"Da vidiš sranja u Ruandi", replika je iz Oscarom nagrađenog filma "Ničija zemlja", bosanskohercegovačkog reditelja Danisa Tanovića i sa Reneom Bitorajcem u jednoj od glavnih uloga. Izgovara je bosanski vojnik dok čita novine, malo nakon artiljetrijskog napada srpskih snaga. E, to "sranje i Ruandi" u kojem su pripadnici plemena Hutu ubili između 800.000 i milijun Tutsija, započelo je prije točno dvadeset i dvije godine – sedmog travnja 1994. Nešto kasnije, prvoga lipnja dvije tisućite, zbog verbalne potpore zločinu, na dvanaest godina zatvora osuđen je belgijski novinar Georges Ruggiu. Kazna mu je izrečena na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene u Ruandi, sa sjedistem u Arushi, Tanzanija. Doseljenik iz zemlje što je nekada upravljala Ruandom, ostavivši iza sebe i trajne međuplemenske napetosti, prošao je bolje od svoje suradnice i radijske novinarke Valerie Bemeriki: ona je za isti zločina, ali veći angažman, dobila doživotnu robiju.
On i Bermeriki su, da malo pojasnimo, studio Radio Télévision Libre des Mille Collines (RTLM) u Kigaliju, pretvorili u zapovjedno mjesto sa kojeg se prečesto vrtio džingl sa rečenicom :"Počistite oko svoje kuće". Urednik je, također, iskoristio mikrofon da informira publiku o tome kako "u selu Gitwe još nisu pobijeni svi Tutsi". Čim je pozdravio drage slušatelje, oni su likvidirali sedamdeset obitelji Tutsija u ovom, nama nepoznatom, krvlju natopljenom mjestu. Nije poznato da li su tom prilikom ili nešto kasnije poslušali monstruozni savjet Valerie Bemeriki, izgovoren u programu RTLM-a: "Ne trošite na tu gamad metkeraskomadajte ih mačetama."Georges Ruggiu je danas slobodan čovjek: pušten je iz zatvora u Italiji 2009., nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Valerie Bemeriki živi u ćeliji u Kigaliju i ima šezdeset i jednu godinu.
Ako su, a male su šanse da jesu, pratili izricanje oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, mora da su se osjećali kao zadnje budale. Sve, ali sve što su radili oni, radio je i on, samo što je još bio predsjednik legalne političke stranke, parlamentarni zastupnik, organizator vojnih formacija, sudionik rata, pozirao sa naoružanjem i u uniformama... "Usavršili smo nove metode, sad koljemo kašikom za cipele i to za’rđalom, da se nikada ne može ustanoviti čemu je žrtva podlegla – da li posledicama klanja ili tetaunusu", rekao je u zabavnoj, da zabavnoj emisiji Televizije Politika, "Minimaskoviziji", Vojislav Šeljelj 1991.; iste one godine kada je kazao:"Nijedan ustaša ne sme živ da izađe iz Vukovara".
Sedam dana poslije, dogodila se Ovčara. Ono što je za Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u Ruandi bilo podsticanje na genocid i zločine protiv čovječnosti, za Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju su, prema prvostupanjskoj presudi Vojislavu Šešelju, motivacijski govori namijenjeni podizanju borbenog morala vojnicima u oružanom sukobu. Ispada, eto tako, kako su u Ruandi gore prošli u ratu, ali bolje u miru i na onom sudu na kojem su se, također, vodili politički procesi, samo bez nemoralnog kalkuliranja imanentnog politici, naročito onoj međunarodnoj. Nema spontanih ratova, niti slučajnih genocida i masovnih zločina protiv čovječnosti, pa kada se za ta djela sudi, sudi se politikama koje su ih pokrenule i provodile. To što je, dakle, Tribunal u Den Haagu od početka bio i politički sud, manje je, ako je uopće sporno, od činjenice da su procesi bili usklađeni sa političkim interesima i beskrajnim shemama njihova provođenja.
Zbog toga je "eksperiment međunarodne krivične pravde za koji se isprva činilo da je osuđen na propast", kako je, obilježavajući dvadeset godina postojanja suda rekao tajnik Tribunala John Hocking, završio upravo tako – kao neuspjeli međunarodni pravni eksperiment čiji su efekti daleko od očekivanih. Istina, donešene su u Haagu važne presude, osuđeni su na duge kazne neki od balkanskih monstruma, ali je sva ta sporost (slučaj Milošević, prije i više od svih), uokvirena nevjerojatnim obratima (slučajevi Blaškić, Gotovina, Perišić) i začudnim tajminzima (podizanje optužnice protiv Željka Ražnatovića Arkana tek 1999., u vrijeme NATO intervencije na Kosovu), razmjenama neiskrenih priznanja za blaže kazne (slučaj Plavšić), uz pokušaje, nazovimo je, podnošljive podjele krivnje (slučaj Orić), samo podebljala granicu između prostora kojim se Tribunal bavio i institucije koja je suočavanju sa zločinima pomogla koliko i odlazak Marija Hezonje u NBA rastu domaćeg BDP-a.
Sve i jedna osuđujuća presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, razbila se na nekadašnjim vanjskim granicama pokojne Jugoslavije, dok je svaka oslobađajuća, bila utemeljan ili suluda kao Šešeljeva, prijetila da nove međudržavne granice pretvori u crte bojišnice. Umjesto, dakle, da izazove sudar sa istinom kao takvom, Haag je učvrstio sve naše istine, njegujući pravnu praksu prema kojoj jedan urednik iz Belgije i jedna novinarka porijeklom iz bivše belgijske kolonije Kongo, nikada ne bili kažnjeni, jer se pozivanje na klanje ne smatra zločinom, već, valjda, samo uputama za upotrebu hladnog oružja. "Znamo da se nekažnjavanju najstrašnijih zločina može stati u kraj. Bez obzira na to koliko visoko rangirani ili utjecajni počinitelji bili, oni će na kraju biti izvedeni pred lice pravde i sudit će im se pravedeno", rekao je već pomenuti John Hocking. Znamo, može mu se odgovoriti, ali iz Ruande, gdje bi, ne baš sutra, ali u skoroj budućnosti, u nekom filmu mogli parafrazirati Tanovića i snimiti repliku: "Da vidiš sranja na Balkanu"...
