Po njima bi se, Bojanu i Dadi, mogla zvati, recimo, slikovnica: jedno ime i jedan nadimak zvuče prikladnim za dječju priču o dva dječaka koji su se susreli se nekakvom nedaćom, malo se prepustili strahu i onda, motivirajući se međusobno, stigli do sretnog kraja. Po njima se, međutim, ništa neće zvati. Preveliki su za bajke, suviše različiti i ono što je Bojanu sretan kraj, Dadi je antička tragedija. Može, naravno, i obrnuto. Bojan je, da se pojasni Glavašević, dok je Dado ustvari Darko Milinović.
Drugi je veteran i Saveza komunista i, jer to tako prirodno ide, Hrvatske demokratske zajednice, dok je prvi iz juniorske ekipe SDP-a već prešao u razočarane seniore. Točnije, izašao od tamo gdje je prije dvije godine ušao s velikim očekivanjima, onim poslije kojih obično uslijede ista takva razočarenja. Ideološki i svjetonazorski, Darko Milinović i Bojan Glavašević su međusobno drukčiji koliko i Peđa Grbin i Stevo Culej. Bojan Glavašević je protiv ama baš svega za što je Darko Milinović.
Hrvatska kakvu je vidi sin vukovarskog heroja na Hrvatsku po mjeri samozvanog ličkog Putina sliči koliko i Dagestan na Norvešku. Oba, međutim, dijele istu vrstu poremećaja – onu što je u ovdašnjoj politici poprimila pandemijske razmjere. Doživljavaju se važnijim nego što jesu i imaju nekontrolirani strah od anonimnosti, od povratka u, recimo, bolnicu ili već negdje gdje se traže lingvisti i sociolozi po struci. Darko Milinović je, za razliku od Bojana Glavaševića, bio sve osim premijera, predsjednika države i biskupa.
Dakle, i potpredsjednik Vlade i ministar zdravstva i član najužeg vodstva HDZ-a i župan i, što je njemu najvažnije, direktor Like. Kao takav, Super Dado je sve stigao: i izgraditi nekoliko kuća i većinu mišića i pasti s motora i obući liječničku odoru i glasati u Saboru i predlagati zakone na čijim temeljima sada Milan Kujundžić gradi buduću ruševinu sustava liječenja. Bojan Glavašević je bio samo pomoćnik ministra branitelja i član stranačkog Predsjedništva. Dobro, i saborski zastupnik, ali to je još uvijek.
Njegovim imenovanjem za prvog suradnika Predraga Matića, Zoran Milanović je, kao i obično, pokušao pomiješati ulje i vodu. Pristojni, obrazovani dečko koji ne misli kako je biceps bitan koliko i mozak, za lijevo-liberalni dio građanstva trebao je predstavljati jedan od dokaza da Ministarstvo branitelja nije zapovjedništvo vojnih operacija u miru. Sin vukovarskog heroja je, u viziji bivšeg premijera, sedativno djelovao na one branitelje što se ponašaju poput vojne hunte u pričuvi.
Neuspjeh je, znamo, bio spektakularan: sve sa šatorom, janjcima, plinskim bocama i strujom koju je šatorašima davalo – Ministarstvo branitelja. Glavašević je, još dok je postojala mogućnost da SDP postane vlast, figurirao kao mogući ministar kulture.
Autsajderima se činilo dobrim to što će Hasanbegovića naslijediti netko tko nije umrežen u sheme raspodjele novca po prijateljskim, a ne estetskim kriterijima. SDP-ovi insideri su, međutim, do pred same izbore po kućama tražili njegovog pomoćnika, nekoga tko će, kako su govorili, raditi sve što on ne zna i usput popravljati štetu iza njihova ministra bez povjerenja. Milinovićev desant na Trg žrtava fašizma je potez očajnika koji vjeruje da je važniji nego što jeste i ne može opet živjeti život kakav vode njegove kolege ili oni Ličani što idu na posao u FINU i odlučuju kad će promijeniti gume na automobilu.
Sve on može zamisliti, pa eto i to da će s dvjestotinjak pristaša uplašiti Plenkovića, ali nikako ne može vidjeti sebe kao običnog građanina cijenjene struke. "Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži.
Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična", pisao je Meša Selimović u romanu Tvrđava. Darko Milinović je maneken točnosti tog opisa ovisnika o moći. Bojan Glavašević još nije postao, ali bi mogao.
Sada već bivši član SDP-a ima one mane od kojih jedna čini političara, dok mu druga skraćuje rok trajanja. Ozbiljni ljudi, kako je kazao Abdulah Sidran, sebe ne doživljavaju takvima. Političari, izgleda, moraju: treba čovjek imati puno povjerenja i vjere u samoga sebe za uopće pokušati preuzeti tu vrstu liderstva, riskirajući – na što su svi, kako tvrde i lažu, prirodno imuni – onu vrstu ovisnosti o kojoj je Selimović pisao.
Glavaševiću, međutim, vidno manjka strpljenja, što je pravdao neslaganjem sa, kazao je, borbom za fotelje, baš kao da su se oni prije njega i kao da će se ovi poslije, boriti protiv. U ovakvom, Bernardićevom SDP-u, on realno nije mogao ništa osim biti. I sve tako do onoga trenutka za koji se ne zna kada će doći - za mjesec ili četiri godine - ali je neizbježan, dakle do momenta samourušavanja predsjednika i prateće svite.
Bojan Glavašević je, avansno uplašen od privremene nevažnosti, odabrao odlazak iz stranke, riskirajući da nakon privremenog boravka u fokusu javnosti završi kao nemali broj onih što su se u jednom trenutku doživjeli većima nego što jesu. Kao, drukčije rečeno, i onaj davež iz Gospića od kojega ga razlikuje skoro sve osim nepristajanja na nevažnost, bila ona možda trenutna ili vječna.
