U Hrvatskoj bi se, dakle, moglo dogoditi da sudac jednog općinskog suda počne čitati presudu riječima: U ime oca, i sina, i Republike Hrvatske, presuđujem...
Njegov otac nije dragi Bog nego akademik Ivan Aralica, čije se ime nalazi istaknuto u tekstu zbog kojeg se taj spor i vodi.
Dakle, sin sudi o tekstu u kojem se spominje njegov otac. Ionako bizarno hrvatsko sudstvo u tome ne vidi problem.
Odbijeno izuzeće suca Aralice
Sutkinja Jadranka Liović Merkaš odbila je zahtjev za izuzeće suca Tomislava Aralice, prihvativši njegovo objašnjenje u kojem potvrđuje da je akademik Aralica, spomenut u novinskom članku njegov otac, no “smatra kako ta činjenica sama po sebi nije razlog za izuzeće niti ta okolnost može biti od utjecaja na njegovu nepristranost te navodi da stoga ne postoje razlozi za njegovo izuzeće”.
Spor u kojem će suditi sin Aralica pokrenula je protiv tjednika Express i mene kao glavnog urednika Željka Markić.
Tužila nas je zbog navoda o Uskokovoj istrazi protiv Bandića i njegovih štandova, koje joj gradonačelnik ustupio za notorni referendum. Njezina je tužba legitimna i zapravo, čak i bez obzira na ideološke bliskosti koje ima s akademikom, a možda i s njegovim sinom, u ovoj priči nevažna. Nevažan je čak i sam akademik Aralica.
Ne vjerujem ni da zna za ovaj slučaj, a prilično sam siguran da ga nije odveć zabolio ni sam tekst. I kasnije nam se korektno javljao na zamolbe za izjave, komentare...
Uostalom, s njim sam i osobno, još prije dvadesetak godina napravio nekoliko velikih i važnih intervjua, u kojima mi je - što je tada bila prvorazredna politička senzacija - posve otvoreno najavio i predstavio Tuđmanov plan za obračun s oporbom u gradu Zagrebu.
Da, predsjednik Tuđman te izbore neće priznati, govorio je Aralica tiho, polako, uvjeren u ispravnost Tuđmanove namjere da poništi izbore za Skupštinu glavnoga grada i tako onemogući demokratski izabranu većinu (SDP-ovu i HSLS-ovu) da postavi svog gradonačelnika.
Aralica je tada, a to čini i danas, bio najsuvisliji i najkonkretniji glasnogovornik pozicije koju bi, po nekoj političkoj logici, u ovoj zemlji trebao zauzimati HDZ. I kao takav bio je vrlo zahvalan sugovornik u najvećim i najozbiljnijim političkim analizama.
Aralica želi zakon protiv 'jugoslavenske promidžbe'
Boljeg ideologa od Aralice HDZ nikad nije imao, ma koliko to za mnoge bilo iritirajuće.
Tako su nekako o njemu u spornom tekstu pisali i Ines Šikić te Boris Rašeta:
“Aralica najjasnije artikulira sve ono što razne skupine, od HDZ-ove desnice, preko prosvjednika iz Savske 66 do pravaških intelektualaca, misle o današnjoj Hrvatskoj. Razloge nikad dramatičnije podjele društva, kao i sve očitijeg ekonomskog kolapsa, pisac vidi u ‘nespremnosti lijevih političkih elita da se odreknu komunističkog totalitarizma’. Prema njegovu mišljenju, potrebno je zakonom odrediti da je jugoslavenska promidžba, ‘javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama...’ Ovaj bivši sudionik NOBa, partizan, kaže: - Hoću, mirno, bez mržnje, baviti se fenomenom komunističkog i jugoslavenskog govnarstva kod nas. E, to hoću! Jer to smrdi! A s đubrom valja na đubrište i kad je đubre čisto mentalne naravi. Ivan Aralica se energično zauzima za lustraciju u Hrvatskoj.”
I unatoč svemu ovome, sada valja još jednom ponoviti: nisu u priči o sudskom sporu važni ni Ivan Aralica, ni Željka Markić, pokušat ću zaboraviti čak i na ideološki kontekst koji se u tom sporu može naslutiti s velikih udaljenosti.
Suci se sada cehovski štite, baš kao i liječnici
Bit je, kad se stvar ogoli, prilično nevjerojatna, u nekoj vremenskoj perspektivi i zastrašujuća.
Bit je da uredniku ili novinaru, svejedno, za njihov tekst sudi sin čovjeka o kojem se u tekstu govori. I ta činjenica, u konačnici, ponovno otvara onu zastrašujuću, kafkijansku perspektivu našeg sudstva, sudstva koje različito tumači zakone, ima drukčija mjerila za poznate i nepoznate, za podobne i nepodobne.
Sada suci, a to je još prije osam godina u jednoj kolumni primijetio uvodničar ovog tjednika Tomislav Klauški, baš kao i liječnici, “cehovski odano štite svoje kolege koji bivaju uhvaćeni u neznanju, bahatom ponašanju ili kriminalu.
Njihove udruge i predstavnici drsko odbijaju bilo kakve prigovore na račun sudaca, braneći njihovu svetu nedodirljivost argumentom o neovisnosti sudstva. Naravno, neovisnosti o javnosti, ali ne i od politike, mita, mržnje...”
Želim vjerovati da sudac Aralica jest neovisan od politike, mita ili mržnje, nikad uostalom nisam ni čuo da se u suđenju vodio bilo kakvim sumnjivim motivima.
Ali da spomen oca neće ili ne mora buditi sumnju u nepristranost suca i sina, e to neću i ne mogu prihvatiti.
Poražavajući podaci Europske komisije
Ne zbog suca i sina Aralice nego zbog činjenice da ovaj slučaj jest presedan koji može trajno narušiti principe poštenog suđenja i sudačke etike u budućnosti, a naročito one koji se odnose na sporove protiv medija i novinara.
Istine radi, treba reći da nisu svi u ovoj zemlji nezadovoljni radom pravosuđa.
Osvrćući se na odluku Upravnog suda kojom je ukinuto rješenje da mu je diplomski rad plagiran, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić izjavio nedavno da je “odluka još jednom pokazala neovisnost našeg pravosuđa koje ne podliježe političkim pritiscima i zlonamjernim medijskim kampanjama”.
No, ma što o sucima i pravosuđu mislili političari ili novinari, neke egzaktne brojke govore sljedeće: samo su dvije države lošije od Hrvatske po percepciji neovisnosti pravosuđa.
Po broju sudaca Hrvatska je u samom vrhu EU, po eurima koje odvajamo za pravosuđe u sredini, a po učinkovitosti, na začelju. I točka.
