Jednom i u prijelomnom trenutku izgovorena glupost od strane bitnog aktera javnog života s vremenom postaje politička teza za širu upotrebu.
Da je Zoran Milanović, bivši predsjednik SDP-a, tamo negdje u eri Jadranke Kosor, pa čak i na početku kratkog izleta Tomislava Karamarka u važnost, rekao kako Andrej Plenković prije spada u njegovu stranku nego u HDZ, teško da bi ga se danas citiralo ili parafraziralo. Milanović je, međutim, Plenkovićevu navodno prirodnu bliskost SDP-u otkrio onda kad su se u HDZ-u otrijeznili, pogledali u kalendar, shvatili da, ipak, nije 1941. i za svojeg predsjednika odabrali današnjeg premijera.
“Plenković je došao na vlast temeljem biračke potpore i onda ju je pogazio i formirao Vladu koja je po vrijednostima nespojiva s vrijednostima tih birača. Nakon usvajanja Istanbulske konvencije, koja će se pokazati kao početna točka sunovrata Plenkovića, imamo paradoks da politička ljevica sad ima novog vođu koji se zove Andrej Plenković”, rekao je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović krajem svibnja.
“Birači koji su doveli njegovu stranku u poziciju moći sad su nezadovoljni, a oni birači koji su glasali za potpuno drugu političku platformu, ne samo birači, nego i medijski, politički, parapolitički i interesni krugovi u njemu vide svojeg autentičnoga predstavnika. To je razlog i raspada oporbe. Unatoč unutarnjim problemima u SDP-u i uopće krize smisla postojanja te stranke, Plenković je doveo do toga da ta stranka nije potrebna. Interese krugova koji su nekad stajali iza SDP-a sad realizira gospodin Plenković”, pojasnio je nedavno.
Kad je nešto dobro sročeno i kad zvuči pametno - a Hasanbegović inače nije ni nepismen ni glup - za hrvatsku desnicu postane aksiom. Tako je, između ove dvije izjave, uz očekivani niz repriza, na različitim mjestima i od različitih autora ili političara bezbroj puta ponovljeno isto: da je, u nešto slobodnijem prijevodu, Andrej Plenković lider hrvatske ljevice na privremenom radu u HDZ-u.
To što desni dio oporbe, kako u Saboru, tako i u HDZ-u, u premijerovim potezima vidi lijeva skretanja, a ne vidi mu erekciju kad god se spomene, recimo, Viktor Orban, o njemu ne govori ništa, ali i o njima govori puno. Uz ostalo i to da pristojnost poistovjećuju s ljevičarenjem.
Ono što je Tomislav Karamarko potencirao, Andrej Plenković je poništio. Nema, naime, nikakvih značajnijih, ako ih uopće ima, kulturoloških razlika između sadašnjeg predsjednika HDZ-a i zahtjevnijeg birača SDP-a. Plenković u javnim istupima ne izgleda i ne govori kao njegov prethodnik, kao netko tko ne razumije vezu između poštovanja zakona i veteranskih performansa i tko je spreman, samo ne zna kako, na kaznenu odgovornost pozvati sve koji na ulici, u kafiću ili na gradskom trgu ne misle ono što je on odlučio da imaju misliti o ratu, Tuđmanu i Gojku Šušku.
Također, Plenković ni manirama ni riječima ne podsjeća na pristojniju verziju bivšeg pravaša Pere Ćorića, onoga što je sklonost janjetini, kapulici i spremnost na odlazak zubaru naveo kao dokaz sposobnosti vođenja države. Premijer, uzgred rečeno, preferira steakove u gradskim restoranima okruženim zelenilom i ne smatra da se kod stomatologa dobiva potvrda državničke formatiranosti.
Ako, dakle, aktualni premijer zbilja zastupa vrijednosti opozicije, posebice one s lijevog centra, onda ista ta opozicija nema nikakvih vrijednosti.
Otkako je održao prvu sjednicu Vlade pa do evo ovoga trenutka, Andrej Plenković nije našao načina da se iz javnog prostora ukloni stari ustaški pozdrav. Njegova Vlada nije donijela ni jednu jedinu mjeru kojom bi ojačala socijalnu državu i malo, samo malo, smanjila klasne razlike. Službeno nestala osoba Gari Cappeli, inače ministar turizma u slobodno vrijeme, nije donio ni jednu mjeru koja bi turistički bum spasila od neželjenih posljedica. Šef hrvatskih financija i njegovi podređeni predano rade na likvidaciji malog poduzetništva, čime se inače bavio Ivica Todorić, sve dok Plenković nije odlučio spasiti njegovu kulu od kamata.
Policija Plenkovićeva ministra unutarnjih poslova umjesto u teretanama vježba na migrantima. Cijela Vlada, od premijera do trenutačnih koalicijskih partnera, nije ni detektirala potrese na tržištu stanovanja, one koji su manji od njemačkih samo zato što pogađaju manji broj ljudi. Reforma obrazovanja je tamo gdje je bila i prije - točno nigdje, dok sekularno društvo uzmiče pred obilato financiranom Crkvom kao centrom parapolitičke moći. Njegov ministar obrane se razbacuje kupujući stare avione, a onaj branitelja pokapa poginule ustaše uz počasti Hrvatske vojske.
Ma koliko HDZ-ova većina u Saboru bila labilna, ova će Vlada trajati onoliko koliko njezin predsjednik želi da traje, kao što će i on na mjestu lidera demokršćana biti ili dok sam ne odluči otići ili dok ga ne obori loš izborni rezultat. Problem rigidne desnice je, međutim, što je prirodni neprijatelj desnog centra neuračunljiv, dok je onima koji se smatraju prirodnim saveznikom HDZ-a pokazano da se može, i nije neki problem, na vlasti biti bez njih i njihovih ucjena.
Plenković je postao premijer u savezništvu i s Mostom i s Hasanbegovićem i s Brunom Esih i tako dalje i tako redom, pa ih je sve, a da se nije pomaknuo s mjesta, učinio irelevantnim posjetiteljima parlamentarnih sjednica. Zato ga oni danas, konstruirajući tezu o lijevom predsjedniku HDZ-a, pokušavaju oslabiti toliko da opet, jednom, postane ovisan o njima. Samo ga tako mogu politički preživjeti i, nadaju se, nadživjeti.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
A tko je to bitniji od Brune i Hase?
Šteta Brune. Lijepa a gl... Što ćeš; plavuša.
Jako su bitni. Na fakultetu političkih nauka treba ih studentima redovito prikazivati kao notorne političke budale.