Svako dijete na svijetu postoji za sebe i ne poima se kao seksualno različito. Svijet u koji je došlo, svoje roditelje, toplinu, hranu, vlagu ili odbacivanje spoznaje svojim očima, rukama, tijelom, a ne spolnim organom i ta iskustva dijete formiraju u ljudsko biće određenih vrijednosti.
Civilizacija u kojoj živimo je ta koja nas oblikuje prema zadanoj ulozi i samo posredovanje okoline nameće nam naš poziv.
Jer dok su maleni, i djevojčica i dječak jednako pate od straha od razdvajanja, jednako plaču u jaslicama, jednako su ljubomorni na mlađu braću i sestre, jednako agresivno grizu, ljube i miluju majku ili oca, svoja tijela istražuju s istom znatiželjom i ravnodušnošću, u klitorisu i penisu pronalaze jedanko neodređeno zadovoljstvo.
Jednako vole trčati, skočiti u blatnu lokvu, imaju jednaku fizičku snagu, slične interese i užitke do trenutka dok ih se ne počne razdvajati.
Nakon roditelja najveći utjecaj na njihove živote i oblikovanje imat će škola jer u njoj provode najveći dio vremena i u njoj žive svoj vlastiti život.
Kako je nedavno srušena, a ne odgođena, nužno potrebna reforma školstva, sve glasnije i prisutnije postaju opasne, retrogradne ideje plasirane od financijski i politički moćne organzacije.
Školovanje koje će od sedme godine pa do punoljetnosti posve razdvojiti dječake i djevojčice utjecat će na urušavanje teškom mukom izgrađenog sustava koji barem deklarativno podržava ravnopravnost.
Ravnateljica osnovne škole za djevojčice Ružičnjak Vera Blažević ovih je dana iznijela jednu od najopasnijih ideja na kojoj se temelje sve segregacije u povijesti koje su odnijele goleme žrtve, a onda još žrtava kako bi se stanje vratilo u ravnotežu.
“(Djevojčicama i dječacima) različita im je struktura i organizacija mozga. Dokazano je da dječaci uče drugačije od djevojčica, pa bi tome trebalo prilagoditi spolne uloge.”
Naglašavati ideju da im je struktura mozga različita i na njoj graditi argumentaciju za prilagođavanje spolnoj ulozi identična je onoj da žene imaju manji mozak pa su zbog toga manje inteligentne ili da tamnoputi ljudi drugačije usvajaju različita znanja pa se ne mogu voziti u autobusu, neminovno nas vodi do toga da je jednima dopušteno jedno, a drugima drugo. Jednostavno, argument različite strukture mozga u svojoj je srži šovinistički.
Ravnajući se prema njemu, nužne su škole i za niske i debele, za ljevake i dešnjake, za djecu migranata, svakako za homoseksualce, jer struktura mozga sigurno im je različita, a onda ispada da se netko u povijesti toga već sjetio.
Nadalje, ometanje nastave zbog toga jer u klupi sjedi dječak ili djevojčica samo pothranjuje ideju da između spolova neprestano vlada nepoćudna tenzija, da je ona neizbježna i utemeljena u prirodi.
Poruka koja se šalje jest da je tenzija među spolovima loša, da je se treba dokinuti, da smo jedni drugima potencijalna opasnost (a opasnost treba ukloniti) i nema razloga vjerovati da će se to kasnije u životu promijeniti.
Mužjaci će morati na pivo s mužjacima s kojima se bolje razumiju, a ženke će u svojoj prirodnoj ulozi tek pred kolegicama moći biti ono što jesu.
Sve je prilagođeno organizaciji i strukturi njihova mozga te nema potrebe da se uče razumijevanju i identifikaciji.
Jaz među rodovima (jer to su uloge za koje se priprema odmalena) bit će nepremostiv i višegodišnje mistificirnje suprotnog spola dovest će do toga da ga se onečovječi i da suprotnom spolu postupno, poduprti sustavom, oduzmete karakteristike koje ima kao ljudsko biće istovjetno vama.
U današnje vrijeme kad je posebno slika djevojke pod silnim utjecajima medija, ona i tako ne izgleda stvarno, a kako će tek izgledati ako s njom nemate priliku ostvariti školsko prijateljstvo ili ljubav?
Jednako nelogično je i da u tom slučaju predavači budu suprotnog spola, a odabir jednospolnih opet nas uvodi u novi niz problema, poput diskriminacije na tržištu rada te stvara nerealnu slika svijeta u kojoj su muškaci i žene bića s drugog planeta.
Kao jedan od argumenata koji zagovornici ovakog modela školovanja navode je i različit uspjeh u školi, ali zapravo podatak koji nam govori o tome da su djevojčice nešto bolje u rješavanju školskih zadataka u nižim razredima od dječaka, a kasnije gotovo nestanu s tržišta rada u znanosti ili politici upravo upućuje na to da je problem u patrijahalnoj strukturi društva, a ne u strukturi mozga.
Paradoksalno, isti krug ljudi kojem pripada i udruga U ime obitelji, koji su se grčevito zalagali da u škole ne dođe zdravstveni/spolni odgoj, osnivanjem jednospolnih škola u prvi plan stavljaju upravo ono čega se najviše plaše i što ih iracionalno izbacuje iz takta, a to je postojanje ljudske seksualnosti.
Kad nekome nešto zabranite, pogotovo u adolescentskoj dobi, to postaje žarišna točka njegova/njezina života.
Otvara se mogućnost da mladi ljudi krenu putem negiranja sebe, u samoprijezir i laž kako bi održali sliku o sebi izgrađenu odgojem.
Jednako kao što utemeljitelji jednospolnih škola neistinama pokušavaju održati sliku o svojem djelovanju. Važno je istaknuti činjenice: osnivač jednospolnih škola je takozvani RINO insitut (Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje).
Na njihovoj službenoj stranici piše da je “taj model edukacije razvijen u Europi pedestih godina od roditelja i pedagoga s obzirom na veće zalaganje i odgovornost u obrazovanju vlastite djece”.
Na engleskoj pak stranici RINO instituta piše drugačije (prvi dio rečenice je potpuno identičan): “It was developed in Europe in the 50-es, 20. century by parents and educators inspired by teachings of St. Josemaria Escriva, the founder of Opus Dei”.
Nije problem što Opus Dei osniva škole u Hrvatskoj, ali jasno je zašto imaju potrebu ispuštati presudne informacije za domaće tržište kako bi, namjerno dovodeći javnost u zabludu, tvrdili da se radi o nekakvoj stručnoj pozadini takozvanog edukacijskog modela.
Podrobnije informacije o osnivačima, kao ni s koliko novca država sufincira projekt Opus Deia, nećete pronaći. Sve skupa, toliko truda i frustracija samo da bi se uništila ljubav iz školskih klupa te uspostavio tužni svijet zabrana i segregacije.
