Top News
8048 prikaza

EU prijeti da se pokolje kao Srbi i Hrvati u 90-ima

Franco Berardi
MACBA/ Flickr/ CC BY-SA 2.0
Kultni talijanski filozof, koji predviđa uglavnom točno, kaže da nam predstoji 10 godina kaosa i užasa i tek potom možda sretniji svijet

Franca Berardija mediji u Europi spominjali su posljednjih tjedana poput kakve pop zvijezde. Od toga da su se zbog njega u udarnom terminu BBC-ja na pas mater posvadili povjesničar David Starkey i novinarka Ash Sarkar. Od njegova rafala (opet na BBC-ju) po Jeremyju Corbynu zbog oklijevanja s udarom na Brexit. Sve do objavljivanja njegovih fotografija s mačkom Juliana Assangea u krilu iz doba kad ga je jednom prilikom posjetio u ambasadi Ekvadora u Londonu.

Pisac i filozof koji se oblikovao na nezavisnoj lijevoj sceni Italije u doba punka ostavio je trag i u Hrvatskoj. Ovdašnje izdanje njegove knjige "Pobuna" donosi predgovor koji je ekskluzivno napisao za Hrvatsku, a u kojem objašnjava da ste, ako vam se čini da svijet definitivno odlazi kvragu, savršeno u pravu, da nade u povratak demokracije i stare Europe više nema, da slijedi desetljeće kaosa i užasa, ali da nade ipak ima, samo drugačije od svega zamislivog.

S intervjuom smo morali pričekati dok izađe s tuširanja, a onda nas je zamolio: "Molim vas pričajte glasno i polako, jer ja sam pomalo gluh".

Posljednji put kad smo razgovarali, u siječnju 2017., rekli ste da u Italiji mafija i fašisti kontroliraju 35 posto biračkog tijela.

Tako je. I to je sad kristalno jasno.

Lega Nord Mattea Salvinija sad se otvoreno divi Mussoliniju. Primjećujete li u Italiji danas neke stvari poput rađanja fašizma iz 1922.?

Ne mogu govoriti o talijanskoj situaciji bez promatranja stanja u Europi kao cjeline. Italija je samo ekstreman primjer. Moj odgovor je da se sad na razini Europe događa povratak nacionalsocijalizma - u Hrvatskoj, kao i u Italiji, u Njemačkoj, kao i u Španjolskoj, u Francuskoj, kao i u Velikoj Britaniji, u Poljskoj, kao i u Mađarskoj.

Franco Berardi | Author: privatni album privatni album

Kad smo kod Hrvatske, znate li da je Austrijska crkva zabranila misu na ovogodišnjoj komemoraciji kraj Bleiburga? I to nakon što je Austrija počela sudski progoniti ustaške simbole.

Sjećate li se Andersa Breivika iz Norveške? I njegova manifesta za 'europsku neovisnost'? U suštini, njegova ideološka teorija, iako ne službeno, danas je jasno to da je postala dominantni sentiment europskih naroda posvuda: u Austriji, Italiji, Francuskoj... Oni misle da moraju štititi svoj teritorij, svoje privilegije i svoju rasu. Drugim riječima, svjedočimo povratku rasizma. Odbacivanje migranata na Mediteranu simptom je nacističkog rasizma. Središnja točka onoga što se događa u europskoj politici danas nije pitanje ljevice ili desnice, demokracije ili fašizma, nego ponovno rađanje ideja bjelačke nadmoći. Bjelačka nadmoć je trenutačno jedina stvar koja je u stanju okupiti oko sebe tolike političke snage i u tom smislu smatram da se vraća nacionalsocijalizam.

Čitajući knjigu 'Pobuna'...

... koja je pisana 2011...

... tako je, 2011., posebno me je privukao vaš predgovor hrvatskom izdanju koji ste napisali nedavno. U najvećem dijelu, riječ je o vrlo mračnom tekstu koji, što je najgore, vrlo drži vodu. Kažete da su mirni pobunjenici Occupya poraženi. Je li onda poražena i sama ideja mirne pobune, da bi sljedeći put pobuna mogla biti drugačija?

Vratimo se u 2011., u doba Occupya, kad sam napisao tu knjigu. Što su bili cilj, smisao i nada tog pokreta? Bila je riječ o projektu za oslobođenje od financijske diktature. U knjizi je zovem financijskom diktaturom, a sad je zovem 'financijskim automatonom'. Suštinski je riječ o istom, o automatskoj strukturi koja izrabljuje radnike svake zemlje u Europi. Occupy je bio pokret protiv financijske diktature i otvorio je prozor nade da je promjena moguća. Sljedećih godina što smo otkrili? Otkrili smo da je prozor mogućnosti zatvoren. Sjetite se ljeta 2015., kad je većina grčkih građana glasala protiv memoranduma kojim je 'Trojka' uvodila europsku financijsku diktaturu Grcima. Sjetite se da je Aleksis Cipras bio prisiljen ići u Bruxelles da, kako bih rekao, izda svoja obećanja dana Grcima. Taj trenutak bio je, barem tako smatram, prijeloman trenutak u povijesti EU-a.

Glavna meta napada najmoćnijih političara iz vrha EU-a tad je bio Janis Varufakis.

Europski tisak i europske vlade smatrale su Varufakisa neprijateljem EU. Što se mene tiče, Varufakis je bio jedini koji je bio uporan u nastojanju spašavanja EU-a. To plus poraza pokreta Occupy i ubrzo se događa apokalipsa. Godinu poslije, u lipnju 2016., Velika Britanija izglasava Brexit.

Ali pod posebnim okolnostima. Mislim na medijsku manipulaciju, lažne vijesti i tome slično.

Što se tiče lažnih vijesti, one su postojale tijekom cijele povijesti ljudske rase. Tako da to nije bila nikad ranije viđena okolnost. Nova okolnost bila je očaj, poniženje... Novost je bilo to da je većina radnika Velike Britanije, kao i Europe u cjelini, razumjela da klasa financijskih elita preuzima EU i transformira je u oruđe financijskog izrabljivanja i financijskog uništenja europskog društva. Ljudi su to nakon grčkog ljeta naprosto osjetili. Od tog trenutka, odnosno od 2016. godine, stanovnici jedne zemlje za drugom, prvo Velike Britanije, potom SAD-a, Austrije, Poljske, potom Italije, Hrvatske, posvuda po Zapadu počinju govoriti da je 'demokracija naš neprijatelj, jer je demokracija postala oruđe financijskih diktatura'. Od tog trenutka s demokracijom je gotovo i odjednom se nacisti vraćaju. To je moja poanta. Ako pogledate Italiju, a riječ je o samo jednoj zemlji u regiji, financijsko poniženje radnika dovelo je do povratka nacista. Radije govorim o 'nacizmu' nego o 'fašizmu' zato što je glavni definirajući element postojećeg očaja, očajničke pobune ljudi diljem svijeta, rasizam, i to kao reakcija na strah od toga da ih se kolonizira. Ovo s čime se suočavamo u Italiji, uopće u Europi, sve do SAD-a, jest to da gospodari svijeta, imperijalisti, svjetski predatori, grabežljivci, odnosno bijela rasa, krivotvore osvetu, krivotvore svoju obranu od nečije tuđe kolonizacije svijeta. Occupy je bio pokušaj da se drugačije slomi diktatura. I nije uspio. Zato sad imamo pokušaj tog istog, ali tako da se uništi baš sve. To je suštinski ono čemu svjedočimo, bezumnoj osveti.

U uvodu u hrvatskom izdanju svoje 'Pobune' rekli ste da nema više nikakvog načina da se vratimo na točku demokracije. Citirali ste rečenicu iz 1968.: 'Ili socijalizam ili barbarizam'.

Da.

Franco Berardi | Author: YouTube YouTube

Citirali ste i Johna Maynarda Keynesa da se 'neizbježno u pravilu ne ostvari jer prevlada nepredvidivo'. Ispravite me ako griješim u zaključku, čini se da u knjizi predviđate da neizbježno srljamo u kaotičan svijet kojim haraju neredi, ratovi, kolaps civilizacije na globalnoj razini... I to tek možda kao uvod u razvoj nove civilizacije.

Krenimo s Keynesovom rečenicom. To je tako jedna svijetla, divna, optimistična izjava. I istinita. Mi smo obavezni, mi kao teoretičari, ekonomisti, sociolozi, filozofi, da prepoznajemo stvarnost, što jest neizbježno ili se takvim čini. Na kraju se ipak često događa da se sutradan pojavljuje nešto za što danas još ne znamo, za što danas još ne možemo znati, a što može promijeniti kompletnu viziju. Može doći do nekog novog pokreta, do nekih novih okolnosti, ne znam. Međutim, ako pogledamo stanje u kojem je svijet danas, neizbježnim se čini, moram priznati, da kaos prevladava, čak da se počinje uobličavati kao politički oblik rasizma i nacionalističkog nasilja. Riječ je o zarazi, epidemiji svjetskih razmjera. Svjetski građanski rat danas se čini kao ono u što srljamo. Pa, pogledajte samo ovo što se događa u Libiji. Tamo je na djelu europski građanski rat, jer libijski rat zapravo je proxy rat između Francuske i Italije. Francuska naftna kompanija Total lansirala je svoj rat protiv talijanske prisutnosti u Libiji. To je ono što se u Libiji doista događa. Želim reći da Europi predstoji njezin europski građanski rat, da je budućnost Europe kakva se sad čini neizbježnom, takva da će sljedeće desetljeće u Europi izgledati onako kako su izgledale 1990. nakon raspada Jugoslavije. Ipak, što se mene tiče, svakog dana se prisjećam onoga što je rekao Keynes i čekam da se dogodi ono 'nepredvidivo' kako bi promijenilo ovakvo stanje. Moramo promatrati svijet s dva zasebna mozga. Jednim za stvarnost koja upućuje na neizbježnost kaosa sutrašnjice. Ali s drugim svakog dana moramo biti spremni na pojavu neke nove mogućnosti. Mogućnost je već tu, a to je ono 'socijalizam ili barbarizam'. Pod barbarizmom se podrazumijevaju rasizam, nacizam i kaos. S druge strane, imamo i tu mogućnost da razvoj digitalnih tehnologija, novih tehnologija uopće, promijeni budućnost čovječanstva na dobro. Znate, prije dva ili tri dana britanski teoretičar Paul Mason, koji piše za Guardian, objavio je vrlo zanimljiv članak. Objasnio je da unatoč užasu nacionalizma Brexita, mladi ljudi otkrivaju sve nove i nove mogućnosti oslobađanja sebe preko novih tehnologija. Pogledajte samo pokret Grete Thunberg, pokret djece koja marširaju i demonstriraju protiv zagađenja i... em...

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • BESTpartizan 22:18 29.Travanj 2019.

    di su god zajednice mozda i hoće samo euroslaviju nece rušiti nitko, jugu su rušili tuđman i zlobo