Početak godine, kažu, vrijeme je kad kolumnisti i analitičari očiste prašinu s kristalne kugle i krenu s predviđanjima za godinu pred njima. U tom duhu htio sam analizirati kako će se razvijati situacija oko glavnih svjetskih kriznih žarišta. Redom, na Korejskom poluotoku, zatim onaj nesklad Indije i Pakistana oko Kašmira i konačno rat u Jemenu te konflikt u Libiji.
Naravno, ne mogu izbjeći diskusiju oko Ukrajine i Afganistana. Uz sve nabrojeno, a nije toga malo, htio sam se baviti i napetostima između Washingtona i Teherana, koje su rasle i pojačavale se kroz cijelu proteklu godinu. Ali kako to često bude, planovi su jedno, a predsjednik Donald Trump sasvim nešto drugo. Pa ću, dopustit ćete, cijeli moj prvi esej u novoj 2020. posvetiti samo tome.
Ciljana američka likvidacija generala Kasema Sulejmanija, iz bespilotne letjelice, dovela je dvije države do ivice oružanog konflikta. U kontekstu napada na Sulejmanija ostaje nejasno zašto bi riskirao život putujući u Bagdad otvoreno i bez jake zaštite, dok milicije šijita, navodno po njegovim zapovijedima, nasilno provaljuju u utvrđeni kompleks američkog veleposlanstva te pripremaju nove napade na interese i državljane SAD-a?
Svejedno, Sulejmani je za američku vladu, bez obzira na to je li Trumpova odluka bila bezobzirna ili ne, očito bio jako privlačan cilj. Važniji zaključak o Trumpovoj politici je, uključujući povlačenje iz nuklearnog sporazuma i uvođenja ozbiljnih gospodarskih sankcija Teheranu, da je od početka vodila u siguran konflikt.
Posljednjih mjeseci Iran je pokušavao smanjiti taj pritisak iz Washingtona sponzorirajući sitne agresivne akcije najčešće preko svojih saveznika. Trump, koji ne želi da mu rat s Iranom ugrozi izglede za reizbor, dosad se suzdržavao od upotrebe osvetničke sile. Ali je svejedno zadržao svoj tvrdolinijaški pristup. No takav je status quo postao neizdrživ: suočeni s ekonomskom propašću, Iranci su stalno pojačavali pritisak i konačno naveli Trumpa da odgovori.
Sad je spirala nasilja pokrenuta te se treba zapitati dokle će ići i može li se zaustaviti. Obje strane su pred dilemom. Za iranski režim nužno je osvetiti ubojstvo Sulejmanija. Bez toga riskiraju gubitak obraza među narodom koji se ionako sve više okreće protiv režima ajatolaha. Svejedno, Teheran mora biti jako oprezan u odabiru odgovora jer ih je Trump upozorio na teške vojne posljedice.
Nedavni snažni protesti, koje su iranske vlasti brutalno ugušile, mogli bi ponovno eksplodirati i srušiti režim ako američki zračni udari unište ključne točke civilne infrastrukture. Stoga je izvjesnije da će se Teheran odlučiti na posredne napade na američke ciljeve za koje, javno, neće preuzeti odgovornost. Za SAD i pogotovo predsjednika Trumpa ostaje dilema kako pojačati napetosti, ali bez početka otvorenog rata s Iranom koji će, sasvim sigurno, dovesti do američkih gubitaka i kaosa u regiji, a možda i izvan nje.
U stvarnosti, možda je prekasno za izbjegavanje takvog crnog scenarija. Trump se izravno obvezao na masovnu odmazdu ako Iran, na bilo koji način, potakne ili podrži napad na američke ciljeve i interese. Ne pomaže ni činjenica da su svi važni Trumpovi saveznici osobe koje već dva desetljeća rade na uništenju islamske republike i koji će se potruditi da ova prilika, koju su sami isprovocirali, ne propadne.
Konačno, činjenica da je Iran odlučio odustati od odredbi nuklearnog sporazuma, potpisanog 2015., te da će nastaviti s proizvodnjom i obogaćivanjem urana mogla bi dovesti do vojnog udara Izraela ili SAD-a. U ovom trenutku trajanja krize čini se važnim što će odlučiti u Teheranu.
Netko bi mogao izaći s argumentom da se iranska strana naveliko prevarila u eskalaciji provokacija nakon uvođenja američkih sankcija. Možda su ovi u Teheranu trebali, otvorenog srca i snažno, poduprijeti napore francuskog predsjednika Macrona, kojima je bio i Trump sklon, kako bi se pronašao kompromis između suprotstavljenih strana.
To se nije dogodilo. Možda i zato što su u Teheranu procijenili kako mogu izdržati još jednu godinu bolnih i razarajućih sankcija u nadi da će Trump izgubiti izbore. A onda će stići olakšanje. Sad, ipak, režim u Teheranu mora donijeti odluku koja će biti izravno povezana s njihovim preživljavanjem, kao i sudbinom iranskog naroda. Ako je suditi po ranijim matricama ponašanja, vjerujem da će vođe u Iranu, kratkoročno, biti jako oprezni.
Neki od analitičara u SAD-u (a dijelom i u Europi) u svemu što je iranski režim činio kod kuće i u regiji vide samo probleme i stvarne procese destabilizacije. Imajući sve to u vidu, mogući rat s Iranom bio bi, ako se mene pita, krupna strateška pogreška SAD-a.
Tako bi se proširila nestabilnost na Bliskom istoku, ali i Sjedinjene Američke Države bi se udaljile od pravih strateških prioriteta: Kine, Rusije i Sjeverne Koreje. A da ne govorimo da bi takav rat bio jako težak i bolan za moju zemlju. U ovom trenutku jedini je izlaz krenuti u pregovore uz posredovanje treće strane. Tako bi se mogao izbjeći rat.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
trumpčina ne može ništa iranu