Pokreti kao što su "Occupy Wall Street" u Americi i PEGIDA u Njemačkoj nalaze sa na suprotnim stranama političkog spektra, ali imaju isti korijen: gnjev prema grupama za koje misle da profitiraju na njima. Na lijevoj strani, ovaj gnjev je usmjeren na ultrabogate koji postaju sve bogatiji, dok ostatak zemlje stagnira i siromaši; na desnoj bijes je okrenut prema imigrantima koji naizgled otimaju poslove domaćem stanovništvu i ugražavaju uspostavljen način života.
Čak i u SAD-u, koji se može pohvaliti najvećom ekonomijom na svijetu, prosječni prihodi po obitelji jedva da su se iole promijenili u posljednjih 20 godina. S druge strane, svijet je prema mnogim parametrima u solidnom stanju; životni vijek je duži, produktivnost je veća, dostupnost informacijama i zabavi nezapamćena u povijesti. Odakle onda toliko bijesa kada stvari, prema mjerljivim faktorima, nikada nisu bile bolje? Dio odgovora leži u načinu na koji se globalna nejednakost mijenjala u posljednjih 30 godina.
U 80-ima, svijet je bio podijeljen na razvijene i nerazvijene, odnosno siromašne zemlje. Europa, Japan i Sjeverna Amerika spadale su u prvu grupu, dok je ostatak svijeta zaista bio u pravom smislu siromašan. Prema podacima Svjetske banke, 1988. godine prosječna plaća u razvijenim zemljama bila je do 30 puta veća nego u nerazvijenim.
Istovremeno, nejednakost u bogatim zemljama bila je u padu, a društva su postajala sve uravnoteženija. Od kraja Drugog svjetskog rata do 1975. godine, ekonomski rast izazvan industrijalizacijom stvorio je veliki broj dobro plaćenih radnih mesta za radnike srednje stručne spreme, a ekspanzija profesionalnih usluga, kao što su obrazovanje, zdravsto i bankarstvo omogućili su temelj za stvaranje široke srednje klase. Kako je rastao srednji stalež, pratio ga je i nacionalni dohodak. U međuvremenu, većina ljudi u siromašnim zemljama bila je zarobljena u ruralnim predjelima, siromaštvu i u sve većem zaostatku u odnosu na bogate dijelove svijeta.
S krajem "zlatnog doba srednje klase", pad globalne nejednakosti je promijenio smijer. To je dovelo do rasta zastupljenosti jeftinih dobara i usluga preko azijske radne snage. Bum u izgradnji pretvorio je siromašne zemlje u zemlje u razvoju koje su polako počele graditi puteve, željeznice, gradove i tvornice.
Sljedećih desetljeća plaće u zemljama u razvoju naglo su skočile i iz siromaštva izvukle milijune ljudi u Kini, Indiji, Latinskoj Americi i na Bliskom Istoku. Rezultat ovih promjena bila je sve manja razlika između bogatih i siromašnih zemalja. Do 2011. godine razlika se više nije mogla opisati kao drastična. Srednja klasa u zemljama u razvoju bila je u usponu, dok je u razvijenom svetu ovaj stalež sve više stagnirao.
Pojava interneta, preko kojeg se stotine milijardi dolara razmjenjuju također je pridonijela skoku nejednakosti. Alphabet Inc., korporacija koja u vlasništvu drži Google, ima 61.000 zaposlenih. Nasuprot tome, General Motors je na vrhuncu imao 618.000 radnika. Internet je doveo do toga da više nije potreban veliki broj radnika kako bi se stvarale milijarde.
Istodobno, prebacivanje proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom ostavile su radnike koji su nekada radili za dobre plaće, bez posla. Ekonomisti sa MIT-a iznijeli su podatak da je samo u Americi 2.4 milijuna ljudi ostalo bez posla zbog prelaska s domaće proizvodnje na uvoznu robu. Uslijed toga, posljednjih 30 godina plodove globalnog rasta ubiru menadžeri, izvršni direktori i financijaši, dok srednja i niža klasa ostaju istisnute u svojim vlastitim zemljama.
U zemljama u razvoju, mnogi koji su se uspjeli obrazovati i steći nekakav kapital, prešli su u gradove ili emigrirali u razvijene zemlje. Porast migracije donio je daljnje nezadovoljstvo srednje klase koja uviđa da je svijet u kojem živi postao neprepoznatljiv. Okrivljavanjem imigranata za ekonomske probleme koje je u stvari izazvala globalizacija, okrenula je Amerikance i Europljane protiv onoga što je u velikoj mjeri pridonijelo njihovom prvobitnom ekonomskom blagostanju i razvijenosti.
Bijes osiromašenih prema onima koji zarađuju sumanute količine novca, osjeća se na globalnoj razini, čak i na nacionalnim razinama. Zemlje u razvoju koje su višestruko porasle posljednjih desetljeća, unatoč tome osjećaju da ostaju izostavljene iz globalnih ekonomskih institucija koje su praktično i dalje "Euroamerički klubovi". Taj trend primorava zemlje u razvoju da zauzmu agresivniji stav (ekonomski, diplomatski i vojni), kako bi se nametnule kao neizostavni igrači globalne scene.
Nije realno ponuditi jednostavno i lako rješenje za zaustavljanje rasta nejednakosti, ali dobar početak bilo bi okretanje država osnovnim životnim potrebama svojih građana; zdravstvu, stambenim pitanjima, obrazovanju, stručnom usavršavanju i raspodjeli rada. Ekonomija bi tako možda postala manje nepoštena, nejednakost bi se polako počela smanjivati i u jednom trenutku došla bi do toga da je najveća razlika između klasa u modelu automobila koje voze. A ako se nastavi sa sadašnjim trendom, nejednakost će izazivati bijes, nestabilnost i nepovjerenje, a svijet će postati još opasniji.
