Guardian je objavio članak Aleksandra Brezara, novinara iz BiH, u kojem upozorava da se "Bosna primiče rubu i da joj je neophodna pomoć Europe".
U jednoj od početnih scena filma "Ničija zemlja" za kojega je Oscar Tanović dobio Oscara, a u kojem se radnja odvija tijekom rata u Bosni od 1992. do 1995., vojnik Armije BiH u rovu čita novinu. Zabrinut, on kaže: "Pogledaj ovo sranje u Ruandi!" Ta scena, za koju kažu da je snimljena prema istinitoj anegdoti, ispalo je da je postala litmus-test za gledatelje. Smijali se na nju ili ne, možete je iščitati na dva načina. Prvo kao oporuka sposobnosti Bosanaca da suosjećaju s nesrećama drugih, čak i usred vlastite mračne stvarnosti.
Drugi način je manje laskav: taj neimenovani vojnik možda je postao tako neosjetljiv na vlastitu očajnu situaciju, na smrt, razaranje koji su obilježili prve dane neovisnosti Bosne, i to dotle da mu se u umu genocid u Ruandi učinio još i gorim. 1992. u Sarajevu slavio sam svoj osmi rođendan, samo nekoliko tjedana prije nego što je sve počelo. Roditelji su mi organizirali rođendansku proslavu, nesvjesni činjenice da su u istočnoj Bosni i dolini Drine srpske nacionalističke snage već počele s "etničkim čišćenjem" bosanskih Muslimana, odnosno Bošnjaka.
Ranije te zime, čak niti užasi iz opsade Vukovara u susjednoj Hrvatskoj nisu spriječili obitelji u Sarajevu da povedu svoju djecu na skijanje. "Ne može se to dogoditi ovdje, ne može se to dogoditi nama", postalo je svakodnevna mantra. Sjećam se da je na mom rođendanskom slavlju otac jednog od mojih prijatelja, inače pukovnik JNA, odveo moje roditelje na stranu i rekao im o neposrednoj opasnosti. Moji roditelji su ga pristojno saslušali, da bi se kasnije te večeri smijali njegovim riječima kao lupetanju luđaka.
"Rat je ovdje nemoguć", mislili su, uvjereni u činjenicu da je bosanski karakteristični pluralizam naš spasonosni blagoslov. Osim toga, živjeli smo u Ulici bratstva i jedinstva. Očito su bili u krivu. Naš dvotjedni put do mog ujaka "dok se stvari ne smire" pretvorilo se u četverogodišnju odiseju u potrazi utočišta, dok je moj otac ostao kod kuće. U međuvremenu je naše Sarajevu o opsadi bez prestanka i bez razlike granatirano.
Snajperi bosanskih Srba nisu pravili razliku između vojnih meta i djece koja su se igrala na ulicama. Dalje na jugu, u Mostaru, našao se i sam u sličnom okruženju. U Banjoj Luci, drugom najvećem gradu u zemlji, sistematski se provodilo etničko čišćenje ne-Srba, sve džamije su porušene, uključujući i Ferhadiju pod zaštitom UNESCO-a.
U zemlji su otvarali logore za mučenje, koristili su silovanje kao ratno sredstvo, masovno su ubijali zatočenike, uključujući i djecu, da bi orgija nasilja kulminirala genocidom u Srebrenici kada su tisuće ljudi ubijene u samo 10 dana. A poruka svijeta činilo se kao da je bila da smo samo usred svega toga, da su prokleti i bratstvo i jedinstvo, čak i sam život. Moja obitelj ponovo se okupila 1996. Naš stan bio je razoren, a moj otac jedva je izbjegao smrt kada mu je geler granate na samom kraju rata probio prsa i po tijelu mu ostavio minijaturne metalne podsjetnike na taj dan.
Skupa s tolikim drugima, postao je statistika. Procjenjuje se da od PTSP-a boluje između 400.000 i 1,7 milijuna Bosanaca. Onih koji su imali sreće da prežive. Jedno od mojih najživljih sjećanja koje imam iz našeg povratka bilo je kad sam po prvi put vidio gradsko groblje nakon četiri godine. More mramornih stupova pružalo se preko susjednih brežuljaka, svaki svjedočeći o nečijoj tragediji. Uz 130.000 mrtvih i 2,2 milijuna izbjeglica i interno raseljenih, nitko nije bio neokrznut tim ratom.
Ali, ljudi su se usmjerili na obnovu; svojih domova, svojih života, svoje zemlje. Na svakom balkonu i svakom prozoru tih su se dana mogle vidjeti teglice s cvijećem. Bosna je imala predstavnike na olimpijskim igrama i na Euroviziji. Ipak, nije bilo sretnog kraja u zemlji u kojoj je mir dogovoren isključivo zato da bi se zaustavili daljnji užasi nakon rata u kojem nije bilo jasnog pobjednika.
Glomazan državni aparat sa 14 razina vlada i bez jasne strategije pomirenja otvorio je vrata stalnom etno-nacionalističkom balansiranju na rubu rata i endemskoj korupciji. Privatizacija državnih tvrtki provedena je kroz nepotizam, klijentelizam i u pravilu kršenje zakona. Nezaposlenost mladih u zadnjih pet godina je eksplodirala i dosegnula 57,5 posto. Skoro 25 godina nakon kraja rata građani BiH svedeni su na golo preživljavanje, uz nekih 23 posto koji žive na ili ispod linije apsolutnog siromaštva.
To je dovelo do novog masovnog zbjega. Samo u 2016. godini prema jednoj procjeni Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, iz zemlje je 80.000 ljudi dobilo dozvole za rad u EU. Trenutno, svake godine iz Bosne odlaze stotine tisuća ljudi. Oni se neće vratiti. Nacionalistički otrov je sveprisutan. U Republici Srpskoj ponovo se širi secesionistička retorika i tamošnji vođa sve češće inzistira na tome da je raspad Bosne neizbježan.
U susjednoj Srbiji Aleksandar Vučić nastavlja povećavati svoj vojni arsenal, a u RS pokušaji stvaranja dodatnih i teško militariziranih policijskih snaga mnoge navode na uzbunu, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a. Hrvatska vlada upala je u skandal nakon što su njihove tajne službe navodno u nekoliko navrata pokušale da potajno naoružaju male islamističke skupine u Bosni, kao način da se dokaže inače neutemeljena tvrdnja da je BiH postala "leglo terorizma u Europi".
I povijest se prekraja. U Hrvatskoj je prisutan zabrinjavajući trend uljepšavanja razdoblja ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu. U međuvremenu vlada RS-a manipulira istinom oko genocida u Srebrenici. Mnoge od tih političkih revizionizama sponzoriraju zloćudni vanjski igrači, uključujući i Rusiju.
Europski odgovor meke moći i slijeganja ramenima pritom ne pomaže. Za one koji još uvijek vjeruju u jednu, jedinstvenu Bosnu, prošli su dani nepromišljene naivnosti. Izranjavani iskustvom iz protekla tri desetljeća Bošnjaci su bolno svjesni da je taj multietnički, multikulturalni projekt pod velikom prijetnjom. Više nego ikada, mi trebamo pomoć Europe. A ako Europa dopusti Bosni da padne žrtvom tih etno-nacionalističkih snaga, time će zapečatiti vlastitu sudbinu, kao i našu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Opet Evropa i nitko drugi u svijetu neće ništa učiniti da spriječi novi rat u Bosni.