Top News
2044 prikaza

Hrvati su prvaci u dilanju vlastite zemlje za džabe

Hrvatske plaže
PIXSELL
Hrvatskoj prijeti paradoksalan scenarij po kojemu će biti manje neovisna od devastirane BiH, ako već i nije, po kojoj već više od dva desetljeća divljaju geopolitički predatori

Display postavljen iznad ulazne rampe na plažu pokazivao je kako su sva mjesta na njoj zauzeta. Joško Miloš, vlasnik sedam klimatiziranih apartmana udaljenih nepun kilometar od mora, tiho je u sebi opsovao i razmišljao o tome što će reći turistima iz Slovačke koji su došli prije tri dana, a još nisu zagazili nogom u more. Pomalo je bio i zabrinut: njegovu susjedu, kod kojega su odsjele tri poljske obitelji te dvije iz Mađarske, netko od njih zapalio je apartmane, valjda zato što su potegnuli iz Poljske ili iz Mađarske i u sedam dana nisu zagazili nogom u more, osim kad ih je odvezao na divlju plažu na čijem su jednom dijelu radnici kompresorima razbijali kamene stijena, a zatim ih bagerima ravnali. To je bilo vrlo opasno, jer su veće stijene ponekad razbijali eksplozivom.

Muke Joška Miloša i ostalih iznajmljivača započele su prije desetak godina kad je donesen Zakon o koncesijama. Doduše, prve dvije godine stvari su funkcionirale kao i ranije, osim što mještani nisu smjeli po plaži prodavati suhe smokve, prošek, lavandino ili maslinovo ulje, suvenire od školjki ili aranžmane za jednodnevne izlete brodovima na obližnje otoke... Međutim, treće godine po donošenju zakona, koncesionar, neka hrvatska tvrtka iz Zagreba, prodao je koncesiju nekoj od banaka koja ih je financirala, a oni su je prodali potom nekom ruskom milijarderu, koji je već sljedeće godine doveo svoje zaštitare iz Rusije, opake visoke mladiće koji nisu željeli razgovarati s mještanima. Plaža je ograđena visokom metalnom ogradom na kojoj su postavljene  kamere, a jedini ulaz na plažu bio je preko ulazne rampe iznad koje je postavljen display koji je pokazivao popunjenost. Unutra se ulazilo pomoću magnetnih kartica, sličnih onima koje su se koristile umjesto ključa u hotelskim sobama. Iz godine u godinu povećavan je broj ležaljki koje su se bukirale prije sezone.

Božo Petrov i Tomislav Karamarko Zla karma Top News Usamljenog Petrova stigla je Tomina kletva

Atraktivni dijelovi grada koje su turisti posjećivali također su dopunom starog zakona davani u koncesiju. Mjesno stanovništvo koje je isključivo živjelo od iznajmljivanja apartmana već nakon četvrte ili pete godine od donošenja spornog zakona počelo je napuštati grad. Odlazili su na rad u obećane zemlje, prije svih Njemačku ili Irsku. Grad je opustio. Cijena nekretnina koje su ostavili iza sebe drastično je pala i u jednom trenutku više nije bilo interesa za njih jer su hotelski kompleksi u dogovoru s koncesionarem obale bukirali cjelokupne kapacitete i plaćali ih unaprijed. U gradskim lokalima, restoranima i kafićima radili su uglavnom Filipinci, dok se hrvatski jezik rijetko mogao čuti. Prevladavao je engleski, dok je u Dublinu bilo obratno. Bio je jednom tamo, jer su mu u Dublinu živjela sva djeca: tri sina i kći. Radnja ove skice za distopiju smještena je tek desetak godina u budućnost. Kao i svaka distopija, i ova je samo karikatura sadašnjosti.

Ranije je period od desetak godina za formu distopije bio prekratak, obično se išlo u daleku budućnost. Danas su se stvari bitno promijenile. Promjene koje se iz dana u dan događaju oko nas tektonskog su karaktera, da to tako nazovem,  tako da je iz današnje perspektive deset godina neka daleka, neizvjesna budućnost koju je teško predvidjeti, osim ako se čovječanstvo u međuvremenu ne “resetira” nekim novim svjetskim ratom. Distopija je, u najkraćem, društvo u kojemu autoritarna manjina upravlja obespravljenom većinom.

Zagreb: Koncert Moja Domovina povodom 25. obljetnice priznanja Hrvatske Zato što ne Top News Ma, batali izbore, 'ajmo mi uvesti diktaturu!

Zapravo se radi o totalitarnom sustavu koji zadovoljava osnovni preduvjet za postojanje totalitarizma, jaku ideološku podlogu, što je jedna od osnovnih karakteristika svakog sličnog društva. Kod Orwella je to, na primjer, nekakva iskrivljena socijalistička doktrina povezana s militarizmom koja se nastoji kontrolirati čak i preko jezika, novogovora, jezika u kojemu je nemoguće izreći krivovjerje, dok su to kod Huxleya kult mladosti i potrošački mentalitet uobličeni u formu manifesta. Ja sam također svojedobno objavio jedan distopijski roman, “Planet Friedman”, gdje sam kao ideološku podlogu svoje distopije uzeo neoliberalnu ekonomsku doktrinu Miltona Friedmana, koja je u tom izmaštanom svijetu prerasla u ideološku dogmu.

Talijanski fašizam je sigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, nego zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uvriježenom mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebnu filozofiju”, piše Umberto Eco u “Eseju o vječnom fašizmu”.

Zlatni rat u Bolu na Braču SPORNI ZAKON Top News Sabor donio zakon o koncesijama - oporba napustila dvoranu

“Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njezinoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi”, piše Eco u istom tekstu. Kao ideološka podloga nacizma kao totalitarnog društva poslužio je Hitlerov “Mein Kampf”, dok je to kod Staljina “Diamat” (Dijalektički materijalizam), sovjetska verzija marksizma.

Postoji li u ovoj uvodnoj skici za distopiju ideološka podloga za jedno totalitarističko društvo u nastajanju? Postoji, naravno: ta ideologija identična je onoj u mojemu romanu “Planet Friedman”, doktrina Friedmanovog otvorenog tržišta. Međutim, postavlja se pitanje na koji način jedno društvo može otklizati u distopiju, bez obzira na ideološku podlogu koja je u suštini tek pokriće za istu. Tu dolazimo do Zakona o koncesijama koji spominje moj fiktivni Joško Miloš. To je zakon koji je izglasao Hrvatski sabor bez mnogo buke i disonantnih tonova krajem lipnja ove godine. Pretpostavljam kako u svojoj skici za distopiju nisam ubacio nijedan detalj koji bi bio u suprotnosti s tim zakonom, jer je u neuređenim društvima dopušteno sve što nije striktno zabranjeno. To su one famozne “rupe u zakonu”.

Apsurdno je kako je mešetarima u Hrvatskoj ostavljeno mnogo više prostora nego onima u BiH u slučaju gradnje  takozvanih “arapskih naselja” u okolici Sarajeva, što je u jednom trenutku poprimilo razmjere epidemije i izazvalo pomalo paranoične reakcije u cijeloj regiji. Za razliku od Hrvatske, u BiH su mešetari koji nastupaju u ime kapitala iz arapskih zemalja formalni vlasnici, odnosno ne mogu zemljište “odnijeti” u Saudijsku Arabiju. Druga stvar koja također ide u prilog situaciji u BiH je atraktivnost “ustupljenih”, odnosno koncesioniranih nekretnina. Arapska naselja grade se uglavnom na neatraktivnim, rubnim područjima, dok je grabež u Hrvatskoj prije svega usmjerena na najatraktivnije dijelove: Baranju, na primjer, kojom je Agrokor jamčio za neke svoje kredite, ili Zlatni rat na Braču, ili brdo Srđ pokraj Dubrovnika. Hrvatskoj prijeti paradoksalan scenarij po kojemu će biti manje neovisna od devastirane BiH, ako već i nije, po kojoj već više od dva desetljeća divljaju geopolitički predatori, što je glavni razlog zbog kojeg je ova zemlja čvrsto prikovana za dno i iz koje se bježi glavom bez obzira. Vratimo se sad na političke prilike koje su omogućile jedan ovakav zakon. Paradoksalno je da se tome najustrajnije protivio Most. 

Božo Petrov Šef Mosta Top News Petrov uvjeren: "Most je sve promijenio"

Sve ono što je napisano o Mostu, o njihovu sirovom ideološkom konzervatizmu, da ne upotrijebim neki teži izraz, jeftinom populizmu i svemu ostalom, stoji. Međutim, Most je ovim potezom na neki način pokazao kako postoji crta ispod koje se nisu spremni spustiti. Čini se beznačajno, ali u današnjoj hrvatskoj politici, nažalost, nije. Ovdje se dogodio jedan razotkrivajući moment koji u potpunosti ogoljuje napuhanu lijevo-desnu dihotomiju, razotkrivajući je kao lažnu. Za Zakon o koncesijama koji je eklatantan primjer neoliberalnog predatorstva glasali su “lijevi”, poput HNS-a ili “antiliberalističkog proroka” Ivana Lovrinovića, dok su to odbile učiniti perjanice radikalne desnice: Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović.

To na svoj način više od bilo čega drugoga govori o bijedi i dezorijentiranosti onih koji se kvalificiraju kao lijevi, prije svih SDP, koji je preko ovog zakona prešao gotovo prešutno. Oni su tek zahtijevali da se zakon uputi u treće čitanje te da se usvoje amandmani koje su oporbeni klubovi i zastupnici podnijeli na prijedlog. Zanimljivo je kako povodom navedenog zakona nije reagirala ni Crkva ni bilo koji od središnjih komiteta braniteljskih udruga, iako su među onima koji su direktno pogođeni ovim zakonom, pretpostavljam, i određeni broj braniteljske populacije i njihovih obitelji. I na kraju, da se još malo poigramo s kanonima distopijskog žanra, treba postaviti pitanje što će se dogoditi s onima koji su svojom nesmotrenošću, pohlepom ili neznanjem, svejedno, postavili temelje jednom totalitarnom obrascu.

Po pravilima žanra njima je namijenjena sudbina državnog neprijatelja Emmanuela Goldsteina iz Orwellova romana, odnosno profesora Helmholtza Watsona iz Huxleyeva “Vrlog novog svijeta”, koji odlazi iz “raja” u dobrovoljno progonstvo. Ljeti je popularno predlagati “knjige za plažu”, pa neka ovo bude neka moja preporuka političarima, bez obzira na to što je prosutu vodu nemoguće vratiti natrag u posudu

  • martek 08:55 20.Kolovoz 2017.

    Autor je zaboravio da taj isti Most samo 4 mjeseca prije izglasavanja zakona nije imao nikakve primjedbe na zakon u saborskoj raspravi. 4 mjeseca poslije ništa se nije promijenilo u prijedlogu zakona osim toga što Most više nije bio dio ... prikaži još! vlasti pa se radikalno promijenio i njihov stav o nepromijenjenom tekstu zakona. Jedini koji je otpočetka jasno i glasno bio protiv zakona jest Živi zid.