On je bivši gradonačelnik Londona, bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije, koji se proslavio katastrofalnim ponašanjem u diplomaciji, a danas je član Konzervativne stranke s najvećim šansama postati novi premijer nakon odlaska Therese May.
Istodobno, o Borisu Johnsonu nižu se slučajevi poput one svađe, deračine od prije nekoliko dana u stanu u kojem živi s partnericom, potom otkrića poput izjave Stevea Bannona da je on, čovjek koji je izmislio Donalda Trumpa sa svim katastrofalnim posljedicama po SAD i civilizirani svijet, ponukao Johnsona 2016. da krene u projekt Brexita.
Pa da je tu kraj... Suočeni s prijetnjom Johnsona kao premijera, što bi bilo ne baš isto, ali vrlo analogno britanskoj premijerskoj verziji Trumpa kao predsjednika u SAD-u, Britanci su počeli otvoreno progovarati o Johnsonu kao čovjeku. Najnoviji slučaj je tekst Maxa Hastingsa, nekoć glavnog urednika Daily Telegrapha, tiskanog dnevnika sklonijeg politici konzervativaca, odnosno tradicionalnom desnom centru.
Brine samo o svojoj slavi i zadovoljstvima
„Bio sam šef Borisu Johnsonu: on je sasvim nepodoban za premijera“, takav naslov objavio je Guardian i još pritom bio izrazito blag u odnosu na ono što je Hastings napisao. A počeo je ovako: „Prije šest godina povjesničar s Cambridgea Christopher Clark objavio je istraživanje o izbijanju Prvog svjetskog rata, naslovljenu s 'The Sleepwalkers' („Hodači u snu“).
Clark jest dobar znanstvenik, ali me njegov naslov nije uvjerio, jer je sugerirao da su velike sile bezumno srljale u propast. Baš suprotno, najporemećeniji aspekt 1914. bio je da je svaka umiješana vlada bila uvjerena da postupa razumno. Bilo bi pretjerano usporediti Borisa Johnsona s izbijanjem globalnog rata, ali na djelu su slične sile.“
Hastingsu je to tek zagrijavanje prije zagrijavanja.
„Ima mjesta za raspravu je li on nitkov ili običan odmetnik, ali ne i puno mjesta za raspravu o njegovom moralnom raspadu, ukorijenjenom u odnosu prema istini“, krenuo ga je masakrirati njegov bivši urednik.
Rekao je da ga poznaje još od 80-ih, kao raspojasanog dopisnika iz Bruxellesa. Napisao je da je cijelo desetljeće proveo dokazujući ljudima da on jest briljantni zabavljač koji je popularizirao mjesto gradonačelnika Londona, ali da je istodobno:
„... nepodoban za nacionalni ured, jer se čini da ne brine o baš ničijim interesima, nego samo o svojoj slavi i zadovoljstvima.“
Hastings uspoređuje očitu namjeru Konzervativne stranke da krene u „eksperiment s vladom popularne osobe“ s onime što se dogodilo u SAD-u i nedavno u Ukrajini, te primjećuje da to ne uspijevaju spriječiti niti „posljednji naslovi“. Za eventualnu Johnsonovu vladu Hastings kaže da je nemoguće predvidjeti kako bi izgledala i radila naprosto zato što ovaj njihov mogući šef nije niti primirisao o tome uopće i razmišljati.
„Ali, njegov premijerski mandat skoro sigurno bi otkrio prezir prema pravilima, redu i stabilnosti“, napisao je.
Dalje se sprda s time da je „nekoliko obožavatelja“ Johnsona uvjereno da bi taj čovjek na tom mjestu nekako „otkrio put do mudrosti i odgovornosti što mu je do sada nekako promaklo, između ostalog i kao ministru vanjskih poslova“.
„Dostojanstvo je u politici još uvijek bitno, a Johnson ga nikada neće imati. Njegov najgori porok je kukavičluk, što se vidi po tome što je publici uvijek spreman reći ono što ona želi čuti, bez obzira na suštu suprotnost onome što će reći sat poslije“, tu ga je Hastings krenuo najdublje vrijeđati na osobnoj razini.
Još je napisao i to da je „poput mnogih osoba iz svijeta zabave i on slabog karaktera“. Za Johnsona je rekao da je apsolutno manje poput Winstona Churchilla, s kojim se Johnson voli poistovjećivati, a više poput Alana Partridgea, izmišljenog lika engleskog glumca Stevea Coogana, parodije na osobe s britanske televizije, besramnog i neosjetljivog ovisnika o promociji samog sebe.
Razliku u odnosu na Churchilla čini to, objašnjava Hastings, što je Churchill bio čovjek koji nije bio neosjetljiv na sudbine drugih, makar to uključivalo i samo bijelce, ali je imao velike obzire. I 1940. otvoreno je rekao naciji što ih čeka u ratu s Trećim Reichom Adolfa Hitlera. Johnson pak...
Tu je Hastings ispričao kako je njegov mu je njegov prijatelj Christopher Bland, u to vrijeme šef uprave BBC-a, ispričao kako je išao jedan gnjevni poziv Johnsona. Ludio je zbog „teškog zadiranja u njegov osobni život“, a zapravo je bila riječ o praćenju jedne od Johnsonovih ljubavnih afera.
„Mi znamo puno o tvom osobnom životu što ne bi htio čitati u 'Spectatoru'“, prijetio mu je Johnson.
„Borise, razmisli što si sada rekao. Postoji izraz za to, a on nije lijep“, uzvratio mu je Bland.
Pričao je dalje da se Johnson odmah stao povlačiti, ali...
„U mojim vlastitim bilješkama imam zabilježene teške posljedice kojima mi je sve prijetio naš mogući novi premijer ako bih ga nastavio kritizirati“, otkrio je Hastings za Guardian.
„Johnson ne bi prepoznao istinu, bilo da je riječ o njegovom osobnom ili o političkom životu, sve da ga se suoči s paradom identiteta“, pisao je dalje, da bi potom posegnuo s bilješkom biskupa Berkeleyja iz 1750.: „Nemoguće je da čovjek koji laže svojim prijateljima i susjedima, govori istinu u javnosti.“
Slijedi među zaključak o Borisu Johnsonu u vrhunskoj maniri britanske humoristične zajedljivosti: „Skoro jedini ljudi koji misle da je Johnson drag čovjek, oni su koji ga ne poznaju.“
Pa kao da ga nije dovoljno izmrcvario, usporedio ga je s Jeremyjem Corbynom, skoro pa svenacionalno proglašenom katastrofom po Laburističku stranku kojom predsjeda.
„Corbyn je daleko iskreniji (od Johnsona), ali sakriva svoje ekstravagantne deluzije. On bi se mogao pokazati kao jedini mogući šef laburista kojega bi Johnson bio u stanju pobijediti na općim izborima. Ako bi opoziciju vodio bilo tko drugi, torijevci bo zasluženo bili osuđeni na propast, jer bismo svi glasali za to.“
Kako sada stvari stoje, nastavio je Hastings, Johnsonovo predsjedanje vladom moglo bi potrajati tri ili četiri godine, teturajući se od jednog sramoćenja i debakla do drugog, pri čemu bi Brexit mogao još ispasti i najmanji od svih. Za Borisa Johnsona je rekao da bi njegov izbor značio odustajanje Velike Britanije od toga da bude ozbiljna zemlja.
Za Theresu May je rekao da je samo nekolicina ljudi shvatila koliko će biti loša premijerka sve dok je nisu vidjeli na djelu u Downing Street 10.
„S Borisom, pak, ono što vidite danas, bilo bi skoro sigurno ono što bismo od njega dobili kao od vladara Britanijom.“
Ako ste pomislili da baš nikako ne može gore:
„Jedva da možemo skinuti carsko ruho s čovjeka koji je izgradio karijeru, ili barem jeziv ljubavni život, razmećući se bez nje. Priče od vikenda o njegovom obiteljskom skandalu samo su aperitiv za njegovu budućnost kao premijera. Primjećujem naznake da bi Johnson mogao jako požaliti zbog toga, jer bi njegovo predsjednikovanje vlade ogolilo njegovu apsolutnu nesposobnost za to. Da je Johnsonova obitelj upala u šoubiznis poput Osmondovih, braće Marx ili obitelji Trapp, svijet bi bio bolje mjesto. A ovako su torijevci, u svom svom užasu, uzdigli skakutavog šarlatana do stepenica Downing Streeta i trebaju biti spremni na kaznu kad im glasači pošalju poruku.“
Na kraju je konstatirao da bi se čak i Corbyn mogao pokazati cijenom Johnsona, za što bi glavni krivac bila Konzervativna stranka zato što „s britanskim narodom zbija neukusne viceve, a koji ih još dugo ne bi smatrao smiješnima“.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
GLUP, GLUPLJI, NAJGLUPLJI.
glup gluplji