Posljednje veliko otvoreno geostrategijsko pitanje nakon raspada nekadašnje Jugoslavije je na koju će se stranu dugoročno svrstati Srbija. Hoće li se jasno i nepovratno opredijeliti za zapadnu Evropu (što gotovo neizbježno implicira članstvo u NATO i EU) ili će ipak prevagnuti “tradicionalne slavenske veze” i čuvena mitska “ljubav prema majčici Rusiji”.
Površna analiza lako bi mogla dovesti do uvjerenja da dvojbe nema jer je Srbija i službeno kandidat za članstvo u EU te da i Beograd i Bruxelles opetovano tvrde da proces prilagođavanja i približavanja očekivane nove članice velikom europskom bratstvu napreduje iz dana u dan.
Takav jednostran i pojednostavljen odgovor ipak bi bio tek površan. Iako formalno demokratska država s normalnim izbornim procesima i smjenjivom vlašću, Srbija ipak ne funkcionira u potpunosti politički otvoreno i javno.
Snage koje je teško čak i jasno definirati i odrediti im vođe i predstavnike još imaju jak utjecaj i prenose ga neformalnim kanalima. U te neformalne kanale spadaju neki već poznati i odavno ozloglašeni: Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC), dobar dio medija, gotovo sve političke stranke, uključujući i neke izvanparlamentarne koje, unatoč političkoj nemoći, još imaju jak utjecaj na mišljenje dijela tradicionalističke elite.
Svi navedeni, uz dio javnih djelatnika koji nisu ni na koji način službeno organizirani, ali funkcioniraju kao neformalna skupina čini famoznu beogradsku “čaršiju” – neformalnu i neinstitucionaliziranu skupinu utjecajnih građana koji ne dijele nužno iste političke, a posebno stranačke, vrijednosti, ali daju ton nekakvom imaginarnom otporu gubitku srbijanskog identiteta.
Ta neuhvatljiva i teško opisiva kategorija mogla bi se posve pojednostavljeno opisati kao žal za (percipiranom) snagom i značajem Srbije, ali ona istodobno potvrđuje strah srbijanskih elita da će ih Zapad progutati i rasrbiti.
Ni elita kao cjelina niti bilo koji njezin pripadnik ne umiju precizno ni definirati ni objasniti taj strah, ali po svemu je jasno na čemu se on zasniva: na iskonskom osjećaju pripadnosti nekakvom Istoku, Bizantu, pravoslavlju.
Sam po sebi taj osjećaj nije nužno ni protuzapadni ni protukatolički, ali – postoji i osjeća se u svim slojevima srbijanskoga društva. Taj se osjećaj zasniva na činjenici da je taj prostor još podjelom Rimskoga carstva 395. godine ostao na istočnoj, bizantskoj, ćiriličnoj strani, kojoj se znatno poslije Moskva nametnula kao nekakav neslužbeni centar iako to za većinu Evrope istočno od Drine ona nije bila ni politički ni vjerski.
Razumljivo je da su Srbi tijekom turske vlasti s čežnjom i nadom gledali u slobodnu pravoslavnu silu Rusiju, ali ta romantična ljubav rijetko je donosila konkretne plodove.
I političke slobode, i gospodarski napredak, i tehnička dostignuća Srbiji su gotovo isključivo stizala sa Zapada. I običan puk i elite već stotinama godina trude se pomiriti u sebi tu ljubav prema željenom, uglavnom imaginarnom, onome što je na Istoku, i potrebnog, stvarnog, koje dolazi sa Zapada.
Ta nikad u potpunosti pomirena rascijepljena duša umnogome definira i današnju Srbiju. Titova Jugoslavija je, unatoč svemu, i dalje Srbiju više privukla Zapadu nego Istoku, onda se klatno naglo vratilo na drugu stranu kad su Srbi pod Miloševićem očekivali da ih Moskva podrži u “obrani Jugoslavije”.
Izoliranost u ratovima koje je Srbija vodila (unatoč besmislenim službenim tvrdnjama da nikada nije bila u ratu), priznavanje Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine te sankcije koje su se percipirale kao zapadne unatoč tome što je Rusija za njih glasala u UN i provodila ih, čak su i one Srbe koji su Zapad smatrali svojim prirodnim okruženjem unekoliko, iz očaja, usmjerila ka Moskvi.
Naposljetku, čak i najveći evrofili počeli su gubiti vjeru u Evropu kada su 1999. počele padati NATO bombe. Pritom su rijetki uspjevali (ili željeli) shvatiti korelaciju akcije NATO i postupaka srbijanske države na Kosovu.
Takvu podijeljenu Srbiju preuzeo je u ruke pragmatični vizionar Zoran Đinđić koji je ubijen upravo zato što je želio građane natjerati da se, svaki za sebe, suoče sami sa sobom i svojim djelima i nedjelima.
Nakon njegove egzekucije, koja je baš dobro došla i protivnicima i mnogim njegovim pristašama i suradnicima, Srbija je potonula u mulj relativizacije i besomučne grabeži. Dok su za vrijeme Miloševića krali njegovi – sada su krale “demokrate”. Unatoč svemu, Srbija je, kilavo i presporo, ipak težila Zapadu.
Sve dok na vlast nije došao mrzovoljni nacionalist Vojislav Koštunica koji je umislio “očuvati Kosovo”, tada već de factoneovisno, oslanjanjem na Rusiju, Moskva je obećavala, još više puštala da Beograd vjeruje da će nešto napraviti i za uzvrat za mizernu cijenu preuzela srpsku naftnu tvrtku NIS (u kojoj je odmah uvela kapitalističke odnose kakve ni jedan zapadni vlasnik u Srbiji nije uspio uvesti).
Kada su sadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Aleksandar Vučić shvatili da je Zapadu dosta korumpiranih i lažljivih “demokrata” koji se jedva održavaju na vlasti, obećali su prihvatiti zapadne vrijednosti za podršku dolasku na vlast.
A kada su je bez puno muke preuzeli, što je bio pokazatelj zgađenosti građana Tadićevim lažnim obećanjima, pokušali su lavirati između Moskve i Bruxellesa, sve se zaklinjući i u kapitalizam i u Evropu i u slavenstvo i u pravoslavno bratstvo.
Usput se pragmatični Vučić skompao sa prijestolonasljednikom Abu Dabija, Muhamedom Bin Zajed Al-Nahjanom te je u trenutku izgledalo da će, uz arapske i ruske milijarde, EU morati plaćati Srbiji da bi ona nastavila put ka članstvu.
Ubrzo je postalo jasno da su arapske investicije tek način da se iz Srbije iscijedi i ono malo preostalog novca iako cijeli poduhvat po svoj prilici ima podršku pragmatične (ili cinične) SAD po principu “sve što slabi naše rivale za nas je dobro”.
S druge strane, izgledalo je da bi Rusija doista mogla u Srbiji gospodarski prevagnuti nad EU prilivom velikog novca za izgradnju naftovoda Južni tok koji je imao proći kroz pola Srbije.
Time bi svaka spretna vlast mogla pritisnuti Zapad da uloži još veća sredstva za kupnju političke naklonosti. Sve se okrenulo naglavce kad je Putin sa tipičnom ruskom suptilnošću i diskrecijom uletio u Ukrajinu i na Krim.
Zapadne sankcije direktno su pokopale planove za Južni tok a time i izbile Vučiću iz džepa milijarde na koje je već računao. Kriza i pad vrijednosti rublje doveli su do gotovo potpunog kolapsa srbijanskih građevinskih tvrtki u Rusiji a bescarinski izvoz u Rusiju, u koji je Beograd polagao tolike nade, sada je uvelike poništen naglim padom kupovne moći.
Kada je postao premijer Aleksandar je Vučić realno očekivao da će, u najboljoj maniri Josipa Broza, moći balansirati između zapada i istoka i izvlačiti korist i od jednih i od drugih. Nepunu godinu kasnije, Vučić je u poziciji da mora smišljati strategiju za opstanak na vlasti.
Iako dosad neviđenim utjecajem na medije još uvjek uspijeva održati opsjenu i tvrditi da je popularan i uspješan, jasno je da od lakog titovskog života koji bi plaćali drugi nema ništa te da će se, ukoliko želi sačuvati vlast, morati prilagoditi vrlo brzo.
Iako se o tome malo govori u javnosti, neke hrvatske institucije i službe pažljivo prate događaje u Srbiji kako bi što uspješnije predvidjeli mogući razvoj događaja. No čini se da se saznanja do kojih dolaze razna tijela i analitičari dosta slabo integriraju i da ne postoji nikakvo krovno tijelo koje bi informacije obrađivalo i pripremalo prijedloge djelovanja na opću državnu korist.
Ugledni analitičar kojega Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova redovito konzultira tvrdi da se MVEP prilično kvalitetno bavi Srbijom ali je pitanje koliko te analize doista imaju utjecaja na vođenje hrvatske državne politike.
Jedan iskusni umirovljeni veleposlanik navodi da postoje dva problema. Prvi je nedostatak nadstranačkog konsenzusa oko strategijskih političkih opredjeljenja RH a drugi nepostojanje svijesti da Hrvatska može imati jedinstvenu ulogu u približavanju Srbije Evropskoj uniji.
“Koristeći svoj jedinstveni položaj Srbiji susjedne zemlje koja dijeli dugogodišnje iskustvo života u bivšoj Jugoslaviji kao i uspješno prevazilaženje nekih sličnih strukturnih problema, Hrvatska bi tu svoju ulogu posrednika i medijatora, pa ako hoćete i savjetnika i pomoćnika Srbije, mogla dobro naplatiti i od jedne i od druge strane”, tvrdi on.
Službena Hrvatska već je pružila ruku suradnje Srbiji nudeći joj konkretnu pomoć u procesu pristupnih pregovora, no čini se da to ni u jednoj ni u drugoj državi nije doprlo dalje od uskog kruga ljudi uključenih u te procese.
Beogradski mediji više pažnje posvećuju svakom nagovještaju da bi Hrvatska Srbiju mogla blokirati na ovaj ili onaj način oko ovog ili onog pitanja (a najčešće se pominje neriješena granica na Dunavu) nego, na primjer, činjenici da je još Jadranka Kosor bez ikakvih uvjeta prije pet godina tadašnjem premijeru Mirku Cvetkoviću dala prijevod cjelokupne pravne stečevine EU.
Osim formalne, i mjerive, vrijednosti od 8 milijuna eura, darovani Acquis Srbiji je uštedio najmanje jednu godinu koliko bi joj trebalo da ga je sama prevodila. Stoji primjedba uglednog profesora da Hrvatska nije Bruxellesu prodala svoj specifični položaj preko kojeg bi mogla ostvariti utjecaj na Beograd.
To je očito slabost hrvatske politike i diplomacije i rezultat dugogodišnjih tenzija i rivalstva između Banskih dvora i Pantovčaka a očito je da se taj trend nastavlja.
Bi li Beograd pristao na Zagreb kao ključnu točku na putu ka Bruxellesu, posebno pod premijerom koji je dugo zastupao Šešeljevu ratnu i ekspanzionističku politiku i retoriku?
Vučiću na vanjskopolitičkom planu počinje goriti pod nogama jer od Rusije teško da može dobiti nešto za ništa – a više nema ništa vrijedno za prodati.
Jedina trgovina za koju je Zapad zainteresiran je priznanje neovisnosti Kosova u ovom ili onom vidu a za to Srbija još uvijek nije spremna a Vučić nije dovoljno pritjeran u kut.
Na unutarnjepolitičkom planu se nezadovoljstvo počinje gomilati i vrlo će ga lako biti u pogodnom trenutku fokusirati – čak i posve nesposobnoj i razjedinjenoj oporbi.
Premijer Srbije sigurno sve to vidi iako još ništa ne priznaje ali je dovoljno mudar da bi u ovom trenutku rado stekao novog strategijskog partnera koji bi mu barem malo olakšao život.
