Bivši vlasnik Agrokora Ivica Todorić u Remetincu je proveo 13 dana. Nekad najbogatiji čovjek u Hrvatskoj nakon godine dana u elitnim četvrtima Londona završio je na periferiji hrvatske metropole, u zagrebačkom zatvoru, u kojem je bio meta vicmahera uvijek spremnih na šalu i pošalicu na tuđi račun.
"Gdje si, Zdravoljubac, znaš li na koliko će te osuditi", pitali su Todorića zatvorski kolege te mu odmah, ne čekajući da odgovori, rekli: "Na 19,99 godina" te se grohotom nasmijali. Znali su mu i zapjevati: "Zdravoljupci sad su tu, za energiju i akciju! Ja sam super jak i fin - žvak žvak, volim šalu, ples i otklanjam stres".
Todorić nije jedini posrnuli moćnik na čiji su račun ostali zatvorenici smišljali viceve. Dok je bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec bio u Remetincu, znali su ga pitati:
"Damire, je l' vidiš? Hoćeš da ti upalimo reflektore?"
Polančec je, naime, osuđen za "nezakonito posredovanje" jer je potrošio 230.000 kuna za rasvjetu igrališta nogometnoga kluba Osvit u rodnom selu Đelekovcu.
"Damiru su znali prirediti psine poput one da se, kao, sapletu s tanjurom punim juhe pa bi se juha prolila po njemu", rekao nam je čovjek upućen u Polančecove robijaške dane. No komunikativni Polančec brzo je shvatio pravila igre. Kao rekreativni nogometaš uvijek je mogao sudjelovati u razgovorima, a naklonost ostalih zadobio je kupujući im hranu i cigarete. Naš sugovornik, prisjećajući se zatvorskih druženja s Polančecom, za njega kaže da je bio pravi gospodin. Kupovao mu je, kaže, hranu, ali i najskuplje cigarete.
"U početku je bio utučen, no brzo se pribrao. Tijekom boravka u pritvoru nije rado govorio o svom slučaju. Rekao mi je samo da su ga izdali prijatelji i da više o tome ne pitam", prisjetio se.
General Vladimir Zagorec u zatvoru je završio zbog krađe dragulja vrijednih više milijuna kuna iz sefa MORH-a. Unatoč strogim mjerama sigurnosti - bio je sam u ćeliji i bez doticaja s drugim zatvorenicima – njihove poruke nije mogao ne čuti. Dvije su im pjesme uglavnom bile na repertoaru: "Dijamanti" Jasmina Stavrosa te "Neću, neću dijamante" Halida Bešlića. Kad im se tijekom odvođenja, dovođenja ili šetnje nakratko ukazao, zatvorenici su mu složno zapjevali:
"Neću, neću dijamante, suho zlato, brilijante, nit' safire nit' rubine, samo ona da ljubi me...", ili "Dija, dija, dijamante, stavio bih, draga, na te, da si dragi kamen, mila, moja bi bila"...
Novopečeni zatvorenici, naime, znaju biti izloženi okrutnim šalama starosjedilaca koji uživaju u poniženju dojučerašnjih moćnika, predstavnika sustava koji ih je otjerao u zatvor.
Sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela, koji sudi u kaznenim predmetima, svojedobno je obrazlagao razloge za i protiv slanja lakših slučajeva na odsluženje zatvorske kazne. Prema njegovim riječima, zatvor ima samo jednu očitu prednost - to je "šok terapija".
"Čovjek koji nije okorjeli prijestupnik nego 'civilni' prekršitelj, kriminalac s kravatom, pri dolasku u zatvor doživljava katarzični šok, koji mu cijelog života služi kao opomena da se više ne upušta u slične poduhvate", rekao je Mrčela.
S tim se zacijelo slaže i Zdravko Šestak, bivši direktor Podravke.
"Zdravko Šestak je glumio gospodina, a u ćeliji je non stop plakao. Spavao je na gornjem krevetu, s kojega gotovo nikad zbog straha, a gotovo je uvijek bio u strahu, nije niti silazio. Zbog straha od ostalih pritvorenika, a s njim ih je bilo osam u sobi, rijetko je izlazio i u šetnju zatvorskim dvorištem", rekao nam je dobro upućen sugovornik.
U sobi sa Šestakom bio je i osumnjičenik za ratne zločine nad civilima. Riječ je o bivšem specijalcu posebno osjetljivom na privatizacijski lopovluk i ratne profitere.
"Znači, ti si taj koji je pljačkao hrvatski narod", uslijedilo je, nakon upoznavanja i pitanja gdje si bio dok je trajao Domovinski rat, pritvorenom direktoru.
Nakon toga Šestak je, kako bi shvatio koliko je zlo i šteta nanesena hrvatskoj državi i narodu, morao svaki dan moliti krunicu za oprost svojih grijeha. Najinteresantnije je u Remetincu bilo ljeto 2015., kad su u zatvoru kratko bila braća Mamić - Zdravko i Zoran. Iako navikli na luksuz, braća Mamić brzo su se prilagodila uvjetima kakvi vladaju u Remetincu iskoristivši sve mogućnosti koje im zakon dopušta kako bi sebi poboljšali život u pritvoru. Nisu štedjeli ni na poklonima.
Jednog jutra je tako pred Remetinec stigao auto s gomilom paketa. Dresovi, majice, kape, šalovi s amblemom nogometnoga kluba Dinamo preplavili su zatvor. Darovima, kaže svjedok, nisu odoljeli ni čuvari. Jednom je Zdravko Mamić hodao svoja dva sata na zraku (svaki zatvorenik ima pravo na dva sata šetnje zatvorskim dvorištem dnevno), a zatvorenici iz ćelija su mu dovikivali, dobacivali što bi sve trebao napraviti kad izađe.
Pravosudni policajac opomenuo je Mamića da prema zatvorskom pravilniku pritvorenici iz dvorišta ne smiju komunicirati s onima u ćelijama. Mamić je tad u znak protesta digao obje ruke u zrak i zapjevao "Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine". Pjesmu su odmah prihvatili i ostali pritvorenici pa se Remetinec orio od pjesme.
Nastavak mna sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ne zna tko je platio jamčevinu, naprosto laže. Evo ja nisam:))))