Oslobađanje drugog najstarijeg sina Muammara Gaddafija nakon šest godina zatočeništva najznačajniji je događaj posljednjih godina u Libiji, zemlji koja se potpuno raspala nakon svrgavanja bivšeg predsjednika. 45-godišnji Saif al-Islam Gaddafi još od 2011. bio je zatočenik lokalne pobunjeničke milicije u gradu Zintanu na sjeverozapadu Libije, da bi ga sud u Tripoliju 2015. prvo u odsutnosti osudio na smrt, a sada da bi ga lokalne vlasti u Zintanu oslobodile po odluci o amnestiji koju su donijele vlasti u Tobruku na istoku zemlje.
Koliko je ta zemlja u političkom, vojnom i svakom drugom kaosu, pokazuje već i to što je riječ o jednoj od tri suprotstavljene administracije. U svakom slučaju, Saif al-Islam Gaddafi je po svemu sudeći slobodan, njegovi odvjetnici taje gdje se nalazi iz sigurnosnih razloga, mada pojedini izvori navode da je otputovao na istok zemlje u grad al-Bayda u kojem mu je rodbina.
Ključno u priči oko njega jest to da se o njemu još od prije dvije godine počelo govoriti kao o političkoj figuri koja bi možda mogla uvesti red u politički razorenu Libiju, danas uvelike disfunkcionalnu državu. Mnoštvo je razloga zašto bi to danas više nego ikad prije moglo biti točno. Pored duge liste paravojnih frakcija, političara, utjecajnih biznismena, pa i običnih Libijaca koji će uvijek biti protiv njega, Saif al-Islam Gaddafi može računati na veliki dio Libijaca već danas.
U prvom redu na lojaliste i među građanima i među pojedinim frakcijama koji se svako malo pojavljuju u javnosti na prosvjedima. Nesumnjivo bi podršku mogao pronaći i u naoružanim skupinama koji smatraju da bi bili moćniji s njim na svojoj strani, u pravilu je riječ o skupinama koje se protive al-Kaidinim i ISIL-ovim frakcijama koje su iskoristile politički vakuum Libije nakon svrgavanja režima 2011.
Na kraju je čak vrlo lako zamisliti čak i to da pojedine Zapadne vlade odluče više ili manje otvoreno podržati njegov uspon prema vlasti zbog niza problema koje predstavlja ovakva Libija. Od stalnog priljeva migranata s obala Libije preko Sredozemnog mora prema EU, pa nadalje. On je danas, inače, jedini preživjeli član Gaddafijeve obitelji u zemlji. Mnoštvo je razloga zašto bi prosječni Libijac danas lako moguće želio vidjeti ga na čelu države.
Najprostiji je već taj što je zemlja u takvom kaosu da mnogima i potpuno nedemokratska vladavina starijeg Gaddafija danas izgleda kao apsolutno prihvatljivo puno manje zlo od ovoga što Libijci trpe danas; siromaštvo, terorizam, stalni frakcijski sukobi, nepostojanje centralne vlasti. Sljedeći razlog je taj što je Saif al-Islam Gaddafi, iako ga se često spominjalo kao nasljednika svog oca, to odbijao, po svoj prilici zbog temeljnih neslaganja oko razine demokratičnosti režima.
Još ranije, 1998., on je javno priznao da su medicinske sestre iz Bugarske, lažno optužene da su 400 djece zarazile HIV-om, bile zlostavljane dok su bile zatočene u Libiji. Prema svjedočenjima nekih od njih, čini se da je upravo on, tada još u svojim 20-ima, imao ključnu ulogu u njihovom oslobađanju.
Posebno nakon 2008., koliko god nije bio dijelom formalne vlasti, često su upravo preko njega išli kontakti i s europskim i s američkim diplomatima, pa tako primjerice i čuveno "preuzimanje odgovornosti" libijskih vlasti za terorističko rušenje aviona nad Lockerbiejem. U takvom položaju dočekao je 2011.
I dok je na početku prosvjeda inzistirao da je građanski rat izbio zbog "drogiranih i pijanih" islamista i plemenskih frakcija, do sredine godine svoj stav je promijenio, uz svog oca, da je Libija spremna na izbore na kojima bi njegov otac odstupio ako bi ih izgubio. Njega danas traži Međunarodni kazneni sud koji ga sumnjiči za ratne zločine.
No, on se poziva na snimku navodnog razgovora iz lipnja 2011. s generalom tadašnje Gaddafijeve vojske Abdulom Fatahom Younisom, koji je poslije prebjegao pobunjenicima, u kojem mu govori da neka niti slučajno ne puca po prosvjednicima. Da bi mu ovaj odgovorio da su vojnici pucali u samoobrani nakon što su ih napali militanti.
U kolovozu te godine čak je u intervjuu za New York Times otkrio da je njegov otac, koji će uskoro biti ubijen okružen militantima čim je zarobljen u gradu Sirteu, podsticao islamiste među pobunjenicima kako bi stvorio razdor u pobuni. Njega su pak uhvatili tek u studenom 2011. dok je pokušao bježati u Niger. Otada je bio u zatočeništvu. Njegovo oslobađanje prvotno je objavljeno prije točno godinu dana, da bi sad bio doista oslobođen.
Libija ga je sve do danas upamtila kao sposobnog i inteligentnog reformista unutar očevog režima, posebno svi koji su iz Libije pobjegli spašavajući živu glavu i oni koji su ostali i stradali od bezakonja paramilitarnih, nekad i otvoreno ekstremnih islamističkih skupina koje otada divljaju tom zemljom. Teško je danas govoriti koliko bi Saif al-Islam Gaddafi bio sposoban, pa i voljan krenuti opet putem socijalističke republike, sad demokratske, na kojem je tragu bio godinama uoči rata.
U svakom slučaju je teško zamisliti da bi zapadne zemlje, kakvu god imao agendu, bile volje vojno rušiti bilo koji njegov pokušaj za stabilizacijom zemlje koja im je danas neusporedivo veći problem nego ikada ranije. A na svojoj strani već u startu ima možda vjerojatno stotine tisuće Libijaca koji su još odani ideološkoj uspomeni na njegovog oca.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ubit će ga zapadni zločinci kao i oca mu,samo da ne plate Libiji dug,pa da i dalje kradu i perušaju sve ča je ostalo od te nekad najuspješnije zemlje Afrike