Ukratko, kao osobni instrument "norvalca" Šuška, Kažnjenička bojna i sve ostale specijalne postrojbe HVO-a pod Naletilićevom tajnom kontrolom obavljale su najvažniju zadaću iz HDZ-ova programa: ostvarenje Velike Hrvatske, u prvoj varijanti do Drine, u skromnijoj - do istočnog Mostara. Zločinački politički ciljevi, opet logikom stvari, tražili su iste takve izvršitelje, zločince, gangstere i kriminalce koji su, nakon nekoliko službenih Tuđmanovih amnestija, pušteni iz zatvora, odjeveni u uniforme s hrvatskim vojnim oznakama i uzdignuti u ratne heroje i veterane. Tako se mafijaški obrazac zemljačko-rodovske elite, kao drugo lice iste strukture, pojavio i kao mreža vojnih jedinica sastavljenih od "državotvornih" kriminalaca.
Prije raspada Jugoslavije Mladen Naletilić često je spominjan u feljtonima službene štampe o neprijateljskoj emigraciji koja prijeti rušenjem komunizma i Jugoslavije. Opisan je kao ekstremni nacionalist, ustaša, bombaš i terorist. Feljtonsko štivo koje je, očito, nastajalo u dosluhu s jugoslavenskom tajnom policijom, postalo je nakon sloma jugoslavenske federacije glavni Naletilićev adut: sva negativna mistifikacija iz prijašnjih godina dala mu je sada pozitivne, herojske atribute značajnog političkog disidenta.
Poznate činjenice, medutim, nemaju mnogo veze ni sa sotonskom ni s herojskom slikom Naletilićevih njemačkih godina. Roden je 1946. u obitelji širokobriješkog mlinara iz zaseoka Cigansko brdo koja je, osim Mladena, imala još petero djece. Budući "revolucionarac" završio je samo dva razreda širokobriješke gimnazije. Uz falsificirane svjedodžbe o gimnazijskoj maturi uspio je upisati prvu godinu prava u Sarajevu. Prema kasnijim legendama, sveučilišna administracija nikada nije otkrila podvalu. Navodno, s Pravnog fakulteta izbačen je bez položenog ispita jer ga je komunistička milicija sumnjičila da je po Sarajevu raspačavao letke antijugoslavenskog sadržaja."
Prvi je put pokušao napustiti Jugoslaviju 1968. Kao vojni obveznik koji još nije odslužio regularni vojni rok, uhićen je pri ilegainom prijelazu jugoslavensko-austrijske granice i vraćen u Široki Brijeg da najprije ispuni građansku dužnost prema tadašnjoj SFRJ. Pošto je odslužio vojsku u Nišu, iz zemlje je izašao s legalnim pasošem 1973., nošen svojim pustolovnim duhom i kockarskom strašću. U Njemačkoj početkom 70-ih Naletilić je doista nabasao na uzbudljive dogadaje i ljude koji su odstupali od uniformnog sociološkog uzorka njegova hercegovačkog zavičaja.
Kao odjek studentskih gibanja u svirn europskim zemljama iz minule 1968. našao se u vrtlogu ljevičarskih ideja njemačkih vršnjaka koje su podjednako sadržavale pobunu protiv roditeljske kulture, kao i protiv tzv. njemačkog imperijalizma. U šarenilu mladih, dugokosih maoista, lenjinista, anarhista, poklonika Che Guevare, nezavršeni gimnazijalac i nerealizirani student prava sreo je Brigitte Heinrich", plavokosu intelektualku koja je rabila njemu razumljive fraze iz tzv. revolucionarne povijesti jugoslavenske Komunističke partije.
Zagovarala je permanentnu anarhističku revoluciju svjetskih razmjera i prezirala tradicionalne društvene konvencije. Izvjesno vrijeme živjeli su u Mainzu u "divljem braku" koji je trajao mnogo kraće od Naletilićeve zadivljenosti i uspomena na najuzbudljiviju ženu s kojom se, očito, ikada zbližio. Jer kratkotrajna zaručnica, pokazat će se, bila je spremnija na samožrtvovanje za svoje političke ideale od Naletilića. Brigitte Heinrich važila je za simpatizera radikalno ultralijevog pokreta koji je, poput grupe Baader-Meinhof, na kapitalizam juri-šao bombama i otmicama. Štoviše, nakon uhićenja na njemačko-francuskoj granici zbog pokušaja krijumčarenja nekoliko pištolja njemačka policija stavila je njeno ime na popis "vanjskih suradnika" terorističke grupacije; osudena je na četiri godine zatvora. Skupine tih zapjenjenih mladih radikala - prilično osnovano - njemačka vlast tretirala je kao oružje specijalnog rata tajnih službi istočnoeuropskih zemalja. Nakon odslužene zatvorske kazne, Naletilićeva nevjenčana supruga donekle je revidirala svoje stavove o efikasnosti revolucionarnog terora, pa je ušla u Europski parlament na listi Stranke zelenih.
U međunarodnim anarhističkim krugovima postala je poznata kao autorica triju knjiga o mračnim stranama njemačkog imperijalizma, od kojih je jedna prevedena i na talijanski. Umrla je početkom 80-ih kao teška astmatičarka. Onako neukom, uz nešto pročitanih knjiga iz trendovske anarhističke bibliografije, na Naletiliću je šezdesetosmaška retorika ostavila trajan pečat: u njoj je pronašao ideološki alat kako za opravdanje svog navodno buntovnog stila života na rubu zakona, tako i za impresioniranje svojih zemljaka, deklariranih ustaša, koji su potjecali iz mase nepismenih Hrvata getoiziranih oko katoličkih misija, hrvatskih klubova i jeftinih krčmi.
S hipijevski dugom kosom i cvikerima, sitan i mršav, radikalno je odudarao od ustaškog mačizma, izvrsno je govorio njemački, komunicirao s pripadnicima njemačke ultraljevičarske elite i glumio fanatika hrvatskog oslobodilačkog pokreta. No istodobno se vucarao po kockarnicama, družio s kriminalcima, bavio svodništvom i preprodajom "šanirane" robe. Posljednjih godina boravka u Njemačkoj postao je vlasnik noćnog kluba na Bodenskom jezeru u kojem su - pred nosom njemačkoj policiji - radili ilegalni bordel i ilegalna kockarnica.
Posao je bio toliko unosan da se Naletilić sam poslije hvalio svojim tajnim računima u Švicarskoj, dvama mercedesima i luksuznom, upadljivom dvokatnicom na Bodenskom jezeru avangardno oblih zidova." Hipokriziji "anarhista" koji ne priznaje ustanove njemačke države, ali istodobno vrlo vjerojatno surađuje s njenom policijom, pripisivala se i zagonetna nedosljednost Naletilićeva ponašanja. Mnogo je putovao, u potrazi za velikim hazarderskim dvobojima, motao se po kockamicama u kojima se okreće velik novac, održavao je bliske kontakte s četničkom mafijom u Njemačkoj okupljenom oko Ljube Magaša Zemunca.
Ipak, bio je ljubimac i svećenika iz hrvatskih katoličkih misija; plaćao im je obilne milodare, pojavljivao se na svim crkvenim svečanostima i važnijim hodočašćima. Dok je nagovarao nepismene Hrvate da bacaju bombe na jugoslavenske ambasade i ubijaju "udbaše", sam ni u čemu izravno nije sudjelovao, pazeći pomno da mu njemačka vlast ne pripiše terorističko-političku nepodobnost. Naletilić je stigao u Hrvatsku u proljeće 1991. u pratnji Vice Vukojevića, tadašnjeg visokopozicioniranog hadezeovca - danas suca Ustavnog suda - i Veselina Marinova" koji je u Hrvatskoj tražio sklonište pred špijunskim ratom u svojoj zemlji koju je smrt povijesne epohe komunizma obilježila drugom vrstom drame.
Naletilić je već u tom trenutku znao da je Marinov operativac bugarske tajne službe. Marinov je pak bio svjestan da Naletilić nije onako radikalan hrvatski idealist kakvim se predstavlja. Izmedu 1988., kada ga je upoznao glumeći bugarskog terorista, i 1991., kad mu je otkrio svoj pravi identitet bugarskog špijuna i provokatora, Naletilić je, uz sva svoja mnogobrojna lica, već radio i kao doušnik bugarskog SDS-a. I tu je ulogu igrao uz dobro opravdanje: tvrdio je da tako pridonosi tradicionaktom bugarsko-hrvatskom savezništvu u zajedničkoj borbi protiv iste srpske opasnosti. Kada se nakon povratka i višemjesečnog boravka u Bugatskoj opet pridružio hercegovačkom "revolucionarcu", Marinov je, zajedno s Naletilićem, stanovao u njegovoj kucti na Ciganskom brdu koju su početkom 1993. gradili Muslimani zatočeni u koncentracijskom logoru "Heliodrom" u Mostaru.
Ostali pripadnici Kažnjeničke bojne spavali su u Duhanskoj stanici i širokobriješkom hotelu Park. Linija fronte bila je udaljena dvadesetak kilometara. Izmjenjujući se sa splitskom brigadom koja je, s oznakama HVO-a, pomagala očuvati osvojene položaje oko Mostara, Kažnjenička bojna postala je jedini instrument HDZ-ove emigrantsko-ustaške stnije u HDZ-u na cijelom hercegovačkom području. Instafirali su vlastitog šefa policije, kontrolirali lokalnog gradonačelnika i ubirali harač od lokalnih bogataša, ugostitelja i poduzetnika. Poznata mesarska obitelj samo je u jednom potezu morala isplatiti dva milijuna DEM, jer je Naletilić oglasio da mu treba nova vojna oprema.
Svaki odrasli muškarac koji se zbog raznih razloga bavio nekim civilnim poslom, morao je Naletilićevoj postrojbi davati odredeni mjesečni iznos. Ratni porez, kako su tu specifičnu vrstu reketa nazvali u Širokom Brijegu, morali su plaćati i hercegovački gastarbajteri u Njemačkoj, ako su željeli u domovini sačuvati obitelji i imovinu. Naletilićeva rezidencija, s golemim dvorištem, seoskim kokošinjcem, kućicom za psa i prostranim bazenom, podignuta je na šumovitoj uzvisini iznad ceste kojom se u Široki Brijeg ulazi iz smjera Gruda." Imala je višestruku namjenu.
Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama".
Tijekom 1994. s Naletilićem je nekoliko mjeseci živjela supruga visokog službenika hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova koji se jednoga dana dovezao na Cigansko brdo u sjajnoj crnoj limuzini s diplomatskim tablicama. Na koljena se, očajan i uplakan, bacio pred Naletilića, preklinjući ga da mu ženu ostavi na miru i da je vrati njihovoj djeci. Naletilić je uzvratio velikom predstavom, natjeravši ljubavnicu da se suoči s uplakanim mužem, tražio je da ga psuje, vrijeda i udara nogama. Rezidencija je služila i za grublje demonstracije sadizma. Na trosjedu svoje dnevne sobe Naletilić je osobno dokrajčio Muslimana, kojeg su njegovi tobože dobro obaviješteni špijuni optužili za pripremu atentata.
Najprije mu je pucao u oba koljena, a kada je optuženik nastavio poricati da je umiješan u bilo kakvu urotu protiv Naletilića, ugušili su ga najlonskom vrečicom koju su mu nabili na glavu. Tijelo je bačeno u jamu nedaleko od Naletilićeve kuće, gdje je već bilo sahranjeno nekoliko ljudskih trupla." Na Cigansko brdo hodočastili su gotovo svi velikani HDZ-ove politike u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni: Markica Rebić, šef zagrebačke centrale Sigurnosno infortnativne službe (SIS-a), Petar Šale, državni pravobranitelj Republike Hrvatske, njegov zamjenik Krešimir Alerić, Mate Boban, predsjednik HR Herceg Bosne, Ljubo Ćesić Rojs, šef hrvatske vojne inženjerije,ViceVukojević, predsjednik saborskog Odbora za pravosude, Bože Vukušić, djelatnik SZUP-a, Milan Kovač, nekadašnji šef nabave u Holiday Innu, pa ministar privatizacije..."
Okružen zagrebačkom elitom HDZ-ovih političara, Naletilić je, tvrdit će poslije Marinov, vidIjivo uživao u njihovu ulizivanju i strahu pred beskrupuloznim bardom hrvatske nacionalne revolucije. Svoj osobni autoritet svjesno je podcrtavao hipijevskom frizurom medu izbrijanim glavama svojih vojnika i asketskom krhkošću medu njihovim korpulentnim figurama. Po uzoru na povijesne udžbenike o razdoblju ilegalnog rada Josipa Broza Tita u Komunističkoj partiji, prozvali su ga Stari, što se Naletiliću jako svidalo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šteta što su oni najodgovorniji izmakli ruci pravde.
Ovaj vikend vrag ima društvo za tulum....šteta...30 godina prekasno
najgore je od svega šta još uvik u hrvatskoj nasljednici tih gov ana osvajaju vlast.ne razumin odakle u rh tolika količina idi ota koji još uvik glasadu za adz