Prije sedamdeset godina car Hirohito najavio je prihvaćanje savezničkih uvjeta za predaju Japana. Iako kapitulacija nije bila službena prije održavanja svečanosti u tokijskom zaljevu 2. rujna, ljudi diljem svijeta bili su uvjereni da je rat okončan.
No tri dana nakon Hirohitove objave i japanskog prihvaćanja prekida vatre, narednik Anthony J. Marchione, 20-godišnji zračni topnik američkog ratnog zrakoplovstva, iskrvario je do smrti nakon što je na njega pucano dok je letio iznad Tokija. Ovaj mladić iz Pennsylanije bio je posljednji član američke vojske koji je preminuo u bitci za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Iako je njegova smrt tragična, ona je mogla biti puno više od obične povijesne fusnote, jer je skoro produljila trajanje rata za kojeg je većina ljudi na svijetu u tom trenutku mislila da je završio.
Ono što smo svi učili u školi jest da je rat na Tihom oceanu priveden kraju nakon nestanka Hirošime i Nagasakija u obliku velike nuklearne gljive, kojom su poraženi generali koji su morali pristati na uvjete Saveznika i na bezuvjetnu predaju.
Kad je 15. kolovoza Hirohito izašao u javnost sa svojom objavom, u trenu je nestalo neprijateljstvo svugdje osim u Mandžuriji, gdje su Sovjeti u posljednji tren preuzeli dio japanskog teritorija, iako je i ondje cijela stvar završila nakon ceremonijalnog završetka rata.
No stvari nisu bile toliko jednostavne.
Unatoč činjenici da su pretrpjeli ogromne gubitke u ljudstvu i materijalu od prosinca 1941. godine, Japan u kolovozu 1945. godine nije bio nimalo bespomoćan.
Oko dva milijuna ljudi i dalje je bilo naoružano diljem onoga što je ostalo od 'velike prosperitetne sfere istočne Azije'. Nekoliko tisuća zrakoplova i dalje je bilo smješteno na otocima za eventualno korištenje kamikaza, a većina civila je bila spremna dići se u obranu očekivane savezničke inavazije na sveti Nippon.
Planiranje za te dvije faze napada, poznate kao 'Operacija pad', bilo je u vrlo naprednoj fazi. A postojala je i mogućnost napada trećom nuklearnom bombom, s tim da se većina pribojavala da bi ovaj put cilj mogao biti glavni grad Japana, kako bi se dodatno motiviralo prihvaćanje uvjeta predaje.
U školama su nas učili da, zahvaljajući Hirohitovoj predaji, nije više bilo govora ni o kakvim žrtvama. 24-sati pokušaj udara na palaču nije spriječio predaju, a od 16. kolovoza iz Tokija su krenule naredbe svim japanskim vojnicima diljem svijeta da prekinu paljbu i pridržavaju se uvjeta predaje. Navodno se sve i odvijalo tako, iako to nije potpuno točno.
Dvije skupine odmetnika
Naime, iako je većina preostalih oružanih snaga doista obustavila borbene operacije od 15. kolovoza, dvije ključne pomorske zrakoplovne jedinice južno od Tokija to nisu učinile. One su bile ključne za obranu glavne regije i u svakoj su bili neki od najsposobnijih i najcjeljenijih borbenih pilota tog doba.
Također, svaka od jedinica, imala je desetak od najboljih japanskih presretača, iako je svaka iz različitog razloga odlučila odbiti poslušnost caru.
Zapovjednik 302. jedinice, Yasuna Kozono, protivio se predaji iz sve snage, a svoje je vojnike okrenuo na istu stranu, uvjerivši ih da bi svi prije trebali umrijeti nego se predati. Uz to, nakon što je car objavio predaju, taman je bio u groznici i oporavljao se od malarije, pa je bio dodatno neuračunljiv kad je svojim pilotima naredio da napadnu zrakoplov Saveznika koji se usudio ući u njihov sveti zračni prostor.
S druge strane, Yokosuka avijatičari, kod kojih je služio i slavni Saburo Sakai, bili su ponosni nacionalisti, iako istodobno i pragmatičari. Oni su prihvatili carevu odluku o kapitulaciji, ali su vjerovali da dok svi papiri o predaju ne budu potpisani, imaju pravo braniti svoj zračni prostor od neprijateljskih upada. Zato su odlučili presresti sve savezničke zrakoplove koji su djelovali kao da su spremni za napad.
Istodobno, američki general Douglas MacArthur, kako bi dokazao da se Japanci drže sporazuma o prekidu vatru, odlučio je poslati svoj najveći zrakoplov, B-32 sa četiri motora, u izvidnicu preko Kanto Plaina, sedam okruga koji predstavljaju veće područje Tokija.
U prvoj misiji, 16. kolovoza, nije došlo ni do kakvih neprijateljskih odgovora, te se zrakoplov vratio neoštećen u bazu. No sljedećeg dana Amerikanci su poslani četiri zrakoplova nad Tokijo, a svi su se vratili nakon što su ih pokušale napasti obje spomenute japanske jedinice.
Iako su se Amerikanci vratili u bazu bez većih oštećenja i žrtava, MacArthur je morao saznati je li riječ o 'neposušnoj' skupini ili se Japan ne pridržava dogovora. Zato je naručio da se četiri nova zrakoplova vrate na mjesto nesreće 18. kolovoza, iako su se dva brzo okrenula i vratila natrag zbog mehaničkih problema.
Dva zrakoplova koja su stigla do Tokija kao da su uletjela u osinjak, jer su ih odmah napale obje jedinice, pri čemu je teško ranjen jedan narednik, a njegov asistent je ubijen.
Kad je saznao za to, MacArthur je trebao donijeti tešku odluku: hoće li vjerovati da se japanski piloti ponašaju u skladu s naređenjima s vrha i odgovoriti napadom na Japan ili će pričekati.
Srećom, odabrao je ovo drugo, jer je 19. kolovoza japansko izaslanstvo zaduženo za predaju trebalo doletjeti u njegov stožer u Manilu. On je zaključio da će nedolazak označiti da se ne pridržavaju uvjeta predaje, dok će njihov dolazak pokazati da je napad na njegove zrakoplove odluka nekoliko pojedinaca koji su jednostavno zastranili.
Naravno da je izaslanstvo stiglo na vrijeme, te se situacija primirila, piše Daily Beast.
