Moram priznati da se nekako ne veselim ovom Božiću. Koliko se god trudio, teško uspijevam pronaći smisao i radost u moru božićnih sajmova, ne odviše zanimljivih božićnih koncerata i nenadahnutih liturgijskih slavlja koje bi trebale upućivati na nešto smislenije, životnije i veće od onoga što nam se trenutno nudi.
Nisam se rodio kao kršćanin, nego sam to s vremenom svjesno prihvatio kao jedan od mojih identiteta. Budući da svoju duhovnost nastojim temeljiti na evanđelju i na životnoj stvarnosti koja me okružuje, davno sam izgubio onaj sentimentalni / kulinarski / prigodničarski duh Božića. Čini mi se da je sve to kod nas toliko preuveličano i iskomercijalizirano da s jedne strane stvara euforiju, a s druge strane depresiju i kad se sve to sudari u čovjeku, onda to ne bude dobro za njega.
Naravno, sve to ima i svoje dobre strane: dobro je odmoriti se i resetirati na koncu naporne kalendarske godine, dobro je iskoristiti priliku i drugima poželjeti dobro, jer mi to zapravo kolektivno jako rijeko činimo. Mi, kršćani, vjerujemo da se Bog pojavio na zemlji u liku jednog Židova iz Palestine, kako bi ljudima pokazao kako bi to čovjek kao Božje stvorenje zaista trebao živjeti.
Ni nakon dvije tisuće godina mi nije jasno jesmo li uopće bili svjesni te nadrealne lekcije. Slaviti Božić kao idiličnu retrospektivu jedne simpatične i bezbolne (a i bezlične) priče iz jaslica znači promašiti smisao Božića. Unatoč idiličnim prikazima Isusova rođenja, u tom konkretnom povijesnom momentu nije bilo nikakve idile, nego užasnog straha, neizvjesnosti, ali isto tako i velike nade. Sve ostale interpretacije su pobožno brbljanje koje nema temelja u stvarnosti.
Uzmimo kao primjer božićne poslanice domaćih biskupa. Njihove božićne poruke su toliko beživotne, dosadne i monotonije od viteza Reinera, da bi bolje bilo ništa ne napisati, nego onakvo nešto. Riječ je o kvazi-teološkim crnim, apstraktnim slovima koja su tu reda radi.
Također mi je fascinantno da u ovom promašenom Božiću najviše uživaju upravo oni koji se (pre)glasno (samo) identificiraju kao vjernici i kršćani, koji nisu ni svjesni da bi u hipotetskoj reprizi božićne priče oni bili na onoj suprotnoj strani koja je radila o glavi novorođenom Isusu. Teško mi je pronaći onaj tračak Božje prisutnosti u našem kolektivnom kičeraju kojeg se ne bi postidjele ni prominentne turbofolk dame i to mi, iskrena i teška srca priznajem, vrlo teško pada.
No uvjeren sam da je Božić svetkovina prave humanosti te odlična prilika za podsjetiti se kako nam Bog uvijek dolazi kao ponuda, pitanje ili pak kao mali čovjek u pelenama. Ne očekujem, naravno, da svatko dijeli moje viđenje Božića, ali me jednostavno iznenađuje to što ljudi ne mogu shvatiti da Božje utjelovljenje nije neka komemoracija nego konkretna stvarnost. I da se uvijek događa na društvenoj margini i to upravo ondje gdje je najpotrebnije.
No svjestan sam da ova vizija Božića ima šanse zaživjeti u našem vremenu i društvo kao i nedonošče na rubu obale Antarktika. Nedavno sam posve slučajno naletio na jedno umjetničko djelo klasičnog naziva “Nativity” (op. Rođenje). Ova slika američkog slikara njemačkih korijena Garija Melchersa predstavlja moj doživljaj Božića.
Slika prikazuje promrzlog Josipa i iscrpljenu Mariju s tek rođenim Isusom u zabačenoj uličici. Unatoč upitniku iznad Josipove glave, znakovima očite iscrpljenosti, na ovoj slici vidim svjetlo, čudo i nadu. Upravo ono što nam je, htjeli mi to priznati ili ne, prijeko potrebno.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
MISLITE NA G. RAJNERA PAPINSKU ČASNU SESTRU. MA NIJE ON TOLIKO BAŠ DOSADAN, ALI NIJE TOLERANTAN OSOBITO KAD PREDSJEDAVA SABOROM.