Konrad Paul Liessmann je do 2006. imao zavidnu znanstvenu karijeru, respektabilan broj napisanih djela, niz uglednih nagrada i profesorski status na Filozofskom fakultetu u Beču. Ipak, te godine iz tiska izlazi njegova, obimom nevelika, ali svakako najpoznatija knjiga koja je samo u Austriji doživjela 16 izdanja.
Liessmann, da to odmah razjasnimo, ne piše fikcijsku prozu o dječacima čarobnjacima, skandinavskim hakericama i vampirima svih nacija. Dakle, ne proizvodi tekstove čiji je tržišni uspjeh zagarantiran, a tiraža zadivljujuća.
Najpoznatija knjiga filozofa rodom iz Villacha zove se “Teorija neobrazovanosti - Zablude društva znanja”, podijeljena je na devet poglavlja i u svakom autor pokazuje da je sintagma “društvo znanja” tek demagoška floskula iza koje se krije pretvaranje stjecanja znanja i razumijevanja naučenog u atletsku disciplinu čiji pobjednici, uglavnom, mogu dominirati u kvizovima.
Konrad Paul Liessmann bavio se, kako se to govorilo u vrijeme dok je pokojni Mile Boras predavao rimsko pravo u Zagrebu, manje pojavama, a više tendencijama i nije, naravno, ni reda posvetio najvećoj hrvatskoj sveučilišnoj ustanovi, onoj u kojoj se rektor Damir Boras ponaša kao utemeljitelj, vlasnik i despot nesklon prosvjetiteljstvu, ali uvijek voljan da nevidljivom učini granicu između želja financijera, dakle države, i autonomije sveučilišta.
“Sveučilište koje je u institucionalnom i gospodarskom smislu autonomno još nije slobodno sveučilište.
Autonomija je često eufemizam za nedostatno upravljanje koje štedljiva država sad prepušta samim sveučilištima - a preko proračunskih dogovora, bilance znanja i europskih smjernica sveučilišta su, kao i do sada, prepuštena na milost i nemilost politici...”, piše, uz ostalo, Liessmann.
Damir Boras, rektor najvećeg, najstarijeg i, još, najboljeg hrvatskog Sveučilišta bi, ako mora ukratko, austrijskom kolegi odgovorio kratkim pitanjem: “I gdje je tu problem?”. Da mora biti opširniji, citirao bi samoga sebe iz jednog starijeg intervjua: “Sveučilište surađuje s vlašću. Jasno, uz naše imanentno inzistiranje na autonomiji Sveučilišta, s čim se izrijekom složila i gospođa Grabar Kitarović.
Uostalom, i izabrana predsjednica je bila naš student. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu. Čak je i jedan ispit polagala kod mene. Vjerujem u dobru suradnju. To znači samostalno upravljanje Sveučilištem. Jasno, tu ima načelnih dogovora s financijerom, a to je - vlast. Sveučilište mora dogovoriti s državom što je državi potrebno od nas. Nakon toga dolazi autonomija koja znači i to da Sveučilište samo određuje svoje kadrove, da donosi svoje kvalitetne programe”.
Borasova obitelj: Od križnog puta do partizana
Tko iz Liessmannova citata i Borasove izjave ne razumije da nije problem to što će Mario Plenković, umirovljeni profesor komunikologije - i, što je u ovom trenutku i ovom političkom kontekstu stotinu puta važnije, otac predsjednika Vlade - postati professor emeritus, nego da je problem u onome tko počasne titule dijeli kao Franjo Tuđman generalske činove, taj ne razumije ništa.
Računajući i razliku između pripadnosti akademskoj zajednici i pripadnosti političkoj eliti koja u sretnim društvima konzultira prve, a u ovom našem i nama sličnima njima upravlja kao investicijskim kapitalom ili potrošnim materijalom, ovisno o potrebama.
Aktualni zagrebački rektor u drugome mandatu niti je na tu poziciju pao s kruške niti je znanstvenu karijeru dobio na tomboli. O obiteljskom backgroundu rektora Borasa zna se, manje-više, sve osim onih, vrlo vjerojatno nevažnih detalja koji se ne uklapaju u ovovremeni narativ o tamnici naroda u kojoj su se Hrvati dijelili na pokretne i nepokretne mete, protežirane fanatike jugoslavenstva i one kojima je narodnost bila upisivana u mane.
Uglavnom, Mile Boras, otac Damira, završio je zagrebačku gimnaziju uoči smrti NDH-a - 1944. - pa, prema riječima njegova sina, bio mobiliziran u domobrane, prošao dio Križnog puta, prešao u partizane i šest godina kasnije diplomirao na Pravnom fakultetu, na čijoj je Katedri za rimsko pravo radio od 1954., već kao oženjen čovjek i otac.
Marija Boras, djevojački Kalogjera, Dalmatinka je iz religiozne familije osnivača Hrvatske starokatoličke crkve, čiji je pripadnik i Damir Boras, koji će od oca naslijediti hercegovačku upornost, a od matere dalmatinsku ekonomičnost.
Otkako je 1970. godine ušao na fakultet, današnji rektor iz njega, kažimo tako, nije izašao - diplomirao je 1974. i zaposlio se u Referalnom centru, gdje ostaje cijelo desetljeće, da bi prešao na Filozofski fakultet. Tu ostaje do prvog izbora za rektora.
U dobu u kojem završio srednju i visoku školu te dobio posao, Damir Boras je imao tri nagrade - 1970. dobiva Zlatnu medalju na međunarodnom natjecanju iz poznavanja klasične kulture i jezika, 1973. Rektorovu nagrada za studentski rad “Daljinska komunikacija s računalom” i 1978.
Prvu nagradu na međunarodnom javnom natječaju za projekt Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojoj je bio član projektnog tima zadužen za računalni i informatički sustav.
Ta je ustanova, inače, jedan od tragova djelovanja najiskrenijeg hrvatskog komunista i, vjerojatno, najosporavanijeg reformatora obrazovanja, Stipe Šuvara, čije se predsjedavanje Predsjedništvom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije poklapa s polaganjem kamena temeljca za NSK.
Je li Damir Boras i prije imao rektorskih ambicija, ne zna se, ali se može pretpostaviti - njegova zagrebačka finoća, koja je smatrana manom za posao koji obavlja, nije se nikad kosila s ambicioznošću čovjeka koji se nije zadovoljavao ulogom profesionalnog sina cijenjenoga oca niti su ga, prema svemu sudeći, zanimale društvene promjene koje ne podrazumijevaju i promjene nabolje za njega osobno.
Prvi, za akademsku zajednicu iznenađujući, a posebice drugi, režirani izbor za rektora, razotkrili su znanstvenog radnika i poliglota kao čovjeka koji se javnim novcem igra bolje nego svojim, sa studentima se svađa, s kolegama nateže i usput, svako malo, iskoristi priliku da rasprodaje ugled Sveučilišta koje doživljava kao postratni plijen, istureno odjeljenje Kaptola i školu za polaganje ispita iz razumijevanja političke moći, sve u jednom i po mogućnosti odjednom.
“Temeljni smisao svih reformi sastoji se u tome da se postojeći pravni odnosi razvrgnu, da se staromodni ugovori nadomjeste modernim ‘dogovorima’, dok se od javnih ustanova, bez obzira na to kako funkcionirale, stvara igraonica za kojekakve interesne skupine, agencije, klike i investitore”, piše Konrad Paul Liessmann u spomenutoj knjizi “Teorija neobrazovanosti - Zablude društva znanja”.
Svaka sličnost sa Sveučilištem u Zagrebu i njegovim samoproglašenim vlasnikom, odnosno rektorom Borasom, iz perspektive austrijskog filozofa gledano, je slučajna. Iz naše - nažalost - niti malo.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Jeli to otac A. Plenkovića dobio doktort za zasluge u UDBI. Jer on je bio zadnji šef UDBE u Zagrebu.