Nitko u SDS-u/SDB-u, činilo se, tog dana nije imao pojma da je Stjepan Đureković upravo ubijen u Wolfratshausenu. Ivan Lasić bio je krajem srpnja 1983. tek četiri mjeseca u Beogradu, od čega je na mjestu šefa odjela za emigraciju saveznog SDB-a, odnosno Udbe za cijelu Jugoslaviju, bio tek dva mjeseca.
Lasić je na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu opisivao na koji način je primio informaciju o ubojstvu: "Sutradan nakon ubojstva nazvao me kolega iz vanjskih poslova i rekao da mi je danas jedan manje. Upitao sam što, a on je odgovorio da je ubijen Inin direktor, a da Nijemci otvoreno optužuju nas kao Službu".
Suca Manfreda Daustera zanimalo je tko je bio tip koji mu je to javio.
"Sreten Aleksić, načelnik II. uprave SID-a", odgovorio mu je Lasić.
SID je bila obavještajna agencija Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije i, ako bi bilo točno da je Udba organizirala ubojstvo, vrlo je neobično da vrh odjela za emigraciju Udbe za ubojstvo Đurekovića doznaje iz vrha "službe" Ministarstva vanjskih poslova. Lasić je otišao to odmah osobno javiti Stanetu Dolancu, jugoslavenskome ministru unutarnjih poslova i tad najmoćnijem političaru.
"Što je s ekipom?", bilo je prvo što je rekao Dolanc na vijest, da bi potom zabrinuto nastavio: "Nijemci će dići veliku galamu". Dodao je kako je "govorio Franji Herljeviću (svojem prethodniku) da moraju prestati s ubojstvima, i to naročito nakon što smo se obrukali s onim djetetom u Italiji".
To "s tim djetetom u Italiji" odnosilo se na ubojstvo iz kolovoza 1972. Stjepana Ševe, njegove supruge Tatjane i njezine kćeri, njegove pokćerke Rosemarie Bahorić, koja je tad imala samo devet godina. Tijekom gotovo pola stoljeća od ubojstva u nekoliko navrata se kao ubojicu imenovalo Vinka Sindičića. Bio to on ili ne, ubojica je tog dana bio s obitelji u automobilu.
Prvo je ustrijelio Stjepana, potom suprugu, a onda s dva hica u glavu i djevojčicu. Bilo je zanimljivo čuti na sudu da je ubojstvo cijele obitelji, kao zločin i sramota, proganjalo sam državni vrh Jugoslavije i više od desetljeća poslije. Što se tiče Dolančeve reakcije na vijest o ubojstvu Đurekovića, to se nije uklapalo u sliku po kojoj bi Dolanc odobrio ubojstvo Đurekovića.
Nobilo podsjeća da je baš tih dana Dolanc primao u posjet njemačkog kolegu, ministra Friedricha Zimmermana, a i kao čovjek koji je planirao postati "novi Tito poslije Tita", takve stvari, sve nova ubojstva, on ih nije trebao u svojim karijernim planovima. Obrana je tvrdila da je tu bila riječ o planiranoj otmici, ali da su "operativci" tog dana u Njemačkoj uprskali, da su neplanirano ubili čovjeka.
"Stjepan Đureković je ubijen pogreškom, trebao je biti otet. Planiralo ga se oteti i u Zagrebu organizirati suđenje zbog izdaje zemlje. U toku akcije došlo je do greške i on je ubijen. U akciji su učestvovali Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Božović Giška", svjedočio je Dušan Stupar 12. svibnja 2016. kao bivši načelnik centra SDB-a Beograd. On je rekao i to da je sve organizirala ne Udba u Hrvatskoj, nego savezna Udba, i to ne ubojstvo, nego otmicu, ali da je stvar krenula krivo. Potom je rekao što mu je Željko Ražnatović Arkan osobno ispričao:
"Oni su ga trebali oteti i ubaciti u kombi. Imali su njegovu maršrutu kretanja, ali je promijenio plan i navratio u garažu. Očito je vidio napadače i počeo bježati u dubinu garaže. Arkanovi ljudi izgubili su živce i počeli pucati. Najprije jedan, pa onda i drugi. Đureković se najprije sakrio u garaži, pa onda počeo bježati. Dvojica su ga pratila pješice, a dvojica u kombiju. Kombi su dovezli do ulaza u garažu".
Sve to mu je pričao Arkan osobno, a potvrdio jedan iz ekipe Božovića-Giške, koji je radio za njega.
Lasić je, pak, na sudu rekao što je sve SDS, odnosno SDB na svim razinama pretrpio kao štetu zbog ubojstva Đurekovića.
"To ubojstvo je bilo direktni udar na našu Službu. Izgubili smo poziciju. Nama je odgovaralo napredovanje Stjepana Đurekovića u emigrantskim organizacijama. On se trebao suprotstaviti američkoj struji u emigraciji. Naime, Đureković je bio na vezi BND-a. Bio je blizak s (dr. Ivanom) Jelićem, a Jelić je bio vezan za njemačke službe. Jelić nije bio terorist. Smatrali smo da Đureković neće voditi politiku jačanja terorizma.
Naših 90 posto aktivnosti svodilo se na zaštitu turizma od terorističkih akcija. Nama se desio slučaj Đureković, meni i Perkoviću, tako da je Đureković ubijen usred turističke sezone. Moglo se lako očekivati da će doći do revanša i terorističkih akcija, a sve je to bilo par mjeseci prije (Zimskih) Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Nama je interes u to vrijeme bio ne talasaj", svjedočio je Lasić.
Rekao je i to da je, ako je netko iz Udbe i planirao baš ubiti Đurekovića, to napravljeno katastrofalno, a da odjelu za emigraciju Đureković nije smetao, jer su se oni bavili protuterorizmom, a on propagandom.
Na sudu je Nobilo dobio i nekoliko svjedočenja visokih jugoslavenskih dužnosnika koji su i godinama nakon ubojstva obitelji Ševo, za što se optuživalo Sindičića, opominjali da se nešto takvo nikad nije smjelo dogoditi te da je atentat, i to isključivo na ekstremnu emigraciju, posljednje sredstvo.
Neki su svjedočili da je Udba nerijetko vrbovala, primjerice, oca kakvog momka u emigraciji koji se bavio takvim stvarima, da mu tamo otputuje i "ispljuska ga", ponekad čak potom i nagovori da se vrati u zemlju mirno živjeti. Nobilo u knjizi ne bježi od činjenice da ubojstava Udbe jest bilo.
"U optužnici Perkoviću spominju se 22 ubojstva Hrvata u Njemačkoj. Ubojstva ni na koji način ne opravdavam, no potrebno je objasniti i shvatiti zašto su ti ljudi ubijeni, kakav je opći kontekst toga doba - svijet je bio politički, ekonomski i vojno podijeljen na dva bloka - utjecao na djelovanje tajnih službi, te kako su na sve to gledali visoki njemački dužnosnici toga vremena", napisao je.
Potom je naveo skraćeni popis najvećih terorističkih akcija ekstremnog dijela hrvatske emigracije od 1971. do 1983. Riječ je bila prvo o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu u 70-ima, a potom Hrvatskom državotvornom pokretu u 80-ima, tek sporedno o HNO-luburićevci. Od 1971. do 1983. Nobilo je nabrojio 24 teroristička udara različitih intenziteta.
Od upada 19 militanata HRB-a u Jugoslaviju 1972., koji su pobili 13 i ranili 15 ljudi prije nego što ih je vojska likvidirala, preko otmica aviona i ubojstava diplomata, do podmetanja eksploziva u objekte u Hrvatskoj. Cilj je u većini slučajeva bio turizam u Hrvatskoj, podmetanje eksploziva po restoranima na Jadranu u Hrvatskoj (Biograd, Šibenik, Zadar...), po kolodvorima i vlakovima, pri čemu, ako je bilo žrtava, to su u najvećem broju slučajeva bili civili, građani tadašnje SR Hrvatske i pokoji turist.
Teza obrane je bila i to da je neekstremna hrvatska emigracija SDS-u/SDB-u služila naprosto kao dobar izvor informacija o ekstremima, a koliko je bila riječ o ljudima skromnog obrazovanja i sasvim izvan političkih tokova, pokazalo se nakon osamostaljenja Republike Hrvatske kad nitko od njih nije uspio ostvariti iole bitniji politički uspjeh.
S druge strane, i to je navodio Nobilo, ako su zapadne službe - BND, CIA, MI6 - s terorističkom prijetnjom rješavale problem likvidacijom u inozemstvu onih do kojih drugačije nisu došli, je li onda SDS/SDB radio to isto, odnosno po čemu se to postupanje razlikovalo? Za tu tezu Nobilu je svjedok bio bivši njemački ministar unutarnjih poslova, od 1978. do 1982., Gerhard Baum. On je putovao u Beograd u posjet Herljeviću, Dolančevu prethodniku, kako bi ga nagovorio da Jugoslavija izruči Njemačkoj četiri terorista RAF-a.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
drug dolanci špiljak su bili umiješani u to ubojstvo đureković je bio povezan s njima