U jednoj osnovnoj školi na širem području Zagreba prije nekoliko dana u učionicu 6b razreda ušla je vjeroučiteljica na zamjeni. Mlada nastavnica, koja je nedavno završila fakultet, samim time kako to obično biva, bliža djeci od onih starih iz jurskog perioda. U učenicima uvijek zatreperi poseban žar kada dođu mlađi nastavnici.
Svačije iskustvo je takvo da djeca pomisle: “Evo nekoga tko će nas razumjeti”. Možda i ne pomisle doslovno tako, ali puno brže pokažu naklonost prema pripadnicima suvremenog, modernog svijeta, koji prepoznaju kao vlastiti, pa im se onda učini da ih mogu pitati i ono što se starije nastavnike ne bi usudili.
Na tom konkretnom satu, znam iz pouzdanog izvora, razgovaralo se o ulozi svećenika u životu Crkve i šire zajednice. Zatim je jedna djevojčica, nazovimo je za ovu priliku Marta, koju teološki tekstovi predstavljaju kao aktivističku, neposlušnu ženu bez smiraja, pristojno pitala vjeroučiteljicu zašto žene ne mogu biti svećenice.
Na to pitanje mlada je nastavnica sa samoprijegornim i samoprijekornim smiješkom odgovorila: “E, da su žene bile svećenice, Crkva bi odavno propala”. Ako ste se ikad pitali što je to “rodna ideologija”, eto vam je. Servirana na srebrnom pladnju suvremene vjeronaučne nastave, živa, postojana i sveprisutna, uvedena na velika vrata osnovnoškolskog obrazovanja, u lice vam se smije u liku mlade i simpatične nastavnice, famozna rodna ideologija.
Postojanost shvaćanja da je jedan rod inferioran drugom, odnosno ženski muškom, cijela je bit ideologije za koju se bori dvadesetak različitih, uglavnom katoličkih i “antichoice” udruga okupljenih u platformu Istina o Istanbulskoj. U toj konvenciji, kojoj je cilj zaštititi žene od nasilja, navodi se da žene i muškarci nisu samo biološki žensko ili muško biće nego da postoji i društveno oblikovana kategorija roda, koja muškarcima i ženama dodjeljuje njihove specifične uloge i ponašanja. Naprimjer, žene su nesposobne voditi instituciju duhovnog tipa, žene imaju manji mozak i krvare sedam dana u mjesecu, pa su gluplje i ne mogu pilotirati.
A rodni identitet, koji biskupe i obiteljaše posebno muči, na njihovu neoplakanu muku, već jest zaštićen izravno Zakonom o suzbijanju diskriminacije iz 2008. godine, dok Istanbulsku konvenciju to ne zanima nego se fokusira na zaštitu od rodno uvjetovanog nasilja, podebljano i velikim slovima - nasilja u kojem su žene žrtve samo zato što su žene, pa muškarci misle da ih imaju pravo zlostavljati. Konvencija donosi pravni okvir za borbu protiv takvog nasilja te obvezuje države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju pravnu i psihološku pomoć, ubrzaju otvaranje skloništa za žene i djecu i financijsku pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje.
Ovaj nezanemariv financijski aspekt drugi je par rukava zbog kojeg do sada niti jedna vlada nije ratificirala dokument, pa Plenkoviću ovo preusmjeravanje pažnje na strašne ideologije dođe kao zgoditak na lutriji. Međutim, biskupska, Željkina i Vincentova “rodna ideologija”, ako ćemo je ispravno shvatiti, upravo inzistira na strogom odvajanju rodnih uloga, a elementi ideologije koji su u ovom slučaju prisutni pojavljuju se kao iskrivljena i lažna svijest koja izražava interes vladajuće klase ili političke skupine. Pradoksalno, ali istinito, kod nas su upravo Crkva i njezini sateliti promicatelji rodne ideologije. Na nedavnoj presici biskupi su Konvenciju, koja bi trebala zaštititi žrtve nasilja, nazvali “mačkom u vreći” te izrazili zabrinutost jer će potpisivanjem tog dokumenta hrvatskim državnim školama biti prepušteno da na najnižim razinama obrazovanja djeci tumače pojmove kao što su rodni identitet, nestereotipne rodne uloge, rodno uvjetovano nasilje nad ženama te ostale njima dvojbene fenomene.
Tako se, kažu biskupi, oduzima pravo roditeljima na odgoj djece u skladu s vlastitim kršćanskim uvjerenjima. Ukratko, moglo bi se dogoditi da iz takvog sustava izađe nastavnica, pa čak i vjeroučiteljica, koja ne misli da su žene intelektualno i socijalno toliko jadne da ne bi mogle voditi Crkvu, za razliku od muškaraca koji su Crkvu stoljećima tako dobro vodili pokrećući križarske ratove, štiteći pedofile, spaljujući vještice, zgrćući bogatstvo koje prividnim celibatom ostaje u rukama macho tipova u haljinama. O, kako rodno nestereotipna uloga. Iz takvog sustava, ukratko, mogla bi izaći nastavnica koja će kritički promišljati o tome zašto nikakvog smisla nema mahniti plakat s ilustracijom djevojčice koja se pita je li muško ili žensko jer su joj u školi rekli da može birati, a još manje bizarna i groteskna priča, sad već antologijska, o jednom slučaju iz Kanade. Možda ste je čuli, obiteljaši su je ponovili već stotinu puta, o muškarcu koji je promijenio spol, postao žena pa počeo obilaziti ženske zahode samo da bi mogao pipati žene.
A onda ste možda i primijetili da nikad nije navedeno tko je taj nesretnik, pa čak ni u kojem su se gradu nemile zgode odvijale, samo vam je pred očima hladna i daleka Kanada čije jadne građanke masovno ispaštaju pod jarmom nemilosrdne rodne ideologije. Zar je moguće da netko može biti toliko slijep i glup, a prije bi se reklo zloban, pa da ponavlja takvu priču i u nju zaista vjeruje? Jer, naime, kako ni meni tako ni vama, mora da se nikad nije dogodilo da vas zlostavljaju muškarci u hlačama, prave muškarčine s debelim brkom i nekontroliranim nagonom, nego samo društveno nevidljive transrodne osobe čiji je broj toliko mali da postaju idealna meta siledžijama i uzrokom svih zala.
Nije moguće da ste potisnuli sva ona iskustva kad su se o vas trljali macho tipovi spolom i rodom u tramvaju, kad su vam u parku pokazivali spolovilo, kad su pijani vrebali u ženskom zahodu u diskoteci ne promijenivši spol, kad ste stotinu puta vidjeli svjedočanstva žena zamagljenih identiteta koje pričaju o tome kako su ih zlostavljači, voljeni partneri i očevi njihove djece čekali ispred skloništa da ih ubiju.
Njima, kao i spomenutim muškarcima u haljinama s križem oko vrata, baš je potrebna promjena spola kako bi zlostavljali žene i djecu u vlastitim domovima i mračnim sakristijama. Oni vode plemena i crkve kroz stoljeća uz svesrdnu pomoć rodne ideologije, koja ih je uvjerila da na to imaju svako pravo. A kao i kod svake ideologije, i ova će se potruditi da svim sredstvima i manipulacijama ostane zamotana u celofan tradicije, obitelji, vjere i harmonije kako naše idealno društvo i naša idealna Crkva nikad ne bi propale. Da nas, ne daj bože, u budućnost rodno nestereotipnih uloga ne bi povele žene.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
I bi propala jer krvare sedam dana pa su gluplje te ne mogu pilotirati-ha ha .