Top News
6959 prikaza

“Vidio sam mrtvog Slobu. Ležao je u ćeliji pokriven plahtom”

Zdenko Tomanović
Srđan Ilić/PIXSELL
On je novi odvjetnik Ivice Todorića i najavljuje da će Gazda Agrokor godinama vući po sudovima

Intervju s jednim od najpoznatijih srpskih odvjetnika Zdenkom Tomanovićem počeo sam dva dana nakon ubojstva njegova kolege Dragoslava Miše Ognjanovića, počinje tekst u Nedeljniku novinara Nenada Čalukovića. Tomanović je očigledno bio razočaran i rezigniran: "Miša je ubijen samo zato što je odvjetnik. I u ovom trenutku je samo to važno. Nažalost, naša politička elita i njihovi medijski dželati odmah su vidjeli priliku da odvjetnika pretvore u kriminalca. Time stvaraju okolinu koja relativizira značaj ovog ubojstva. Ubiti odvjetnika samo zato što se bavio svojim poslom nadilazi snagu svih brojki koje nam nude. Jednakost i sigurnost svakog građanina se ne jamči prebacivanjem odgovornosti na neko prošlo vrijeme." A onda je upozorio: "Odvjetnici se moraju ujediniti jer je to interes građana Srbije."

"Razgovor smo nastavili nešto hladnije glave. I, naravno, od stanja u profesiji u kojoj je Tomanović stekao ugled. Prije toga je više od desetljeća bio sudac, a onda je odlučio promijeniti stranu u sudnici...", piše Čaluković. 

U nastavku pročitajte najzanimljivije dijelove intervjua objavljenog u tiskanom izdanju Nedeljnika.

Vašu karijeru obilježila je obrana Slobodana Miloševića. Doduše, Milošević se branio sam, ali vi ste bili njegov glavni pravni savjetnik. Bili ste prvi odvjetnik pozvan u Haag...

Da. Kako je u Srbiji izgledao taj čuveni političko-pravni projekt nazvan tranzicijska prava koji je podrazumijevao radikalni diskontinuitet s moralno kompromitiranom prošlošću i kakav je bio tada odnos naše političke i pravničke inteligencije prema pravu pojedinaca, najbolje pokazuje slučaj Slobodana Miloševića. Izručen je Haagu bez postupka ekstradicije, bez prava na prigovor i bez prava na žalbu. Izveden je iz pritvora i izručen bez usmene ili pisane suglasnosti predsjednika suda, bez suglasnosti istražnog suca, suprotno važećem ZKP, Ustavu Srbije i Ustavu Jugoslavije. Dakle, bez ijedne sudske odluke. Nitko nikada nije izveden iz pritvora bez odluke suda. Nitko ni prije ni poslije toga. Osim Miloševića. Srpska politička i dio pravničke elite u zagrljaju s dijelom međunarodne zajednice smatrali su da Milošević nema pravo pozivati se na zajamčena prava. A onda sve ono što je Haag zaboravio mu uskratiti ili što nije htio mu uskratiti, vlasnici pravde u Srbiji su uskraćivali Miloševiću i ono što mu je kao građaninu pripadalo o ono što mu je kao bivšem predsjedniku države pripadalo. Nisu mu dali ni garancije države za puštanje iz Tribunala ni na odlazak na liječenje. Nisu mu dali ni pravo predsjedničku mirovinu. Na kraju mu nisu da li ni pravo sahranu s državničkim počastima kao bivšem predsjedniku. Tadašnja vlast je bila uvjerena da će, ako izveze Miloševića, izvesti sve svoje probleme. Ja sam i tada govorio da je to pogrešno i tako je i bilo.

I kako s ove udaljenosti promatrate to njegovo suđenje u Haagu?

Milošević je na suđenju u Haagu iznenadio sve. Svojim stavom, svojim nastupom, svojom dobrom obranom Milošević je matirao haašku administraciju. Stotine milijuna eura je utrošeno na suđenje protiv Miloševića i u nastojanju da se u sudnici, pred domaćom i svjetskom javnošću, on ponizi navodnim dokazima. Ali dogodilo se suprotno. I oni koji nisu voljeli Miloševića kažu da je njegovo najbolje izdanje bilo u Haaškom tribunalu.

A sam sud?

U Tribunalu su pokušali da formiraju, a onda nametnu nama kolektivno sjećanje na rat u bivšoj Jugoslaviji, po njihovoj mjeri, ali nisu uspjeli. 

To jest povijest, ali da li ste bili zastupnik teze da je bilo bolje da je Miloševiću suđeno u Srbiji, a ne u Haagu?

Da, naravno. Imao je pravo na srpske sudove, na suđenje u svojoj zemlji. A potpuno je drugo pitanje da li bi to suđenje bilo fer i pravično. Ne bi bilo ni fer ni pravično. Bilo bi malo gore u Srbiji nego u Haagu. Pa srpska država je Miloševiću prvih godina haaške prave uskraćivala mogućnost pristupa brojnim dokumentima značajnim za obranu. Prvih godina nijedan dokument od države nismo dobili, a istovremeno su brojni dokumenti bili proslijeđeni tužiteljstvu. A takav stav naših institucija imao je podlogu u dnevnopolitičkom stavom, od toga da je to nacionalni interes, pa do toga da je potrebno distanciranje i od prošlosti i od Miloševića. 

Jeste li s Miloševićem razgovarali o tome kakvo bi suđenje bilo u Srbiji?

Da, jesam. Svoju procjenu predočio sam Miloševiću, da u srpskoj pravdi ne bi bilo javnih prijenosa njegovog suđenja, da ne bilo jednakosti strana, da bi pravo na adekvatnu liječničku skrb bilo kompromitirano, da ni u Srbiji ne puštaju na liječenje u inozemstvo, da srpska pravda ne bi dopustila da Milošević dokazuje da je bio optužen za protjerivanja samo na onim dijelovima Kosovima gdje je bilo masovnog NATO-vog bombardiranja, da mu ne bi dozvolili ispitivanje Wesleyja Clarka, da ne bi dozvolili da svjetlost dana ugleda dokument o prisluškivanim razgovorima između pilota NATO-a i baze u Avianu tijekom bombardiranja koji potvrđuju da je bilo suradnje između NATO-a i OVK na terenu, da će mu odmah nametnuti pretpostavku krivnje umjesto pretpostavke nevinosti i još na mnogo toga šo krasi srpsku pravdu kada je u zajedničkom pothvatu rade dnevna politika i lideri pravosudne nesamostalnosti. 

Kako je izgledao vaš prvi susret u Haagu?

Naš prvi susret bio je dan prije njegovog prvog javnog pojavljivanja u Haagu i trajao je više od četiri sata. Dočekao me je obrijan, u odijelu. I pravni vandalizam kojem je bio izložen i danonoćno upaljene reflektore u sobi koji su bili dio neprikladnog odnosa prema njemu, i 40 kilograma težak pancir i vreću na glavi koju su mu stavili u transportu, on je podnosio s gospodskom mirnoćom i intelektualnom superiornošću. Sve to je vidio, kako mi je rekao, kao "osvetu i kažnjavanje zato što smo branili svoju zemlju, što nismo dozvolili da NATO zločini ostanu skriveni".

Ima li nešto iz haškog procesa Miloševiću što je ostalo skriveno od očiju javnosti?

Mnogo toga. Biti pravni savjetnik Miloševiću Haagu značilo je i kontaktirati s jako širokim krugom ljudi. Nakon mog odlaska u Haag, poslije nekoliko mjeseci se pridružio kolega Ognjanović, a poslije nekoliko godina i profesor Rakić. Dakle, kontaktirali smo od predsjednika stranih država i vlada, od akademika, nobelovaca, istaknutih stranih i domaćih intelektualaca, preko špijuna, ubojica i prevaranata, pa do ljudi čije su osobne ili obiteljske tragedije bile takve da tu staje bilo kakva politička ili nacionalno obojena rasprava. Ali to je značilo i spoznati Srbiju i srpske zemlje izvan Srbije, ali i sav jad naše političke elite.

Kakva su vaša sjećanja na posljednji susret u Haagu?

Dan prije nego što je u ćeliji pronađen Mrtav, Milošević me zamolio da dođem nešto ranije kod njega u zatvor, i da njegovo, rukom napisano, pismo odnesem u rusko veleposlanstvo sa zahtjevom da se to pismo preda ruskom ministru Sergeju Lavrovu. U tom pismu se žalio da ga u Haagu truju i tražio je da ga Rusija spasi i zaštiti. Ja sam to pismo odmah predao u veleposlanstvo, a prijem tog pisma je kasnije potvrdio i Lavrov. Dan kasnije, Milošević je pronađen mrtav.

Bili ste jedini građanin Srbije koji ga je vidio mrtvog u ćeliji.

Na tome sam inzistirao i usmeno i pismeno tog dana kada je pronađen mrtav. I nakon dosta prepirki su dozvolili da ga vidim. Sva vrata u zatvoru su bila zatvorena, sve ćelije zatvorene, nije se čula nijedna riječ, nijedan zvuk. Kada su otključali njegovu ćeliju, Milošević je ležao mrtav na krevetu, djelomično pokriven plahtom, s otvorenom knjigom i naočalama na stolcu kraj kreveta.

Davali ste pravne usluge i Titovoj udovici Jovanki Broz.

Bio sam par puta kod Jovanke radi pravnih savjeta. O sadržaju tih savjeta neki drugi put, iako o dijelu naših razgovora znaju nešto njeni nasljednici. Bio sam neugodno iznenađen u kakvim uvjetima živi žena kojoj smo, zajedno s Titom, mahali zastavicama. Nije bila manje zastrašujuća priča Jovanke kako je svega dvadesetak dana nakon Titove smrti došao pukovnik vojne obavještajne službe, stavio pištolj na stol i ponudio joj da izabere: šutnju ili metak za nju.

Zanimljivo, angažirao vas je u obrani i hrvatski biznismen Ivica Todorić. Kakav je status srpskih odvjetnika u inozemstvu?

Da, Ivica Todorić angažirao je naš ured, ali ne za obranu u Hrvatskoj, jer tamo nemamo pravo na obranu, već za pitanja pravne pomoći pred međunarodnim institucija i arbitražama. U Srbiji je parlament glasao ima li porezne utaje kod Miškovića, a u Hrvatskoj je parlament izvršio nacionalizaciju privatne firme. Iako hrvatska država nije imala ni jedan posto vlasništva u Agrokoru, donijela je zakon da u idućih godinu i nekoliko mjeseci vlasnik Agrokora, Todorić, neće upravljati svojom firmom. To ipak nije dozvoljeno, kao ni lešinarski odnos prema Agrokoru, i o tome će se raspravljati idućih nekoliko godina pred međunarodnim institucijama, ali sada je prerano o tome detaljno govoriti. 

Zašto ste napustili sud?

Početkom devedesetih godina moj pogled na status i ulogu suca u društvu bio je bitno drukčiji od tadašnje stvarnosti. Napustio sam sud krajem 1993. godine, a početkom 1994. otvorio svoj odvjetnički ured.

S kojim izazovima se danas najčešće suočavate?

Najčešće s velikim raskorakom između stvarnosti i prava, ali i s političkim upravljačima, neznanjem, tromom administracijom i s manjim brojem kolega koji imaju i integritet i stručnost i koji su svoj život posvetili pravosuđu. 

Često se čuje da su odvjetnici neka vrsta elite u srpskom društvu. Kakav je vaš dojam? I kako biste vi okarakterizirali vaš ceh?

Odvjetnici su obrazovana organizirana struka i važan dio srpske inteligencije. Oni su bitno sredstvo za zaštitu ljudskih prava i nema istinske pravde ako nemate neovisnog odvjetnika. zato odvjetnici moraju formirati i čuvati javnu svijest da su pravna sigurnost, nezavisno pravosuđe i depolitizirane institucije potreba svakog građanina.

I sami zaključujete da netko pokušava kriminalizirati odvjetnike. Smeta li Vam kad čujete opaske da je netko "đavolji odvjetnik"?

To je česta diskvalifikacijska oznaka za mnoge odvjetnike. U Americi je više od dvadeset predsjednika bilo iz redova odvjetnika, a u Srbiji je danas odvjetnik od integriteta nepoželjna i sumnjiva prepreka. Već duže vrijeme postoji tendencija da se prikriveno kontrolira naša profesija. Politička elita mobilizira podršku javnosti protiv odvjetnika obezvrjeđivanjem naše djelatnosti, koristeći čak i osobne uvrede. Oblikuju opće okruženje u kojem se stavlja znak jednakosti između klijenta i odvjetnika. Ako branite optužene za ubojstvo, onda ste nemoralni i bez duše, ako branite optužene za organizirani kriminal, vi ste protivnik borbe protiv organiziranog kriminala i član bande, ako branite političare, onda ste dio njegovog političkog mozga i tako dalje. 

A jeste li nekad imali moralnu dilemu o prihvaćanju nečije obrane? Ili pravi odvjetnici ne smiju o tome razmišljati.

Razmišljam stalno o tome. Ali ne možemo moralizacijom rastezati kriterije profesionalnih prepreka. Svako krivično djelo u sebi sadrži minimum moralnog prekršaja, ali snaga naše osobne reakcije ne smije određivati granicu profesionalnosti. Odvjetnici se prema primjeni prava moraju odnositi pravnički, a ne laički i populistički. Ako ste odvjetnik, ne budite istovremeno i sudac i tužitelj i sociolog. Mi u praksi nemilosrdno nastojimo dokazati tuđa isključiva prava koja su nekada lišena potrebne količine moralnosti. Ali mjera našeg stava mora biti - zakon. Kako ćete poredati činjenice je stvar vašeg umijeća, ali je bitno da su pravno relevantne i pravno točne jer samo na pravnoj podlozi bazirate svoj kredibilitet. 

  • centirion 06:07 10.Kolovoz 2018.

    Koga briga?

  • Avatar Lottilokka
    Lottilokka 02:18 10.Kolovoz 2018.

    Dobrodošli na najbolju stranicu sex dating ==>> Sexydrom.com