Od trenutka kad je u srpnju 2015. godine izbio arbitražni skandal i kad je otkriveno nezakonito komuniciranje i lobiranje slovenske arbitražne agentice i arbitra, zbog čega je Hrvatska u ljeto iste godine i napustila arbitražni postupak, slovenska strana uporno uvjerava kako je Hrvatska od početka neiskreno ušla u arbitražni postupak i kako je cijelo vrijeme samo pokušavala pronaći povod za njegovo napuštanje.
Hrvatska je, uvjeravali su u Ljubljani, u tu svrhu upregnula čak i svoje tajne službe, koje su čak posegnule i za "nezakonitim" prisluškivanjem slovenskih arbitražnih aktera, kako bi za svoju stranu osigurale alibi za napuštanje arbitraže.
Međutim, dobili smo nedvojbeni dokaz da je slovenska strana bila ta koja je u cilju arbitražne prevare upregnula državni aparat i svoje tajne službe. Slovenija je ušla u arbitražni postupak kao da je riječ o obavještajnoj operaciji, a ne o pravnom postupku koji se vodi pred međunarodnim pravosudnim tijelom.
Sve to nedvojbeno i nedvosmisleno proizlazi iz javnog dijela izvještaja slovenske parlamentarne komisije za nadzor slovenskih obavještajnih službi (KNOVS) o "obavještajnim i protuobavještajnim aktivnostima u vezi s događajima između Slovenije i Hrvatske pred arbitražnim sudom u Haagu".
Pokušavajući utvrditi okolnosti zbog kojih su slovenski arbitar i agentica u arbitražnom postupku zatečeni pri nedopuštenom komuniciranju, zbog čega je Hrvatska napustila arbitražu, KNOVS u iznimno zanimljivom i samorazotkrivajućem izvještaju otkriva niz kompromitirajućih činjenica za slovensku stranu, koje dovode u pitanje ključne stavove slovenske strane u arbitražnom sporu.
Što izvještaj KNOVS-a otkriva o arbitražnoj aferi?
Slovenska je strana nakon arbitražnog skandala i hrvatskog napuštanja arbitraže ustrajala na tezi da je nezakoniti razgovor slovenske agentice pred arbitražnim sudom i šefice slovenskog arbitražnog tima Simone Drenik i arbitra Jerneja Sekoleca te njihovo lobiranje kod drugih članova arbitražnog suda bio beznačajni incident koji nije doveo u pitanje samu arbitražu.
To je stajalište naposljetku prihvatio i arbitražni sud, presudivši da kršenje arbitražnih pravila nije bilo takve naravi da sud ne bi mogao zaključiti svoj posao. Hrvatska je strana, kao što je poznato, od početka ustrajala na stajalištu da je kompromitacija arbitražnog postupka zbog nedopuštene komunikacije Drenik - Sekolec nepovratno kompromitirala arbitražni postupak, a izvještaj slovenskog KNOVS-a govori u prilog takvog stajališta.
Na temelju višemjesečne istrage, u kojoj su saslušani ključni slovenski akteri arbitražne afere, KNOVS je razotkrio kako je slovenska država putem svojih obavještajnih službi cijelo vrijeme sudjelovala u prikrivanju nezakonitog komuniciranja slovenskih arbitražnih aktera, zbog čega im je dala kriptirane telefone, a problem je nastao zato što se oni nisu dosljedno pridržavali instrukcija koje su dobili od slovenskih obavještajaca, pa su njihove razgovore, kako se navodi u izvještaju, snimili hrvatski obavještajci.
KNOVS tvrdi da je šefica slovenskog arbitražnog tima Simona Drenik, iako je slovenska obavještajna služba (SOVA) nju i cijelu arbitražnu ekipu na nekoliko sastanaka detaljno instruirala o obavještajnim rizicima i činjenici da komunikacija tajnih i zaštićenih podataka putem stacionarnog telefona i nezaštićene međunarodne linije nije dopuštena, iz svojega stana u Kranju razgovarala sa slovenskim arbitrom Sekolecom u Beču. Iako je on bio imenovan od strane Slovenije, morao je ostati neovisan i nije smio komunicirati s jednom od strana u sporu.
Razgovori Drenik - Sekolec odvijali su se stacionarnim telefonom bez kriptozaštite, tako da je hrvatska SOA, kako se tvrdi u izvještaju, presrela dva njihova razgovora, u studenome 2014. i siječnju 2015. godine. U izvještaju KNOVS-a se tvrdi i da su se razgovori Drenik - Sekolec, koji su sadržavali tajne i osjetljive podatke, odvijali izvan službenih prostorija Ministarstva vanjskih poslova i izvan radnog vremena, bez znanja Ministarstva za vanjske poslove, slovenskog premijera ili SOVA-e.
U izvještaju se također navodi da je SOVA u cijelom razdoblju od 2010. do 2016. godine sudjelovala u arbitražnom postupku ne samo u instruiranju slovenskog arbitražnog tima, nego i surađujući s predsjednikom slovenske vlade i Ministarstvom vanjskih poslova.
Zbog toga se nakon čitanja izvještaja nameće logičan zaključak kako je slovenska strana putem svojih obavještajnih službi od početka znala za nezakonito komuniciranje slovenske agentice i arbitra te da se nezakonito komuniciranje i lobiranje cijelo vrijeme najvjerojatnije odvijalo uz znanje i odobrenje premijera i šefa diplomacije.
A taj zaključak mogao bi imati razorne posljedice za sve što je slovenska strana dosad tvrdila nakon arbitražne afere, kao i za slovensku argumentaciju pred Sudom Europske unije u Luksemburgu, koji će uskoro donijeti presudu u hrvatsko-slovenskom arbitražnom sporu.
Ključan slovenski argument, podsjetimo još jednom, bio je da slovenska politika, odnosno tadašnji ministar vanjskih poslova Erjavec, nije imala nikakve veze s nezakonitim komuniciranjem i lobiranjem niti je o njima bila obaviještena, u što je i dosad bilo teško povjerovati, s obzirom na to da se Erjavec nekoliko mjeseci prije izbijanja arbitražne afere javno hvalio kako on "zna da će Slovenija na arbitraži dobiti pristup otvorenome moru i dvije trećina Piranskog zaljeva".
Obavještajna obuka, kriptirani telefoni...
No krenimo redom. Izvještaj KNOVS-a o arbitraži sastavljen je na 150 stranica i on je tajan, a dostupan je samo njegov "javni dio" na 17 stranica, iako je i na tih 17 stranica puno zatamnjenih mjesta. U izvještaju se navodi kako su se u SOVA-i, slovenskoj obavještajnoj agenciji, još početkom 2009. godine - iako je arbitražni sporazum potpisan tek ujesen te godine - počeli pripremati za "protuobavještajnu zaštitu procesa arbitraže".
Iako je arbitražni sporazum stupio na snagu 29. studenoga 2009. godine, u SOVA-i je 2. travnja 2009. održan prvi sastanak sa slovenskim projektnim timom za arbitražu, kojemu je na čelu bila Simona Drenik, a na sastanku su članovi slovenskog tima instruirani kako da zaštite svoje komunikacije. Takvih je sastanaka, prema izvještaju KNOVS-a, održano još nekoliko, i to između 2010. i 2016., kad je SOVA, kako stoji u izvještaju KNOVS-a, "intenzivno sudjelovala u arbitražnom postupku". Cilj takvih sastanaka u SOVA-i bio je jasan - osigurati komunikaciju od "upada" hrvatske strane i zaštititi tajno komuniciranje slovenskog arbitražnog tima.
Izvještaj na neuobičajeno otvoren način razotkriva ulogu slovenske države i njezine obavještajne službe u nezakonitom komuniciranju u arbitraži, iako je Slovenija cijelo vrijeme tvrdila da s tim nema ništa. Naime, slovenske tajne službe tajno su instruirale članove slovenskog tima kako mogu nezakonito komunicirati i razmjenjivati tajne podatke, a da ih pritom ne otkriju.
Međutim, problem je nastao kad su otkriveni, i to zato što slovenska arbitražna agentica u tom trenutku nije poštovala instrukcije koje je dobila od slovenske tajne službe.
SOVA je osigurala protuobavještajnu zaštitu svih osoba koje su sudjelovale u arbitražnom postupku, a već 2009. arbitražnu projektnu skupinu opremila je s pet kriptiranih telefona za međusobnu razmjenu informacija i izmjenu informacija između projektne skupine i SOVA-e, čime se opet nameće zaključak kako je slovenska država sigurno bila upućena u sve što se događalo u arbitraži, pa i u nezakonito lobiranje.
SOVA je u arbitražnom postupku, kako stoji u izvještaju, sudjelovala na tri razine: na razini projektne skupine, zatim surađujući s predsjednikom vlade, Ministarstvom vanjskih poslova i projektnom skupinom, a na trećoj razini i surađujući na zaštiti komunikacija između projektne skupine i dijela odvjetničkog tima koji je bio izvan zemlje. SOVA je u vrijeme usmenog ročišta u Haagu uspostavila kriptiranu telefonsku vezu, predloživši članovima slovenskog tima da ne koriste druge telefonske veze.
Simona Drenik, šefica slovenskog tima, bila je obaviještena da komunikacija tajnih podataka putem stacionarnih telefona i nezaštićenih međunarodnih linija nije dopuštena. SOVA je, stoji u izvještaju, pokušala pribaviti dokaze o tome da i hrvatski arbitar Budislav Vukas komunicira s hrvatskom stranom i spava u rezidenciji hrvatskog veleposlanstva u Haagu, ali u tome nije uspjela.
Premda slovenska strana arbitražnu aferu nezakonitog komuniciranja i lobiranja slovenske agentice i arbitra već godinama pokušava pretvoriti u obavještajnu aferu i aferu "nezakonitog prisluškivanja" za koju su odgovorne hrvatske obavještajne službe, kako bi skrenula pozornost s činjenice da je slovenska strana flagrantno kršila arbitražni sporazum, izvještaj KNOVS-a potvrđuje da je upravo slovenska strana bila ta koja je u arbitražu uključila svoje obavještajne službe, samo što u tome nije bila dovoljno uspješna.
Do objave razotkrivajućeg izvještaja došlo je mjesec dana uoči važne objave mišljenja neovisnog odvjetnika Suda Europske unije u Luksemburgu Priita Pikamäea 11. prosinca, koji će iznijeti svoje mišljenje o tome je li Sud EU nadležan u hrvatsko-slovenskom arbitražnom sporu. Međutim, suci tog suda mogu to mišljenje uvažiti, ali i ne moraju.
Slovenija je tužila Hrvatsku Europskom sudu tvrdeći da hrvatska strana nepoštovanjem arbitražne odluke krši europsko pravo, a suci će prilikom odlučivanja o tome morati odlučiti i je li se Hrvatska opravdano povukla iz arbitražnog postupka, kao što to tvrdi hrvatska strana, ili je to povlačenje bilo neopravdano, kako pak uvjerava slovenska strana.
Samoranjavanje Slovenije iz zasjede
Kad se pročita izvještaj slovenskog KNOVS-a, i to samo njegov javni dio, a pitanje je što stoji u njegovu tajnom dijelu, koji je sigurno još zanimljiviji i detaljniji, nameće se suprotan zaključak od onoga da "slovensko kršenje arbitražnih pravila nije bilo takve naravi da sud ne bi mogao zaključiti svoj posao", kako je to odlučio arbitražni sud kad je godinu dana nakon arbitražnog skandala odlučio popuniti sud novim arbitrima i nastaviti rad do konačne odluke.
Pitanje je bi li arbitražni sud donio takvu odluku da je bio obaviješten o onome što je ovih dana utvrdio KNOVS u svojem izvještaju. Slovensko kršenje arbitraže, naime, bilo je puno više od pojedinačnog incidenta slovenske agentice i arbitra. Kako proizlazi iz izvještaja KNOVS-a, radilo se o sustavnom kršenju arbitražnog sporazuma, u što su neposredno bile involvirane slovenske tajne službe, kao i slovenski politički vrh. U tom kontekstu i hrvatska odluka o napuštanju arbitraže pred Sudom EU može biti sagledana u novom svjetlu, a hoće li se to i dogoditi, doznat ćemo do kraja sljedeće godine, do kada se očekuje konačan pravorijek u ovom sporu.
Ovakav izvještaj, kao i sama ideja da se KNOVS pozabavi pogreškama koje je slovenska strana napravila tijekom arbitraže - čime se opet polazi od pogrešne teze da nije problem to što je slovenska strana varala, nego što je pritom otkrivena - rezultat je unutarnjih političkih obračuna. I u Sloveniji, kao i u mnogim drugim demokratskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, parlamentarni nadzor nad tajnim službama u rukama je opozicije. Na čelu KNOVS-a je Matej Tonin, mladi i ambiciozni čelnik opozicijske konzervativno-kršćanske Nove Slovenije (NSi).
Jedan od članova KNOVS-a je i Janez Janša, lider slovenske desnice, za kojega je slovenski diplomat i bivši šef slovenske diplomacije Ivo Vajgl u nedavnom intervjuu Expressu rekao da nije spreman prihvatiti nijedan uspješan potez svojih političkih suparnika, jer uvijek igra svoju igru, a ne igru koja bi bila u skladu s nacionalnim interesima Slovenije. Tonin se oglušio na sva upozorenja da će ovakav izvještaj naškoditi slovenskim interesima, a zanimljivo je da su se svi glavni slovenski mediji suzdržali od ulaženja u detalje ovoga dokumenta, osuđujući u komentarima njegovu objavu.
Smatra se da je glavni Toninov cilj bio bivši šef diplomacije i aktualni ministar obrane Erjavec, koji pak poručuje da je KNOVS zloupotrebljen za političke napade protiv političkih protivnika, rezolutno negirajući bilo kakvu odgovornost za arbitražni skandal, koji je ugrozio slovenske arbitražne planove.
KNOVS se u svojem izvještaju podrobno bavi i ulogom bivšeg šefa diplomacije Erjavca. Za Erjavca je utvrđeno da nije govorio istinu kad je u istrazi pred članovima KNOVS-a tvrdio da su ga obavještajci SOVA-e tijekom brifiranja o tajnom komuniciranju instruirali da je dopuštena komunikacija osjetljivih podataka i putem stacionarnog telefona, jer je SOVA zanijekala da mu je dala takve instrukcije. Međutim, SOVA je, kako stoji u izvještaju, u Ministarstvu vanjskih poslova uspostavila poseban sustav za vezu s arbitražom, koji je uključivao zaseban server, radne jedinice te skener za arbitražno gradivo i dokumentaciju.
U Ministarstvu vanjskih poslova uspostavljeno je posebno zaštićeno područje za čuvanje tajnih arbitražnih podataka i tajnu komunikaciju, u koje se ulazilo karticom. U tom se pogledu nije štedjelo, s obzirom na to da je arbitraža bila "najveći projekt nacionalne važnosti za Republiku Sloveniju, njezinu vladu i predsjednika Republike". Je li u takvom sustavu onda bilo moguće da Erjavec nije bio obaviješten o tako važnim stvarima kao što je komunikacija sa Sekolecom?
Erjavec tvrdi da za njihovu komunikaciju nije znao, ali u to je teško povjerovati, a čak su i članovi KNOVS-a, premda se u izvještaju KNOVS-a tvrdi da nije utvrđeno tko je sve znao za razgovore Drenik - Sekolec, javno tvrdili kako je bilo posve normalno da Simona Drenik o svojim razgovorima sa Sekolecom obavijesti svojeg nadređenog, a to je upravo Erjavec.
Inače, Erjavec je politički preživio arbitražnu aferu, što je pomalo nevjerojatno za Sloveniju, u kojoj su politička kultura i politička odgovornost na ipak nešto višoj razini nego u Hrvatskoj. Erjavec, jedan od najdugovječnijih slovenskih ministara, koji je bio u svim slovenskim vladama od sredine prošlog desetljeća, ostao je do kraja mandata Cerarove vlade na dužnosti šefa diplomacije, a u aktualnoj vladi dobio je obrambeni resor.
Tko je Matej Tonin?
Za razotkrivajući izvještaj KNOVS-a nesumnjivo je najodgovorniji Matej Tonin, prvi čovjek opozicijskog NSi-ja, tradicionalne koalicijske partnerice Slovenske demokratske stranke (SDS) Janeza Janše. Tonin je nakon prošlih izbora kratko vrijeme bio predsjednik slovenskog parlamenta, ali se morao povući nakon što je formirana parlamentarna većina u kojoj nije bila Toninova stranka.
Iako se NSi u vrijeme Toninove prethodnice Ljudmile Novak pokušala emancipirati od Janšina desničarskog radikalizma, Tonin, premda i on uvjerava da će stranku odvesti prema centru, u ključnim trenucima uvijek završi u Janšinu zagrljaju, zbog čega o njemu govore kao o Janšinu Trojanskom konju.
Deset godina arbitraže: Od prisilnog suglasja pa do otvorenog spora
2009.: Hrvatska premijerka Jadranka Kosor i slovenski premijer Borut Pahor u Stockholmu 4. studenoga 2009. potpisuju arbitražni sporazum o granici. Hrvatski pristanak na arbitražu rezultat je slovenske ucjene. Slovenija je uvjetovala deblokadu hrvatskih pregovora o pristupanju Europskoj uniji pristankom na arbitražno rješavanje graničnog spora. Slovenija je smatrala da na arbitraži, a ne pred redovitim međunarodnim sudovima, koji sude po međunarodnom pravu, ima veće šanse ostvariti svoj temeljni cilj - teritorijalni kontakt s otvorenim morem, na koji Slovenija ne bi mogla računati kad bi se granica odredila isključivo temeljem međunarodnog prava.
2013.: Arbitražni sud počinje djelovati nakon ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine, najprije razmjenom pismenih podnesaka, a onda i usmenom raspravom pred arbitražnim sudom, koja je započela 2. lipnja 2014. godine.
2015.: Zbog arbitražnog skandala, u kojemu je 22. srpnja 2015. godine izašlo na vidjelo nezakonito komuniciranje i lobiranje slovenske strane, Hrvatska se jednoglasnom odlukom Sabora povlači iz arbitražnog postupka, poručujući kako je arbitražni postupak za nju "nepovratno kontaminiran" i "mrtav".
2016.: Slovenija ulaže silnu energiju da arbitražni sud i arbitražu održi na životu i u tome uspijeva. Arbitražni sud 30. lipnja donosi prijelomnu odluku kojom je presudio da je Slovenija povrijedila arbitražni sporazum, ali da ta povreda nije tolika da arbitražni sporazum ne bi ostao na snazi. Hrvatska od tada ignorira sve odluke i pozive arbitražnog suda.
2017.: Arbitražni sud 29. lipnja donosi konačnu odluku o hrvatsko-slovenskoj granici na kopnu i moru. Iako Hrvatska odluku arbitraže ne priznaje, smatrajući da više nije stranka u postupku, činjenica je da je arbitražna odluka ispunila većinu očekivanja hrvatske strane, pogotovo na kopnu, a jedino za hrvatsku stranu neuravnoteženo rješenje arbitražnog suda odnosi se na razgraničenje u Piranskom zaljevu, s obzirom na to da je 80 posto tog zaljeva pripalo Sloveniji.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
a tek da znate sto je drug vodnik janez jansa naredio svojima kad mu se malko omaglica spustila , ovo je nista. Samo cu reci da je moglo doci to zestokog odgovora pa si je malko promislio..
di je tu tajna? igrali su se muljanja sa puno boljima od njih , uhvaceni su sa rukama u pekmezu i sad se jos nesto vrpolje? Pazi ti te bahatosti.
Nadam se da mu taj posao (ekspert za Sloveniju) nije jedini posao jer bi više posla imao da se bavi ekspertizom u mom selu od broja 5 do broja 9. Em nas ima više, em smo kulturniji i humaniji