Bolno je i deprimirajuće iznova uzeti u ruke knjigu "Sudbina novinara", u kojoj su objavljeni članci, intervjui i kolumne Krešimira Džebe pisani od 1990. do 1992. Bolno, zato što nas podsjeća na preminulog velikana hrvatskog novinarstva, a deprimirajuće jer ti tekstovi svjedoče da se proteklih 25 godina Hrvatska, što se demokracije i pripadajućih sloboda tiče, nije pomakla ni za milimetar naprijed.
Problemi s demokracijom i medijima koje je tih godina detektirao i analizirao Džeba prisutni su i danas, štoviše, dojam je da su postali još veći i dublji. Što je zapravo posve logično u društvu koje se, nemoćno da krene naprijed, neprestano vrti u krug i tako uporno utire jedan te isti put.
Recimo, javna televizija, HRT. U članku iz 1992. pod naslovom "HTV – balvan na putu do demokracije" Džeba piše sljedeće: "Hrvatska televizija sada nije ni demokratska, ni visokoprofesionalna, ni zaista hrvatska institucija u najširem smislu riječi – ona je tek žalostan i podsmijeha vrijedan propagandni medij HDZ-a, kao stranke na vlasti, i njezinih čelnika".
I dalje: "Kao suvremena industrija totalitarne svijesti i novog jednoumlja, koja onemogućava demokratsko izražavanje pluralizma hrvatskog društva, HTV je, u biti, institucija koja radi protiv interesa domovine. Naravno, pod pretpostavkom da su demokracija, otvorenost prema različitim političkim i drugim opcijama, ravnopravno nadmetanje idejnog programa i političkih ličnosti, te drugi standardi modernog razvijenog svijeta – jedini istinski interes Hrvatske. Ovakva kakva jest, sva u funkciji propagandnog opsluživanja stranke na vlasti i visokih državnih činovnika, ona je – zbog svojeg ogromnog utjecaja i gledanosti – barijera razvoju demokracije".
Kao da je pisano danas. Kad HDZ na čelna mjesta HRT-a postavlja ljude koji vlastitu golemu beznačajnost pokušavaju nadomjestiti jednako golemom ambicijom i servilnošću, kad smjenjuje Nadzorni odbor HRT-a koji je ukazao na potencijalni kriminal u kući, i naposlijetku kad ukida "Hrvatsku u živo", posljednju emisiju u kojoj se nije išlo niz dlaku stranci na vlasti i zbog koje je donekle još imalo smisla tu televizijsku kuću nazivati javnim servisom.
Ovdje dolazimo do problema o kojem je 1990. u jednom intervjuu govorio Džeba. "Političarima nikako ne ide u glavu", kazao je on, "da novine nisu izmišljene zato kako bi oni svoje dvojbene mudrosti saopćavali narodu, nego da iz novina oni doznaju što misli i želi narod. Novinari stoga ne trebaju biti odgovorni ni državi, ni političarima, ni strankama, ni 'višim interesima', nego isključivo javnosti, čitateljima i svojoj profesiji."
A u jednom intervjuu godinu dana poslije Džeba je govorio o onome što se i tada i danas prečesto zaboravlja, naime - da sloboda tiska spada među najvažnije instrumente demokratske kontrole vlasti. "Naravno, sve je to općepoznato ali nije suvišno ponavljati ni danas jer se i u novijoj Hrvatskoj očituje težnja da se tisak svede na puku transmisiju vlasti, na čemu počiva svaki totalitarizam.
Kako bi rekao pokojni Veselko Tenžera, od vlasti kontrolirani mas-mediji zamjenjuju nekadašnje dvorske lude, dvorske umjetnike i dvorske mislioce. Njihove laske bijahu suženog utjecaja i ograničenog dometa, a danas je to industrija koju samo naivci brkaju s demokracijom. (...) Želimo da se u Hrvatskoj više nikad ne ponovi situacija u kojoj će vlastodršci sumnjive pameti preko masovnih medija uvjeravati građane da griješe kad misle ono što misle i kad žele ono što žele".
U literaturi je poželjno da tekstovi ne gube na svježini i snazi, da su bezvremeni, da se čini kao da su pisani danas, a ne prije četvrt stoljeća ili dva stoljeća. U novinarstvu, međutim, to ne važi. Kad novinarski tekst preživi vrijeme u kojem je napisan, što je inače uobičajena sudbina novinarskih tekstova, onda to znači samo jedno – da nešto debelo nije u redu s društvom na koje se odnosi.
Današnja HDZ-ova garnitura prema medijima se odnosi kao sve prethodne garniture te stranke, od Franje Tuđmana do Tomislava Karamarka. Taj način identičan je načinu na koji se nedemokratski, totalitarni režimi odnose prema medijima. Gdje su mediji nešto što valja ušutkati, dresirati, kontrolirati. Gdje pisati objektivno i istinito zahtijeva popriličnu hrabrost novinara. A društvo, i o tome je govorio Džeba, u kojem novinari moraju biti ludo hrabri da bi valjano obavljali svoj posao nije demokratsko društvo.
Ipak, srećom, HRT nema više, kao devedesetih, monopolističku poziciju, postoje mnoge nacionalne privatne televizije (i privatne novinske kuće) na koje vlast ne može tek tako staviti šapu. Potonje, uza sve svoje nedostatke, iz dana u dan drže HRT-u lekcije iz slobodnog, objektivnog novinarstva, zbog čega je gledanost HRT-a onakva kakva jest – mizerna.
To, međutim, ne smeta HDZ-u i HRT-u da ustraju u svojoj nakaradnoj "misiji". Koja se svodi na ušuškavanje u političkoj laži i nacionalističkom kiču. Na uvjeravanje građana da griješe kad misle ono što misle i kad žele ono što žele, oskudica da je blagostanje, a otužno sivilo, kakva je njihova politika i njihov program, da je spektar boja.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovo nikad nije bila hrvatska televizija već HDZ televizija jer objavljuje samo ono što paše hdz mafiji a stalno miću novinare koji nisu članovi hdz lopovvske organizacije pa i ratne izvjestitelje ako nisu u partiji hdz-ea.