Morate ih zaustaviti. Šaljite vojsku na granice... Ha? A ne, to nećemo učiniti. Pa šaljite vi vojsku, skupa sa Švedskom, recimo... I to tamo gdje je sve počelo. U Grčku. Ne bi vam to trebao biti problem, svi ste u NATO-u, zar ne? Uostalom, ja volim svoju zemlju, ne želim od Hrvatske napraviti metu stavljajući oružje i žicu pred te ljude...
Tako je, kažu svjedoci, zapravo tekao šokantni razgovor njemačke kancelarke Angele Merkel i hrvatskog premijera Zorana Milanovića kad je izbjeglička kriza dosegla vrhunac.
Ovaj doista radikalni sadržaj, koji se prepričava u dijelu političkih krugova prepričava, naravno, neće potvrditi nitko u Vladi. Milanović sve demantira (“Pa kakav bi on bio državnik da vam otkriva sadržaj razgovora s kancelarkom”, poručuju nam njegovi suradnici), no sve se uklapa i u priču koja je otpočetka plasirana iz Vlade.
Bez ikakve dvojbe, i to nitko ne opovrgava, Njemačka je tražila da Hrvatska na svojim granicama zaustavi izbjeglički val koji ide prema Zapadu. Jednako je nedvojbeno, potvrđuju nam svi, da razgovor ipak nije bio ispunjen suvišnim tenzijama.
Angela Merkel i Milanović na kraju su se složili u stavu (koji je premijer nakon nekoliko dana dogovorio i s Mirom Cerarom, premijerom Slovenije, te austrijskim kancelarom Warnerom Faymanom) - da je glavni problem u tome što Grčka dopušta dolazak imigranata, koji potom kreću dalje, te da problem treba tamo rješavati.
Milanović je Merkel objasnio da ovdašnje vlasti ne mogu (ili neće) fizički sprečavati izbjeglice koji pokušavaju produžiti putovanje niti osnivati prihvatne centre u kojima bi ljudi ostajali bez svoje volje.
Čitavu istinu o Milanovićevim razgovorima s njemačkom kancelarkom i njihovu doista delikatnom odnosu (koji je već godinama do krajnjih granica opterećen slučajem Perković), možda nećemo nikad doznati...
No da mu je sigurni telefon u Banskim dvorima ovih dana užaren, nepobitno je. Barem jedanput na dan, od kada je izbjeglička kriza eskalirala, razgovara s najvažnijim čelnicima država Europske unije i u kratkom roku postao je jedan od najtraženijih predsjednika vlade u EU. Za intervju ga traže svi najvažniji svjetski mediji poput CNN-a, Skya, BBC-ja...
Čelnici država EU sad su se okrenuli Milanoviću, vidjeli su da ima stav i mišljenje. Unatoč početnom sporu u razgovoru, i Angela Merkel sad shvaća da joj je Milanović spas.
Ona Orbana ne može smisliti i njegovoj se politici (a tu se ne misli na Orbanovu vojsku, koja patrolira granicama, ali se misli na širenje ksenofobije) želi stati na kraj. Milanović je prvi u Europi koji glasno uzvraća Orbanu i Višegradskoj skupini (savez Mađarske, Češke, Slovačke i Poljske, koje zagovaraju krajnje konzervativnu politiku prema migrantima) - objasnila nam je bivša visoka hrvatska dužnosnica koja je vrlo dobro upoznata s izbjegličkom krizom u Europi.
Potvrda ovog stava može se iščitati upravo iz toga što su sad Milanović, Merkel, Cerar i austrijski kancelar Faymann odlučili zastupati zajednički stav na Europskom vijeću. Turskoj treba dati novac.
Turskoj treba platiti, s njom razgovarati da ta priča stane. Jer tamo je gotovo dva milijuna ljudi, a od njih je u Europu prešlo samo 10 posto.
"Niti Njemačka treba primiti 800.000 ljudi niti Europi prijeti bilo kakva opasnost od islama, to je jedna od najvećih gluposti koju sam čuo u svojoj političkoj karijeri. Nažalost, dolazi iz Budimpešte. Vidimo da su HDZ i Budimpešta usklađeni kad je u pitanju MOL i sve druge stvari... Sutra ću se zalagati za to s Merkel, Faymannom i Cerarom", rekao je hrvatski premijer samo dan prije odlaska na neformalni sastanak Europskog vijeća u Bruxelles.
Tad je dodao da su Nijemci i Austrijanci, kojima je glede migranata najteže, najpristojniji i najspremniji za suradnju, a najglasniji su oni preko kojih migranti samo žele prijeći.
Ovih se dana, inače, navršava točno pet godina otkad je Angela Merkel izgovorila formulu koja je užasnula Europu - u Njemačkoj, rekla je na kongresu stranačke mladeži CDU - multikulturni je projekt propao.
Merkel je tad rekla kako su se Nijemci nadali da će im gastarbajteri doći, odraditi svoje i vratiti se u matične zemlje. No prognoza je bila pogrešna. Oni se nisu vratili, ali se nisu ni integrirali.
U Berlinu je danas mnogo kvartova u kojima žive samo Turci, a mnogi od njih ne znaju njemački...
Nakon te izjave isto je ponovio i Cameron. No njemački su poslodavci ljutito kritizirali kancelarku, rekli su joj da im, za ovakve stope rasta, nedostaju dramatično veliki kontingenti radne snage, pa se Njemačka našla u alternativi: ili kraj rasta i neizvjesne budućnost, osobito mirovinskih fondova (jer će se industrije seliti tamo gdje su radnici), ili će radnike uvesti u Njemačku, po cijenu svih zamislivih rizika.
Merkel je izabrala ovo drugo, pa ju je čak i Spiegel, na naslovnoj stranici ovog tjedna, prikazao kao Majku Terezu. Doduše, pomalo nalik na Julie Andrews iz “Moje pjesme, moji snovi”...
Milanović je, u tom smislu, pogodio intenciju njemačke kancelarke: Njemačka je željela te ljude, ona ih je manje-više otvoreno i pozivala, samo su se nadali da će val biti kontroliran.
Nije bio, pa je sad i Njemačka u određenom problemu - ali treba ne poznavati Nijemce pa očekivati da će kolabirati.
Njemačka je 1945. bila u pepelu, no Nijemcima je trebalo samo 20 godina od rata da počnu prvi veliki uvoz radne snage, a to su bili naši gastarbajteri (uz Turke, Grke, Talijane i Španjolce).
Vizija Angele Merkel, izazovna koliko i hrabra, jest neka vrsta vizije pretvaranja Njemačke u SAD, u melting pot. Za sve te izbjeglice Njemačka će dogodine morati graditi stanove, prihvatilišta, škole, slati ih na tečajeve njemačkog, tečajeve radne adaptacije, oni moraju jesti, piti, živjeti, a mladi su, vitalni i spremni na sve.
U tom smislu je sigurno da će Njemačka doživjeti novi rast, dok će ksenofobične zemlje u okolini pretrpjeti niz šteta - one će postati još slabije naspram Nijemaca, gospodarski manje konkurentne, neće moći izvoziti radne viškove Njemačkoj...
Hrvatska se, pod Milanovićem, svrstala uz bolju i hrabriju europsku politiku, politiku Angele Merkel, koja, dakako, nije lišena ozbiljnih rizika. Prema svim logikama, izbjeglička kriza trebala je ići na ruku desnici i HDZ-u, ali logika je i ovdje popustila pred životom, jednako kao i ideje o zaustavljanju goleme izbjegličke rijeke, seobe naroda.
Zoran Milanović pokrenuo je omanji “rat” s Aleksandrom Vučićem, u kojeg se uključio i Ranko Ostojić, koji gotovo svakog dana ispali neku omanju filipiku protiv srpskih kolega.
No rat je s obje strane Dunava tek predizborni - Srbija se također sprema na birališta, a odozgo, s one strane Drave, u svemu sudjeluje i nezaobilazni Viktor Orban, babaroga moderne Europe, čiji ministri zdušno napadaju Milanovića i Ostojića, i zazivaju pobjedu HDZ-a na idućim izborima.
S njima se, misle Mađari, može lakše razgovarati nego s Milanovićevm, koji je dosjetkom “šaraj, brate, šaraj” izbezumio susjede s onih strana obje velike rijeke.
Milanović inače već danima tvrdi da je HDZ odvjetnik Mađara u Ini te stranih bankara, što vjerojatno ima veze s činjenicom da se u orbiti stranačkih donatora nalaze i MOL-ovi miljenici. A Viktor Orban gradi zidove i širi vatrenu retoriku - no kako je rekla Vesna Pusić, na terenu je krajnje kooperativan.
Analitičari vjeruju da su plameni Orbanovi govori namijenjeni više pacificiranju ultradesničarskog Jobbika, stranke koja ima elemente milicije ili paravojne skupine, nego službenicima mađarske države, koji se u izbjegličkoj krizi ponašaju isto kao i Makedonci, Grci, Srbi ili Hrvati - kao skretničari stotina tisuća Sirijaca, Afganistanaca, Pakistanaca, Iračana i drugih u obećanu zemlju, Njemačku Angele Merkel.
Srednja i zapadna Europa postale su doista pozornica na kojoj se odvijaju čudesa. Kolinda Grabar Kitarović napala je Angelu Merkel, koja nije samo njemačka kancelarka nego je i vođa HDZ-u sestrinske stranke, CDU, a taj je napad došao s desna, s pozicija koje zastupaju Viktor Orban, Miloš Zeman, Fico i drugi premijeri “nove Europe”.
Izjava prema kojoj je Merkel prebrzo vozila, a onda povukla ručnu kočnicu pa izazvala kaos na autocesti, poprilično je senzacionalna.
Jednako tako, Tomislav Karamarko, koji je prvo napadao Milanovića kao čovjeka koji zatvara granice prema Europi, a otvara ih prema Balkanu - što je, kako je rekao, “jedna inverzija”, da bi ga potom napao jer zatvara granicu prema Srbiji a otvara prema Mađarskoj - što je sasvim sigurno inverzija.
Sve je, uopće, inverzija - HDZ, nasuprot očinskom većinskom raspoloženju hrvatskog naroda, zagovara slanje vojske na granice i očito im ne bi smetalo ni dizanje zidova, ali te su ideje ne samo politički kontraproduktivne, one su i posve besmislene.
Jer ako bi Hrvatska kojim čudom i digla ogradu prema Srbiji, a to je tehnički i financijski moguće, izbjeglice bi se preusmjerile južno, na pravac Kosovo, Sandžak, BiH, pa ušle u Hrvatsku na Kordunu, Lici ili Banovini, a ogradu duž te granice teško bi digla i puno moćnija ekonomija od naše.
Da i ne govorimo o tome da se za svaku ogradu od četiri metra mogu naći ljestve od pet... Gordan Jandroković ocijenio je politiku Angele Merkel kao “put u pakao” koji je “popločan dobrim namjerama”, a to je zapravo još i radikalnija osuda Angele Merkel od one predsjedničine.
Njemački mediji dali su Kolindinoj izjavi zapaženo mjesto - ona je na vodećem portalu, Spiegelovom, cijelog dana bila treća po važnosti, odmah nakon kraha Volkswagena.
Žarko Puhovski, politički analitičar, smatra da se cijela hrvatska politička scena pretvorila u Monty Python show.
Andrija Hebrang nije pokušaj formiranja alternativne vlasti, nego loš vic - rekao je za “Dnevnik 3”, pa dodao kako će Hrvatska imati stanovitih šteta zbog Kolindinih napada na Angelu Merkel, dok će HDZ trpjeti na domaćoj sceni.
"Onaj tko bi prije nekoliko dana rekao da će Zoran Milanović braniti Angelu Merkel od napada Kolinde Grabar Kitarović, dok će Tomislav Karamarko braniti Aleksandra Vučića od napada Zorana Milanovića, bio bi proglašen luđakom", primjećuje Puhovski i zaključuje kako se to dogodilo.
Nema ništa fantastičnije od stvarnosti, tvrdio je ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski, i bio debelo u pravu.
Naša je stvarnost postala fantastična - u sferu fantastike spada i mogućnost da SDP, unatoč troipolgodišnjeg hiberniranja, sad dobije izbore, i to na nemogućim stvarima - na izbjegličkoj krizi i činjenici da vješto vode donekle operetni rat sa Srbijom.
Prema svim dosadašnjim scenarijima, naime, srpsko nacionalističko mahnitanje moralo je ići na ruku desnici - svi se sjećamo kako je Vojislav Šešelj razjarivao Hrvate, dajući zapravo bodove Kolindi Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima.
Ovoga puta, na prvoj, kako bi rekao Smiljko Šagolj, “liniji crte” nalaze se “crveni kmeri”... Kako im sad zamjeriti manjak domoljublja?
Ratuju sa Srbima, otkantali su strane banke - koje navodno zapošljavaju i treću smjenu da konvertiraju kredite u francima - ratuju protiv MOL-a i Viktora Orbana, saveznici su s Angelom Merkel i CD-om, osvjetlavaju obraz Hrvatske u mračnoj i ksenofobičnoj istočnoj Europi.
Ipak, ova je konstelacija - barem što se izbjeglica tiče - donekle privremena. Zaustavi li se rijeka do izbora, Milanović je pobjednik, no pitanje je hoće li jedna obična jesen zaustaviti nešto tako golemo kao što je seoba naroda s Bliskog istoka u Europu. U tom se smislu možda raspoloženje nacije i popravi.
No očito je da se HDZ može uzdati samo u stranačku vojsku i Vasine kućne čarolije, jer na kolektivnim emocijama ne zarađuju ni boda - naprotiv, gube - dok se minusi indolentnog SDP-a masovno nadoknađuju na svakodnevnom angažmanu, plamenoj retorici SDP-ovaca, Ostojiću i Milanoviću, koji se naspram konkurenata doimlje kao Periklo, Demosten ili, da upotrebimo usporedbu koja bi ga najviše radovala, Churchill.
Zoran Milanović golim je prsima nasrnuo na hrvatsko ugarsko nagodbešnjaštvo, koje datira iz slavnih vremena Ive Sanadera, započevši i trgovinski rat sa Srbijom.
Svrstao se uz Angelu Merekl protiv Kolinde Grabar Kitarović i Gordana Jandrokovića, koji su njemačku kancelarku zasuli baražnom vatrom uvreda, podmetanja i diskvalifikacija.
Svi u Hrvatskoj znaju gdje su izbjeglički punktovi, ali nitko ne zna odgovoriti na najjednostavnije pitanje - gdje je tu desno, a gdje lijevo?
I pitanje za kraj - je li Milanović mogao poželjeti bolju predizbornu poruku? Odgovor leži u rečenici koju je izgovorio Peter Szijjarto, mađarski ministar vanjskih poslova:
“Mogu reći da su naši bilateralni politički odnosi na točki smrzavanja. To nije dobra situacija između dviju susjednih zemalja. Mi to nismo uzrokovali. Vjerujem da se sljedeći korak naprijed u rješavanju naših političkih odnosa može dogoditi tek kad se održe izbori u Hrvatskoj i dođe nova vlada koja namjerava poboljšati taj odnos”.
Sramotna šutnja o aferi s oružjem
Kad se val izbjeglica sručio na Hrvatsku, nitko u vlasti ni oporbi nije podsjetio na činjenicu da i naša zemlja ima udjela u krvavom sirijskom ratu koji je na bijeg natjerao milijune ljudi.
Danas više nije tajna: tri tisuće tona oružja su tijekom 2012. i 2013. godine u Siriju otpremljena iz zagrebačke zračne luke. S tim se oružjem najprije trebao rušiti Asadov režim radi ostvarenja američkih ciljeva, no oružje je, naposljetku, završilo i u rukama zloglasnih ISIL-ovaca.
Transport tog oružja trajao je mjesecima, a sve je s Washingtonom dogovorio hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama Joško Paro još godinu ranije, 2012.
Hrvatska vlada nikad nije građanima pružila suvislo objašnjenje o toj operaciji, sve je razotkriveno samo zahvaljujući novinarima, ali ni oporba se nije upinjala da raščisti taj skandal.
Zbog svega smo morali spašavati i živote naših mirovnjaka, s Golanske visoravni smo brže bolje povukli 97 vojnika koji su ondje bili u mirovnoj misiji.
Uz Amerikance i Hrvatsku, u operaciji su sudjelovale još tri zemlje: Jordan, Saudijska Arabija i Turska. Bivši je hrvatski predsjednik Ivo Josipović priznao da je znao za transport oružja, no Vlada je ispočetka sve tajila.
Prve naznake o mogućem izvozu oružja za Siriju pojavile su se kad je predstavnik Sirijskog nacionalnog vijeća, oporbene koalicije koja se tada borila protiv Asada, ujesen 2012. potvrdio da su bili u Hrvatskom saboru, Vladi, te su se sastali s predsjednikom Josipovićem i ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić.
Jamal Assad, predsjednik Sirijske oporbene koalicije u Hrvatskoj, još je dodao: “Ne znam zašto je hrvatska strana zatajila taj sastanak. Ali mi bismo rado kupili oružje od Hrvatske”.
