Top News
12174 prikaza

General Stipetić: "Tuđman je htio da se prerušim u ženu"

General Petar Stipetić
Patrik Macek/Pixsell/History
Bio je jedan od rijetkih koji je bio i general i džentlmen, on je spasio "Oluju" na "Sjeveru", a sad mu se Ogulin odužio, ovo je intervju iz 2010.

Dana 8. kolovoza 1995. godine kod Topuskog, pomoćniku načelnika Glavnog stožera generalu Petru Stipetiću predao se pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. korpusa Srpske vojske Krajine. Predajom korpusa koji je brojao oko 5000 vojnika zapravo je završila vojna operacija Oluja.

Skoro četvrt stoljeća poslije, od subote 14. rujna, središnji gradski trg u Stipetićevom rodnom Ogulinu zove se Trg Petra Stipetića. Nije tajna da čovjeka koji je u Oluji zapovijedao sektorom Sjever i tek zahvaljujući tome što su usred operacije njega pozvali Hrvatska vojska tu je slomila neprijateljske linije, nikada nije bio omiljen kod dijela kolega u HV-u.

Petar Stipetić i Damir Krstičević | Author: Zeljko Lukunic (PIXSELL) Zeljko Lukunic (PIXSELL)

Zbog prošlosti u JNA, naravno, bez obzira što je iz JNA prešao u obranu Hrvatske prvom prilikom i što bez znanja takvo vojnički školovanih, iskusnih ljudi, usto s potpunim znanjem o snazi i slabim točkama JNA, Hrvatska ne bi imala praktično nikakve šanse za obraniti se.

On je bio taj koji je 1991. vodio prvu oslobodilačku akciju HV-a u zapadnoj Slavoniji, za njega se znalo da je na bojištu užasno opasan, ali do kraja častan neprijatelj, a da je među svojima beskrajno pošten čovjek koji drži svoju riječ, koji čak i udarce prima kao "general i džentlmen", kako je svoj dokumentarac o njemu nazvao novinar Hrvoje Zovko.

Tako je bilo i 8. kolovoza 2017. kada je Kolinda bila pokroviteljca obilježavanja pobjede OS RH u Domovinskom ratu u Glini. Tada umirovljeni general Stipetić – nije pozvan. Ali na to nije reagirao. Zato jest reagirao na Kolindinu povijesno, činjenično i ljudski katastrofalnu izjavu da se tada "dobrovoljno predao 21. korpus neprijateljske vojske".

Hrvatski generalski zbor Tko su? Top News Generalski zbor: Brojne afere kontroverzne udruge

"Nisu se oni dragovoljno predali. Predali su se zbog snage naših vojnika i oružja", odgovorio je tada javno Stipetić, želeći zbog svojih vojnika i njihovih žrtava istaknuti da su se ovi predali nakon dugog otpora i tek pod pritiskom udara njegovih jedinica.

Nakon Domovinskog rata nije se obogatio, nije stekao nikakvu novu nekretninu, o njemu niste čitali da je ikome prijetio, kamoli da je koga pretukao, da se protiv njega vodi istraga, da se oko njega pletu afere. Kao umirovljenik nastavio je živjeti u svom starom stanu u neboderu i do kraja je ostao general i džentlmen, ono što mnogi oko njega nisu bili. Posebno s neprijateljske, ali i s njegove, hrvatske strane.

Petar Stipetić umro je 14. ožujka 2018., a povodom imenovanja trga u Ogulinu po njemu, što je u hrvatskoj stvarnosti puno više od pukog čina zahvalnosti lokalnog gradića zaslužnom pokojnom građaninu, Express ponovno objavljuje intervju s njim iz 2010., izvorno objavljen povodom obljetnice Oluje. S njim je tada, 2010., razgovarala naša novinarka Romana Bilešić.

U Hrvatsku vojsku došli ste 1991. iz JNA. Kako je došlo do tog prelaska?

Bio sam treća osoba u V. vojnoj oblasti, načelnik operativnog odjeljenja i pomoćnik načelnika stožera. Osjećao sam da sam diskriminiran, da me se izbjegava i da mi tu nije mjesto. Zato sam se skupio na godišnji, a 21. 9. 1991. dobio sam poziv da dođem Tuđmanu na razgovor. Na Tuškancu, gdje je bilo zapovjedništvo ZNG-a, dočekao me general Agotić i zajedno smo otišli kod Tuđmana. Nakon kratkog razgovora, pozvao me da odmah prijeđem u HV. Upozorio sam ga da sam podnio zahtjev za umirovljenjem u JNA i da bi bilo dobro sačekati nekoliko dana rješenje iz Beograda. No Tuđman je rekao da im trebam odmah. Otišao sam kući po pribor za brijanje i higijenu i došao na Tuškanac.

General Petar Stipetić | Author: Patrik Macek/Pixsell/History Patrik Macek/Pixsell/History

Ali vijest o tome da ste na našoj strani objavljena je istog dana. Kakve su bile reakcije?

Predsjednik mi je obećao da se to neće objavljivati dok mi ne dođe rješenje. Međutim, u pet sati na dnevniku je objavljeno da je tog dana formiran glavni stožer i da je za načelnika imenovan general Tus, a za njegova zamjenika ja. Bio sam totalno razotkriven. Nikavih loših reakcija nisam čuo iz bivše vojske. Kasnije je, doduše bilo nekih povika da sam izdajica, no na to se nisam obazirao. Nitko mi nije prijetio ni smetao mi u mom daljnjem radu. Malo me pogodilo što nisam zaštitio obitelj, jer je supruga, kad je čula, pala u nesvijest. I tako je počeo moj prvi radni dan na Tuškancu.

Je li istina da je Tuđman tražio da se preodijevate u ženu kad ste išli k njemu?

Prije formalnog susreta bilo je nekih naznaka da želi sa mnom razgovarati, ali da je opasno da se pojavljujem u uniformi JNA. Predložio je da se preodjenem u žensku odjeću. To je za mene bilo neprihvatljivo i odbio sam. Poručio sam mu da, ako me zove predsjednik moje države, doći ću mu na razgovor u generalskoj uniformi, a ne preodjeven u neku ženskicu.

Bili ste zapovjednik ZP-a Zagreb, no smijenjeni ste. Na kojem ste mjestu dočekali Oluju?

Posao zapovjednika ZP-a Zagreb obavljao sam uspješno, s iskustvom koje sam imao iz bivše vojske. Iznenada sam smijenjen, a danas znam da su se birali podobni kadrovi koji će izvesti završne operacije, a ja valjda nisam bio među njima. Oluju sam dočekao kao pomoćnik načelnika stožera za borbeni sektor.

Petar Stipetić | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

Za Oluju ste saznali večer prije operacije kad su propali pregovori sa Srbima u Ženevi?

Da, bio sam član državne delegacije koja je vodila razgovore sa srpskom stranom u Ženevi. Trebali smo dogovoriti da Srbi prihvate neke uvjete za koje sam znao da ih neće prihvatiti. Njihov je stav uvijek bio da će oni biti jedinstvena Srbija, da će to biti država u kojoj će živjeti srpski narodi, i uz takva stajališta nisu mogli prihvatiti naše uvjete. A mi smo željeli da se u krajini otvore sve komunikacije, da se uvede kuna kao platežno sredstvo, da se benzinske crpke opreme gorivom... No nisu mogli prihvatiti ideju da budu sastavni dio Hrvatske i nakon propalih pregovora vratio sam se u Zagreb i referirao predsjedniku što je bilo.

Što je Tuđman na to rekao?

To je bilo oko osam sati navečer. On je sve saslušao i kratko rekao: “Dobro, onda sutra idemo u akciju!” I to je meni bio prvi znak da počinje operacija Oluja. Kao vojnik znao sam što mi je dužnost i pitao gdje mi je mjesto. A Červenko mi je rekao da se spakiram i krenem za Đakovo.

Zašto Đakovo? Nije li to malo nelogično?

Poslao me na istaknuto zapovjedno mjesto da preuzmem zapovijedanje istočnom Slavonijom. Pomalo nelogično, da. Prvo sam se našao sa zapovjednikom Zbornog područja Osijek, generalom Dečakom, i htio sam otići do crte bojišnice, ali počelo je granatiranje Đakova. Kako se poslije ništa nije događalo, oko ponoći se javio Červenko i rekao da ujutro moram hitno krenuti za Zagreb jer me traži predsjednik Tuđman. Kad sam došao k njemu, pružio mi je zapovijed po kojoj sam imenovan zapovjednikom sektora sjever koji obuhvaća cijelu Baniju - Zborno područje Zagreb i Bjelovar.

Petar Stipetić | Author: Sinisa Hancic/PIXSELL Sinisa Hancic/PIXSELL

Je li vam bilo čudno što je usred operacije smijenio dotadašnjeg zapovjednika Ivana Basarca?

Da, protivio sam se svom imenovanju i rekao Tuđmanu da je vrlo nezgodno u operaciji smjenjivati zapovjednika i vaditi vruće krumpire koje je netko zakuhao. Čak sam pokušao dati neke savjete kako bih ja to riješio, no Tuđman je bio uporan. Otišao sam u Viktorovac, u Sisak, i priopćio Basarcu da od sada ja zapovijedam.

Kako je primio tu vijest?

Vrlo korektno. Bio je malo iznenađen, no zamolio sam ga da se ne miješa u zapovijedanje. Pustio sam ga da bude u svom uredu, a ja sam uzeo neki sobičak sa strane. Nakon brifinga s generalima naredio sam prestrukturiranje snaga i zapovjedio da u pet sati ujutro cijela crta fronte krene u ofenzivu. U sedam sati ujutro ušli smo u Petrinju, u 12 sati postrojbe Zbornog područja Bjelovar i dio postrojbi ZP-a Zagreb ušle su u Kostajnicu i produžili smo operacije prema Glini u koju smo ušli navečer i dalje prema Žirovcu i Dvoru na Uni. Tada smo čuli da se 21. kordunski korpus želi predati. Odugovlačili su s predajom, no tada sam generalu Petersu, koji je bio predstavnik UNPROFOR-a na tom sektoru, malo oštrije priprijetio da, ako ne dođu na predaju, ja nastavljam s borbenim djelovanjima koja smo zaustavili.

Kako je tekla predaja 21. kordunskog korpusa?

Susret je bio kod motela Brijuni kod Topuskog. Sam taj susret i kontakt i mene je umnogome iznenadio, jer se pojavio moj prijatelj Čedo Bulat. On mi je bio podčinjen u V. vojnoj oblasti. Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Mi smo stigli iz UNPROFORove baze ukrajinskog bataljona u Glini, a on je došao iz pravca Topuskog. Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i gledam, s druge strane iz vozila izlazi Čedo. Kad me ugledao, počeo je gaziti strojevim korakom. Krenuo sam prema njemu i stali smo na šest koraka jedan od drugog. Propisno je pozdravio, ja odzdravio i on je podnio prijavak ovim riječima: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi.” Čedo pozdravlja, ja odzdravljam, a onda sam mu prišao. Pružio sam mu ruku i pitao ga kako je. A on je rekao: ”A što da ti kažem? Nikako!”

Petar Stipetić | Author: Boris Ščitar/ PIXSELL Boris Ščitar/ PIXSELL

Kad ste prvi put sreli Čedu Bulata?

U lipnju 1991., kad mi je moj pomoćnik general Franjo Feldi rekao da je Bulat postavljen na njegovo mjesto. Rekao sam mu da ćemo biti u kontaktu, neka preda dužnost, a ja ću porazgovarati s Čedom. Kako je Feldi bio rukovoditelj ratnog plana, Čedu sam upozorio na neke stvari, jer je to tajna i osjetljiva djelatnost i napomenuo mu da to drži pod kontrolom. I tada je uslijedilo izvlačenje dijela komande V. vojne oblasti, Čedo je otišao na Slunj, ja na godišnji i do predaje ga nisam vidio ni čuo.

Kakav ste dojam stekli o njemu?

Za mene je bio korektan časnik, koji po tadašnjim regulama radio svoj posao. Radio je kako sam tražio i poštivao vojničke propise.

Jeste li se kasnije vidjeli i čuli?

Ne, nismo. Prošle godine čuo sam da je umro i žao mi je što je umro. Bili smo suradnici, bez obzira na to što je on bio na suprotnoj strani.

Kako je završio vaš susret nakon predaje? Jeste li se vidjeli sutradan?

Drugi dan nakon potpisivanja sporazuma o predaji ponudio sam mu, s obzirom na situaciju, da se presvuče u civilnu odjeću. On je to odbio. Nije htio ni čuti. Rekao je da ostaje u uniformi, sa svojim ljudima, vojnicima i narodom. Rekao sam mu: ”Čedo, može netko opaliti metak, pa nikad se ne zna. Na tom sektoru imam četiri brigade koje su držale crtu bojišnice i nitko ne može garantirati da od tih 10.000 vojnika jedan neće željeti presuditi po svom.” Međutim, ostao je dosljedan. Čak sam mu ponudio da ću ga svojim vozilom odvesti do njegove rodne kuće. I to je odbio.

Kakav je osjećaj doživjeti takvu trijumfalnu pobjedu?

Neopisiv, veličanstven što se mene tiče. Ali mogu shvatiti i onu drugu stranu i osjećaj onog zapovjednika koji se predaje. Bio sam uzbuđen, ponosan, sretan što je operacija uspjela. A moj Čedo bio je jadan. Da sam bio u njegovoj situaciji, teško da bih se predao. Možda bih napravio nešto drugo...

Kako ste u zapovjedništvu proslavili predaju korpusa?

Operativno smo se dogovorili da ne smije doći ni do kakvog ekscesa koji bi mogao baciti ljagu i okaljati tu vojničku pobjedu. Zahtijevao sam da vojnici i časnici ostanu dostojanstveni u toj našoj pobjedi i nije bilo slavlja. Ni tada, ni kad sam 9. kolovoza vraćen u Zagreb. Čak me ni moj načelnik stožera Červenko nije pozvao da mi stisne ruku i da popijemo kavicu. Nažalost, nije bilo čestitki, slavlja, slavili su neki drugi.

Jeste li sva ratišta obilazili s jednim automobilom, mislim Opelovim?

Da! To je bila Opel Omega, jako dobar auto! Nisam htio nikakav drugi, od 1991. sam s njim obišao sva ratišta! I punih 15 godina vozio me jedan te isti vozač, moj Branko.

Kako vam teku umirovljenički dani?

I danas živim u neboderu u kojem sam stanovao i prije, nisam dobio nikakve vile, tvornice, niti sam ičim nagrađen. Moje su nagrade ratna odlikovanja, na koja sam ponosan i ona su moj životni put. Zagrebom mogu šetati uzdignute glave.

Bili ste u vojničkom sustavu 49 godina, gotovo pola stoljeća. Jeste li zadržali neke navike koje siz JNA i, kasnije, iz naše vojske?

Kako ne! Čim otvorim oči, idem se obrijati. Budim se u pristojno vrijeme oko sedam sati i pogledam vijesti, to ne propuštam. Obavezno popijem kavicu u kvartu, pročitam novine i eto, tako ide dan po dan.

Je li vam žao što više niste aktivni u vojsci?

Ne, nije mi žao. Svoje sam dao i svoje sam prošao.

Često se govorilo kako su Amerikanci umiješani u Oluju i kako su njihovi zrakoplovi prije početka akcije bombardirali srpske odašiljače i telekomunikacijske veze Je li to točno?

Amerikanci ni malim prstom nisu sudjelovali u izradi planova za Oluju. Osim toga, veleposlanik Peter Galbraith bio je protiv vojne akcije i to je osobno nekoliko puta ponovio predsjedniku Tuđmanu. Washington je suglasnost dao samo par dana prije akcije.

  • viktor 23:36 15.Rujan 2019.

    Hrvatska ima previše generala ali takvih kao ti nema. Generale Stipetiću ti si hrvatski ponos.

  • omer 08:11 15.Rujan 2019.

    E da je general Stipetić iz bih dijaspore iz Š.Brijega cijeli državni vrh bio bi na otkrivanju spomen trga u njegovu čast, a ovako za ovog najvećeg najškolovanijeg Hrvatskog generala u domovinskom ratu iz državnog vrha nije došao nitko, osim ... prikaži još!m nekakvog manje važnog izaslanika neznam ni tko ga je poslao, ni tko je on .