Sve se svodi na 113 dokumenata koje su američki komandosi zaplijenili kad su 2011. upali u utočište Osame bin Ladena u Abbottabadu u Pakistanu. Ti su dokumenti javno objavljeni prije mjesec dana, a iz njih se bolje nego iz bilo čega vidi razlika između dvije džihadističke frakcije koje već godinama uništavaju Siriju i Irak; između al-Nusre i ISIL-a.
Izvorno je bila riječ o jednoj organizaciji, sve dok se prije neke dvije godine pokret nije rascijepio oko odanosti Abu Mohammadu al-Julaniju s jedne strane, koji je vodio al-Nusru, ili Abu Bakru al-Baghdadiju koji danas još uvijek vodi ISIL. Oba su teroristička pokreta podjednako brutalna i zalažu se za praktično isto, za krajnje rigidno i brutalno tumačenje islama.
Politički analitičari Daily Beasta uočili su, međutim, da se al-Kaida i ISIL razlikuju po tome što je prvi teroristički pokret razvio dugoročnu, strpljiviju strategiju, dok se ISIL razvija eksplozivno, te je kalifat proglasio praktično istog trenutka kad je zauzeo nekakav homogeni teritorij u Siriji i Iraku. Za takvo ponašanje, doznaje se sada, analitičari su pronašli ideološku podlogu u dokumentima Osame bin Ladena koji je svojim militantima govorio o strateškoj strpljivosti. Govorio im je o potrebi da ponekad sklapaju privremene kompromise, da žrtvuju kratkoročne pobjede, pa čak i da sklapaju privremena taktička savezništva. Više manje, točno takvo ponašanje moglo se vidjeti i u Siriji tijekom svih ratnih godina, tijekom kojih je Zapad na trenutke bio u najozbiljnijoj dvojbi da li al-Kaida još uopće postoji.
To je čak dovelo dotle da su u SAD-u pojedini političari otišli tako daleko da su počeli govoriti o "lošim" i "dobrim" džhiadistima, dakle ekstremistima. Dokumenti Osame bin Ladena svjedoče da je al-Kaida takav pristup primjenjivala i drugdje. Vodstvo organizacije najozbiljnije je razmišljalo da 2010. sklopi primirje s vladinim snagama u Mauritaniji. Uz uvjete da im godišnje isplaćuju 20 milijuna dolara i da im se omogući normalno kretanje. Militanti tamošnje al-Kaide bili su voljni postati apsolutno pristojni. No, iz dokumenata se doznaje da im je to trebalo poslužiti samo kako bi im to otvorilo prostor da udare na puno izdašniji cilj, na susjedni Alžir.
Slična logika danas je prisutna i u ratom rastrganom Jemenu koji se skoro raspao pod udarima vojske Saudijske Arabije. Al-Kaida je žestoko ratovala protiv tamošnjeg predsjednika Alija Abdullaha Saleha, toliko dugo da je njegovo rušenje mogla slobodno proslaviti kao svoju pobjedu. Pokazalo se, međutim, da bi im on danas čak i više odgovarao, koliko god je politički kaos bio zahvalniji teren za ekstremističku oružanu pobunu, jer su na njegovo mjesto, umjesto Salehove slabe vlade, počeli dolaziti ljudi koji su bili voljni puno tvrđe udariti po al-Kaidi. Zato se al-Kaida danas u Jemenu, i to još usred jezivog rata, ponaša kao da je tamo više uopće nema. A riječ je o zemlji koju se nekoliko godina smatralo al-Kaidinim najsnažnijim utočištem.
U Siriji i Iraku al-Kaida se skoncentrirala na borbu, posebno u Siriji, a za to joj je bilo neophodno privremeno odustati od izazivanja kaosa po Libanonu, Turskoj i šiijitskom Iranu. Zapad je vrlo naivno vjerovao da je Arapsko proljeće bilo konačni kraj al-Kaide. Njeni su ljudi, naime, oduševljeno hvalili i pozdravljali revoluciju u svakoj zemlji u kojoj bi izbila. Iz dokumenata Osame bin Ladena sada se iščitava da se al-Kaida nadala kako će revolucije srušiti svaku pojedinu arapsku republiku, te se spremala pritom infiltrirati među građane, širiti svoje ogranke i potom u nekom trenutku iskočiti na pozicije moći s koje je više nitko ne bi mogao srušiti.
