigaretama s “mrskim neprijateljima“, obilno zarađivali na nametnutom embargu na oružje, te su pozadinsku buku topova iskoristili za osobno bogaćenje i uzdizanje iz prijeratnog taloga do nebesa. 

No, o tome se ne smije govoriti. Svaka zajednica ima svoje nedodirljive. Htjeli mi to priznati ili ne.

Tabui prešućivanja se nižu u nedogled. Poput činjenice da koncentracijski logori nisu Hitleov izum, nego da su im kamen temeljac tijekom Burskih ratova, na onom “zaostalom, gladnom kontinentu“ udarili Britanci. 

Ti tabui su čak ljudski razumljivi, budući da svatko na osobnoj ili kolektivnoj razini želi biti mučenički besprijekoran, onako ponukan judeo-kršćanskom tradicijom. Osim toga, opet nekako ljudski svi želimo nekamo pripadati, skutriti se u nekakvu stadu koje mnoštvom nudi sigurnost.

Premda pritom nismo ni svjesni oglavina koje prihvaćamo. Podijeljenost na “naše“ i “njihove“ u Hrvatskoj nikad nije bila naglašenija, nikada na površinu nije isplivala tolika netrpeljivost. 

Stječe se dojam da se Har Megiddon, popularni Armagedon preselio na Trg svetoga Marka, cure obavještajni podaci o, recimo, predsjedničkom odlukom pomilovanim nitkovima. 

Ne govori se o nitkovima što su ih pomilovali prethodni predsjednici, o jednako sumnjivim “sivim eminencijama“ koje u Hrvatskoj zapravo oduvijek prate sve one koji nakon demokratskih izbora utjelove izvršnu i zakonodavnu vlas. 

Stvara se opasna psihoza koja bi doista mogla dovesti do građanskoga rata. U Hrvatskoj, naime, i dalje nema fine, argumentirane retorike: dovoljno je “protivnika“ etiketirati ustaštvom, partizanštinom ili srpstvom, nazvati ga unutarnjim ili vanjskim neprijateljem. 

Ljevica nikako da se oslobodi jugoslavenskih tekovina, a desnica nikako da svoje redove očisti od zločinaca i lopova, braniteljska populacija kojom se poigrava tko stigne, nikako da iz svojih redova izbaci kukolj koji baca strašnu ljagu na časno izborenu pobjedu u oslobodilačkom ratu.

Hrvatskom je domoljublju ustaštvo“potrebno“ koliko i komunističkoj ideji Staljinovi gulazi, ili činjenica da je u bosanskome pokolju Drugog svjetskog sraza muslimanima bez promjene imena bilo gotovo nemoguće ući u partizane..

A sve pometeno ispod saga ipak bruji i huči poput one, u zemlju zakopane priče o kozjim ušima cara Trajana.

Čak i partijskim dekretima zabranjene istine prenose se s generacije na generaciju i tako obuzdavane samo hrane mržnju, pretvaraju je u iracionalno stanje svijesti u kojem mrtvima igramo ping-pong.

Lakonski, u Hrvatskoj svi govore u metlama pred vlastitim pragom. Kao da je riječ o prijetnji. A nitko ne čisti. Svi bacaju kamenje. 

I iz povijesti iskopavaju razloge i opravdanja za nove nasrtaje. Govorimo o demokraciji i liberalizmu, a “podnosimo“ samo sebe i svoje. Jedni drugima pumpamo ekstremizme do pucanja.

Desnica nas prilično nesmotreno i “hantravo“ izvodi iz sekularizma kao civilizacijske stečevine, čin vjere kao krajnju privatnost izbacuje na pročelja, dok ljevica prilično neuvjerljivo zaboravlja vlastite dilere koje je pomilovala, pretvorbene afere i sukobe interesa. 

Zbog tog sustavnog odbijanja suradnje u svrhu boljitka vlastite države i njezinih stanovnika, Hrvatska se na našu žalost i očaj svodi na doboš-tortu sazdanu od izmjena vlada i vlastodržaca koji se osvećuju prethodnicima i njihovim pristašama, koje se ratoborno, materijalistički jagme za jasle i njihove blagodati.

Kao jedina zemlja proizašla iz socijalističkog uređenja koja nije provela lustraciju, Hrvatska (poput nje i susjedna Srbija) povijest drži “u pričuvi“ i njome se razmeće po potrebi, a uhljebljenja podobnih se drži kao pijan plota. 

Zatočena u začaranom krugu uhljebljenja podobnih, darovite, vrijedne bez političkoga zaleđa osmosom propušta van. Sustavno potvrđuje riječi tako prokleto proročanskog Matoša koji u “Staroj pjesmi“ zbori: 

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.