Završio je informatički smjer u prestižnom zagrebačkome MIOC-u, a zatim je studirao na FER-u, no u jednom trenutku života, kaže, shvatio je da takva vrsta posla nije dobra za mentalno zdravlje, osim u onim slučajevima kad čovjek uspije u računarstvu pa ne funkcionira kao robot koji tipka, nego postane kreativac - programer i otišao je na kiparstvo. “S obzirom na mogućnosti koje mi pruža ova radionica, uvijek mogu stvarati ono što želim, a paralelno mogu raditi obrtnički posao rukama, koji je puno bolji za mentalno zdravlje. Kad čovjek stvara rukama, tad vidi što stvara, dok kad tipka programski kod, nikad zapravo ne vidi što se događa u cjelini. Onaj koji se bavi računarstvom stalno mora isključivo to raditi i moći se prilagoditi, dok u umjetnosti skulpturu ne trebam prilagođavati za prodaju, nego radim za sebe. Ako uspije, odlično! Moj profesor Barišić je prvih deset godina popravljao krovove, sređivao bakrene skulpture i pomagao umjetnicima, a onda je odlučio da će se i sam baviti umjetnošću. To je ono što i ja želim. Primijenjena umjetnost prilagođava se tržištu, no akademska umjetnost ne bi smjela to činiti”, ističe Matija Plavčić.
Boji li se neizvjesne budućnosti, osobito sad u doba pandemije korona virusa, koja je promijenila apsolutne sve aspekte života, pa tako i odnos prema umjetničkim djelima? “Naravno, strah me je za egzistenciju, osobito sad u doba pandemije korona virusa, kad nikome nije lako. Međutim, nije me strah ništa više nego ostale ljude u drugim branšama. Za razliku od mnogih mojih kolega s Akademije, koji su većinom introvertirani i nemaju gdje raditi, moja situacija je drukčija: odrastao sam u ovoj radionici i poznajem tehnologiju rada, a uz to sam i hrabriji, pa bez obzira na to koliko je ovaj posao nestabilan, imam dovoljno za početak. S druge strane, budimo realni, strojevi sve više zamjenjuju ljude. Svjestan sam da će i odvjetnici vrlo brzo prestati postojati jer računalo može bolje raditi njihov posao ili bilo koji drugi koji zahtijeva arhiviranje velikog broja podataka. Hoće li se jednog dana računala baviti i umjetnošću? Kad sam tijekom studija upoznao ljude iz grupe Kontejner, koji u svom radu spajaju umjetnost i tehnologije, napisao sam rad u kojemu sam usporedio rad kipara s čekićem i informatičara koji osmišljava program za realizaciju umjetničkih djela, te sam se zapitao mogu li u jednom trenutku računala postati umjetnici, jer su i čekić i taj kompjutorski program na neki način ista stvar, samo u drugom stoljeću. Dakle, budućnost je vrlo upitna i vidjet ćemo kamo će to ići”, kaže Matija Plavčić. Koliko se danas, u vrijeme globalnih giganata kao što su Ikea i Yisk, cijeni ručni rad majstora obrtnika? “Danas je rad majstora jako podcijenjen. Problem je u tome što kod nas ljudi uvijek uspoređuju masovne proizvode s ručnim radom majstora. To je pogrešno! Masovni proizvodi su jeftiniji, ali su i nekvalitetniji. Nekad su ljudi kod stolara naručili cijeli dnevni boravak i znali su da će to koštati i da će završetak radova morati čekati možda i dvije godine. Taj namještaj i danas traje.
Danas je novac postao jedini kriterij jer svi žele proći što jeftinije. Žele da sve bude odmah gotovo, ali s drvetom je to nemoguće. Daska se mora prvo ispiliti, a onda ostaviti tjedan dana da se vidi kako će se ponašati. Drvo je živ materijal i s njim nije lako raditi, morate ga osjećati i znati njegovu dušu, inače ne ide. U masovnoj proizvodnji nema drveta i uglavnom se radi s gotovim materijalima koji su obučeni u milimetar drveta pa izgledaju kao drvo. To ima prednosti, ali i mane. Vlada zakon velikih brojeva i zato su cijene industrijski proizvedenog namještaja niže. Nažalost, mnogim ljudima to nije jasno”, kaže Marko Plavčić te dodaje kako se u inozemstvu cijene ručno izrađeni proizvodi. Spominje slučaj Amerikanca koji je na Gornjem gradu kupio kuću i naručio nekoliko okvira za slike, a zatim i nekoliko manjih stolića. Nakon toga je odlučio renovirati nekoliko drvenih komada namještaja starih više od 200 godina, koji su za njega imali veliku emocionalnu vrijednost.
“To nije bio jako kompleksan posao, ali s obzirom na to da nismo znali kako drvo izgleda iznutra, rekli smo mu da će biti redovito obavještavan o procesu rada i broju utrošenih sati. On je razumio takav koncept. U prvoj fazi na obnovu škrinje potrošili smo deset sati, ali se pokazalo da je dno trulo i da bi ga trebalo zamijeniti novim, što bi rad produljilo za još nekoliko sati. Tad smo ga pitali želi li da nastavimo, a on je odgovorio potvrdno, znajući da će dodatni sati poskupjeti renoviranje škrinje”, kaže Matija Plavčić i dodaje: “Moderna društva unutar EU shvaćaju da je tradicionalni ručni rad bitan i da treba imati podršku društva. Nadam se da će ljudi i kod nas ponovno početi cijeniti rad rukama i naučiti razlikovati primijenjenu umjetnost od serijskih proizvoda kakvih ima na milijune. Razumijem da neki pokušavaju prodati svoje proizvode oglašavajući ih kao primijenjenu umjetnost, premda to nisu. Međutim, to nije korektno. Mi ne govorimo da su ove naše skulpture drvenih bikova unikati, ali sve su kvalitetno dizajnirane i svaka je izrađena od drugog dijela drveta pa samim time nisu jednake. Također, svaka ima neku foru pa će ta skulptura u jednom trenutku biti Minotaur, a u drugom običan bik, ovisno o tome hoćete li je okrenuti prema gore ili dolje”, zaključio je nasljednik obiteljskog obrta Matija Plavčić.
