I tako, ode Karamarko. On i ekipa trude se pokazati da je njegova ostavka moralni čin, slobodan čin odgovorna čovjeka koji je uprskao stvar i sad se, svjestan vlastitih pogrešaka i odgovornosti, povlači.
No to je vrlo daleko od činjenica i istine, kao i toliko toga što se iz tog tabora i inače može čuti. Otišao je, da ne zaboravimo, pritisnut aferom MOL, te nakon što je posljednjih mjeseci nizom amaterskih, često bezumnih poteza i sebe i stranku stjerao u škripac iz kojeg je jedini izlaz bio njegova ostavka.
Ostaje za vidjeti kakva će biti Karamarkova budućnost. Hoće li ga sustići kob dvaju njegovih prethodnika?
Hoće li, poput Ive Sanadera, izgubivši poluge moći postati predmetom pravosuđa, hoće li, poput Jadranke Kosor, biti samo izbačen iz stranke, ili će, kako je u utorak najavio Milijan Brkić, Karamarko ostati u stranci?
Prve reakcije iz vrha stranke kreću se od patetičnih do komičnih. Za patetiku se pobrinuo Zlatko Hasanbegović rekavši kako se nikad nije odrekao Karamarka niti će ga se ikad odreći.
Naravno da ga se neće niti ga se može odreći. Naime, samo u fikciji, kako to pokazuje priča o Pinokiju, lutak može biti autonoman, neovisan o tvorcu?
A Hasanbegović nije ništa drugo nego Karamarkov lutak na koncu koji pada zajedno sa svojim lutkarom. Za komiku se pobrinuo Darko Milinović, koji je nakon višegodišnje nevidljivosti izvirio iz mišje rupe.
Probuđen i ohrabren ispalio je kako HDZ treba istinskog domoljuba da ga vodi. Što bi mu ga sad to trebalo značiti?! Da Karamarko i nije najistinskiji domoljub kakvim se predstavljao te kakvog su ga ovih godina slavili i veličali u stranci i tzv. Domoljubnoj koaliciji?
Da postoji istinskiji od najistinskijeg domoljuba, da je HDZ rasadnik te zanimljive vrste, tih superistinskih domoljuba koji će, prema potrebi, iskakati iz šešira i nadmašivati jedni druge u domoljublju, a sve na veliku radost HDZ-a i Republike Hrvatske.
U čitavoj toj gunguli na političkoj sceni kojoj svjedočimo posljednjih mjeseci, čiji vrhunac predstavlja Karamarkov sunovrat, moguće je razabrati jedno – hrvatske stranke daleko su od zrelosti, bez koje nema demokracije.
Stranke su još duboko uronjene u patrijarhalni obrazac prema kojemu je glava obitelji (ćaća, vođa) neprikosnoveni autoritet, znalac i mudrac bez premca, čije se odluke ne preispituju, kojega se slijepo slijedi, a svatko tko dovede u pitanje njegove odluke i autoritet biva označen kao izdajnik i izgnan iz obitelji.
Problem je star koliko i demokracija u Hrvatskoj, tu jedva da je pokazan ikakav napredak – disonantni tonovi i frakcije unutar neke stranke nisu dopušteni.
Štoviše, svaki disonantni ton ili pokušaj stvaranja frakcije tumači se kao razbijanje stranke, a što se događa s “neposlušnima” svjedoče primjeri gospođa Kosor i Kolarić.
A kad buknu i na vidjelo isplivaju afere, kao u Sanaderevu slučaju, sva krivica i odgovornost utrpa se ćaći i “mirna Bosna”. Ostatak ekipe kao da ni o čemu nije imao pojma, grade se nevinima i čistima poput novorođenčadi. Tako i ovaj put.
HDZ je standardnim političkim genetičkim inženjeringom pretvorio omiljenog vođu u žrtvenog jarca. Vozač je odstupio, a karamboliranu, trulu, korumpiranu, aferama izjedenu olupinu od autobusa preuzet će i nastaviti voziti neko novo lice.
A putnici će se praviti kao da je sve u redu, kao da su presjeli u nov, čist, udoban bus s besprijekornom karoserijom, motorom i klimatizacijom.
Nema ni najmanje naznake da će s Karamarkom otići njegovi dojučerašnji najbliži poslušnici i kimoglavci, potez bez kojega je nemoguća ozbiljnija promjena sadržaja i smjera politike koja je karambolirala HDZ i dovela ih ondje gdje danas jesu.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li shvatiti što im se desilo i iz toga izvući pouku.
Hoće li barem shvatiti da ih je, lukavo koristeći sumanute poteze HDZ-ova vrha, izigrao Kaptolov projekt Most, koji se gura na njihovo mjesto na političkoj sceni.
I da će presudnu bitku za glasove na predstojećim izborima, ako pod Bozanićevim skutima ne obnove savezništvo, voditi s njima, a ne s arhetipskim protivnikom SDP-om.
Novo savezništvo HDZ-a i Mosta vrlo je izgledno, jer kako se iskreno omaknulo Karamarku u oproštajnom obraćanju novinarima, politika je ipak prljavi posao. U kojem nema mjesta moralu, etici, poštenju i sličnoj sentimentalnoj bižuteriji.
A posljednje što HDZ, Most i Kaptol žele vidjeti jest lijeva koalicija na vlasti. Ta gungula, nadalje, pokazala je da su hrvatski građani u međuvremenu postali zreliji, da im je sve teže podvaljivati kvazirodoljublje i slične limunadice, te da je desni ekstremizam Karamarkova HDZ-a neprihvatljiv većini.
Masovna podrška kurikularnoj reformi najočitiji je primjer dozrijevanja građana. Uostalom, i Most je promijenio ponašanje ne zbog moralnih i etičkih načela, nego u trenutku kad su ankete pokazale da ubrzano gube podršku građana.
Usput rečeno, moralom i poštenjem Most se busa u prsa na isti način na koji se HDZ busa rodoljubljem, nadajući se da građani neće primijetiti da su najprije proizveli problem (dovodeći HDZ na vlast) i da su se zatim, kad je stvar krenula po zlu i kad je najšira javnost shvatila o kakvoj se prevari tu radi, ponudili kao rješenje problema.
Most vas gurnuo u blato, Most vas vadi iz blata. Što se ekstremne desnice tiče, Tomislav Karamarko je nije zauzdao, kako se pohvalio u svojem oproštajnom nastupu pred novinarima.
Ekstremna desnica ne zauzdava se dajući njezinim predstavnicima ministarske položaje (Hasanbegović), mjesto potpredsjednika Sabora (Tepeš) i zastupničke mandate (Ćorić).
Ona se zauzdava držeći njezine predstavnike tamo gdje im je i mjesto, u mraku, daleko od javnih funkcija i od očiju javnosti.
