Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan teško da je mogao gore napasti najnoviji plan SAD-a o suradnji sa sirijskim Kurdima, a da pritom ne koristi psovke. "Naša je misija zadaviti taj plan prije nego što uopće krene", prenio je njegove riječi Guardian. Vojni plan SAD-a, objavljen prije nekoliko dana, odnosi se na osnivanje Pograničnih sigurnosnih snaga (BSF) kojima bi se dodatno osigurao teritorij koje su u dosadašnjem ratu u Siriji obranile ili osvojile prokurdske Sirijske demokratske snage (SDF).
Teritorij izrazito većinski kurdske de facto autonomne regije ili države Rojave, koja se postepeno izgradila tijekom rata u Siriji od 2011., danas obuhvaća sjeveroistok Sirije, te se proteže uzduž skoro cijele tursko-sirijske granice. U Rojavi danas živi, procjenjuje se, oko jedna petina predratnog stanovništva Sirije, a površinom obuhvaća oko jedne četvrtine Sirije.
Plan vojske SAD-a i SDF-a sada je takav da američki vojni instruktori obuče i opreme 30.000 pripadnika SDF-a koji bi osiguravali granicu Rojave prema Iraku, prema Turskoj i uzduž toka rijeke Eufrat.
Kako rijeka Eufrat najvećim dijelom kojim prolazi kroz Siriju označava liniju razgraničenja između Sirijske vojske i prokurdskog SDF-a, utvrđivanje granice zasad samoproglašene političke regije, koja je u jednom trenutku 2016. umalo proglasila i neovisnost, sve vlade u susjedstvu vide kao pripremu za proglašenje neovisnosti dominantno kurdske države.
Plan o američko-kurdskom projektu utvrđivanja granice Erdogan je nazvao "stvaranjem terorističke države". YPG, glavnu političku stranku Kurda u Siriji, odnosno u Rojavi, službena Ankara odnosno Erdoganova vlada, smatra filijalom Kurdske radničke partije (PKK) koja desetljećima djeluje u Turskoj, s kojom uz tisuće žrtava svih tih godina većom ili manjom žestinom ratuje Turska vojska.
Ankara PKK drži za terorističku organizaciju, kao i mnoge zemlje na Zapadu, ali s tom razlikom što terorističkim organizacijama Turska smatra i YPG i vojsku sirijskih Kurda SDF. Za SAD, kao i za 70 nacija obuhvaćenih u anti-ISIL-ovskoj koaliciji koju SAD predvodi na Bliskom istoku, a posebno u Siriji, SDF je važan vojni partner. Istodobno, SAD i Turska su obje članice NATO-a.
"Zemlja koju mi nazivamo saveznikom, ustraje na tome da osnuje terorističku vojsku na našoj granici. Što takvoj terorističkoj vojsci može biti cilj ako ne Turska? Naša je misija zato zadaviti taj plan prije nego što uopće krene", kazao je Erdogan. Turski predsjednik je, kako prenosi Hurriyet, najavio vrlo skori direktni napad njegove vojske iz Turske na kurdske položaje u Siriji: "Završili smo s našim pripremama. Napad može početi u bilo kojem trenutku", zaprijetio je.
S objavom američkog projekta o sigurnosnim snagama oko Rojave, prosvjedne note stigle su i iz Damaska te iz Moskve. Sirijska vlada poručila je da će smatrati "činom izdaje" od svakog sirijskog građanina koji bi sudjelovao u tim pograničnim snagama, te da će takvi "morati za to odgovarati pred sudom zbog veleizdaje". Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nazvao je pak američko-kurdski plan "provokativnim i jednostranim", a Kremlj je još i najavio da će "poduzeti odgovarajuće mjere" po tom pitanju.
No, situacija s Rusijom i vladom Sirije u Damasku u odnosu na Kurde bitno je jednostavnija od one Erdoganove prema Kurdima u Siriji. Ruska vojska je tijekom svoje direktne intervencije u ratu u Siriji u niz navrata pomagala kurdskim snagama u kritičnim trenucima bitaka protiv ISIL-a. A i Sirijska vojska u pravilu se nije značajnije sukobljavala sa SDF-om, iako povremenih sukoba jest bilo.
Sirijska vlada čak je s kurdskim vodstvom u stalnim pregovorima o mogućnostima poslijeratnog uređenja Sirije kao federacije s kurdskim autonomnim područjima. Usto, na sjeverozapadu Rojave, okružene Kurdima, u relativnom miru bez problema opstaju tri enklave pod kontrolom Sirijske vojske. A na zapadu Sirije održala se poveća kurdska enklava oko grada Afrina, u relativnoj suradnji sa Sirijskom vojskom, te čak i jedna velika kurdska četvrt u Alepu.
S Erdoganom je, međutim, stvar puno ozbiljnija. Vrlo brzo nakon samog početka velike protu-ISIL-ovske ofenzive na sjeveru Sirije koja je počela u studenom 2015., kada je Sirijska vojska nakon više od dvije godine opsade probila ISIL-ovu blokadu vojnog aerodroma Kuweires, krenula je utrka prvo između Kurda i Sirijske vojske tko će prvi ugrabiti teritorij koji je povezivao Alep i Eufrat, odnosno izolirano kurdsko područje oko Afrina s ostatkom Rojave istočnije.
U tom trenutku u udar na ISIL po prvi put od početka rata direktno se uključila i Vojska Turske. Recepa Tayyipa Erdogana do tada su optuživali i da je oružjem i na razne druge načine podržavao džihadiste, među kojima i frakcije Al-Kaide, i da je kupovao naftu od ISIL-a, čime je teroristički pokret održavao svoju brutalnu vladavinu u Siriji i Iraku, čak i za to da je njegov režim pustio da u kritičnom trenutku bitke za kurdski grad Kobane, pustio ISIL-ovce da napadnu grad s turskog teritorija.
Od potpunog pada grada tada je SDF u Kobaneu spasila Vojska SAD-a. U trenutku juriša i Kurda i Sirijske vojske na ISIL na sjeveru Sirije početkom 2016., Vojska Turske upala je i s nešto vlastitih snaga i s pobunjeničkim skupinama, mahom islamističkima, potukla na manjem dijelu teritorija ISIL i tako spriječila spajanje kurdskog Afrina s ostatkom kurdske samoproglašene regije.
Erdoganov plan, koliko god je turski predsjednik tada tvrdio drugačije, očito je tada bio da pobunjenici koje je on podržavao, prodru puno dublje u Siriju. No, Sirijska vojska tada je bila brža od njega, tako da su sva područja koja je nekoć okupiranima držao ISIL, u narednim mjesecima oslobodili Sirijska vojska i SDF, prvi uz pomoć Rusije, drugi uz pomoć SAD-a, te u utrci za naftne izvore i najveće gradove poput Raqqe i Deir Ez Zora.
Posljednjih dana u tijeku je velika ofenziva Sirijske vojske protiv al-Kaidinih frakcija na sjeverozapadu zemlje, ali i nekih umjerenijih koje se Sirijskoj vojsci nađu na putu. Erdogan je i po tom pitanju bjesnio otkako traje ta ofenziva; najvećim dijelom zbog toga što se tu nalaze i neke skupine u kojima su većinski sirijski etnički Turkmeni, koje Erdogan smatra "svojom turskom braćom".
Problem je, međutim, to što je Zapad, čini se, tu ofenzivu ruskog vojnog zrakoplovstva i Sirijske vojske uzeo zdravo za gotovo; s jedne strane zato što je riječ o područjima s mnoštvom stranih džihadista i u najvećoj mjeri pod kontrolom al-Kaidine skupine Hay'at Tahrir al-Sham, a s druge zbog sve izvjesnije interesne podjele Sirije, zasad još uvijek neslužbene, na sirijski zapadni i kurdski istočni dio.
I dok su Rusija i SAD do sada pokazivali da im nije na umu direktan rat jednih protiv drugih u ovoj zemlji, Recep Tayyip Erdogan po prvi je put otvoreno zaprijetio na neki način čak i vojnim planovima SAD-a. Posljednje vijesti kažu da su kurdske snage, odnosno SDF, u Afrinu na sjeverozapadu Sirije primili pošiljku protuzračnih lansera MANPAD s toplinskim navođenjem, kojima može rukovati i samo jedan čovjek, što bi SDF-u, u slučaju da Vojska Turske doista otvoreno napadne taj dio Sirije, vrlo vjerojatno moglo značiti razliku između propasti i otpora Erdoganovoj vojsci.
