Hrvatski vojnik je poginuo u srijedu u Kabulu nakon napada bombaša samoubojice.
Naš tim je u 8,15 sati krenuo na zadaću s pet neborbenih oklopljenih vozila. U svakom od vozila bila su tri pripadnika oružanih snaga. Kolona je krenula prema aerodromu i plan je bio da se dva vozila odvoje prema kampu gdje su išli po pravnog savjetnika i njegovog suradnika koji su trebali zajedno ići na zadaću.
Tri vozila su nastavila put prema kampu Lion. U 8,45 sati po lokalnom vremenu, na 200 metara od kampa Lion, u treće vozilo zaletjela se trokolica motocikla s talibanskim bombašem samoubojicom, vozilo je eksplodiralo i prevrnulo se. Trojica naših vojnika su ozlijeđeni, a nakon nekoliko sati najteže ozlijeđeni vojnik je preminuo u bolnici.
Iza rovova s Talibanima
Na samim granicama prašnjavog sela na sjeveru Afganistana, masa talibanskih boraca okupila se na blatnjavoj cesti. Nose mnoštvo AK-47 pušaka i granata, te mašu svojom zastavom. Stoje u tišini, i bulje u novinarsku ekipu. U očima im nema tračka emocije.
Iako su stalno na udaru iz zraka čini se kao da ih to ne dira. Posebno zapovjednika, koji se bori otkada je bio dovoljno velik da nosi pušku.
"Spremni smo za bilo koju i bilo kakvu žrtvu. Ne bojimo se smrti, niti nastavljanja našeg svetog džihada", kažu.
Malo je novinara u ovome dugotrajnom ratu kročilo na 'drugu stranu', u talibanske tabore. Otkada je krenula invazija, sada već prije 17 godina, svijet Talibana bio je ponajviše sakriven od očiju stranaca i vanjskog svijeta.
Nakon mjeseci pregovaranja, talibani su dopustili pristup i zaštitu afganistanskom filmašu Najibullahu Quraishiju i ženskoj ekipi novinarki sa CNN-a.
Tih 36 sati koje su proveli s talibanima, kažu, dalo im je prozor u osamljeni svijet zatočen u vremenu. Ideologija im se, kažu novinari, nimalo nije promijenila. Njihova je prisutnost, kao žena, uzrokovala neugodu. No dok se sa SAD-om u Kataru pregovara o miru, talibani su uvjereni kako im je pobjeda blizu, pa pokazuju pragmatizam.
Putovanje započinje u Mazar-e Sharifu, četvrtom najvećem gradu u zemlji. Talibani su bili prisiljeni povući se nakon žestoke bitke 2001. godine. Sada se opet približavaju gradu. Novinari pak kreću prema distriktu Chimtal, kojeg su zauzeli prije 18 mjeseci. Tamo sva sela kontroliraju upravo talibani.
Na drugoj strani Quraishija toplo pozdravljaju, dok se, piše CNN, prave da žene ne postoje, a njihova su lica pokrivena.
Prvo što žele pokazati jest da na teritoriju kojim vladaju to čine efikasno, pa je prva stanica medicinska klinika u selu Pashma Qala. Vidi se po plaketi da je zgrada bila, originalno, dar SAD-a iz 2006. godine.
Nekoliko trenutaka nakon dolaska ekipe, motor udara djevojčicu točno ispred klinike. Taliban polagano, sa puškom oko ramena, silazi s motora i šeće do tijela curice. Kada shvati da nije ozbiljno ozlijeđena on se okreće i odlazi.
Djevojku se nosi u kliniku, a liječnik, Haji Said Isaq, jedva da je i pregleda prije no što majci u ruke tutne neke tablete protiv bolova. Nakon godina borbe, vidio je mnogo gorih stvari i bolnica mu je prepuna pacijenata.
Isaq objašnjava da dok talibani vode kliniku, država zapravo plaća i daje lijekove. Ta vrsta ad hoc kooperacije između države i talibana postaje sve češća na područjima gdje nije točno jasno tko vlada.
Pod talibanima kasnih devedesetih, žene nisu bile u stanju dobiti medicinsku pomoć od muškog liječnika, baviti se većinom poslova ili napustiti dom bez muške pratnje. Ekipa CNN-a je iznenađena da u klinici radi nekoliko žena. Tu je 22-godišnja babica Fazila koja ne pokriva lice iako je kamerman muškarac.
Na zidu njezine ordinacije nalazi se poster vezan uz planiranje obitelji, uključujući informacije o kondomima, pilulama... Usred teritorija gdje je svako spominjanje seksa tabu.
Fazila, koja ne želi dati prezime, kaže kako talibani ništa nisu promijenili otkada su prije 18 mjeseci preuzeli kliniku. Muški liječnici i dalje mogu liječiti žene.
"Talibani ne prekidaju naš rad. Ne blokiraju nam put, ne smetaju nas", kaže Fazila.
U čekaonici klinike, pokrivena žena koja u rukama drži invalidnog dječaka kaže kako "ovdje nema poslova, mladi su otišli, neki su ubijeni, neki se nikada nisu vratili", kaže.
Kažu i kako se nije mnogo promijenilo od kasnih devedesetih.
"Mi smo zapele u sredini i ništa ne možemo učiniti", kažu.
Novinari kliniku napuštaju tek navečer te idu do svog smještaja. Talibani gase svaki mobitelski signal, i napadi su najčešći po noći.
Domaćin je učitelj islama. Nosi tradicionalnu tuniku preko širokih hlača i jedan je od rijetkih muškaraca koji su prijateljski raspoloženi i smiješe se.
Novinarke, sljedeći pravila, moraju spavati u ženskom djelu kuće. Ali domaćin ipak sjeda s njima i razgovara na arapskom - jedinom jeziku koji im je zajednički - te priznaje kako nikada nije vidio "vanjskog" novinara, niti je mislio da ikada hoće.
Žene i djeca kućanstva su jednako zaintrigirana. Nakon odlaska domaćina obasipaju pitanjima na lokalnom dari jeziku. Novinarke im daju slatkiše, a i njihove majke se smijulje. Nikada prije nisu vidjele strance.
Sljedeći dan je posjet lokalnoj madrasi, vjerskoj školi.
Madrase imaju reputaciju da podučavaju fundamentalistički islam i pod vladavinom talibana djevojčicama je zabranjena edukacija.
No ipak, iznad svojih Kurana, sjede i dječaci i djevojčice.
Njihov je učitelj Yar Mohammed, koji vrijeme dijeli između fronta i učionice, uvijek noseći svoje oružje sa sobom.
Kaže kako talibani sada pozdravljaju obrazovanje djevojaka i nadodaje kako su upute da im se dozvoli studij religije, znanosti i matematike.
No, jednakost tu završava jer Mohammed nadodaje kako kada djevojke uđu u pubertet više ne mogu ići u istu školu kao i dječaci, jer bi moglo biti 'nepoželjnog' kontakta.
To znači da treba ustanoviti posebne škole za djevojke, a njih nema. To je isti izgovor koji su talibani koristili prije 20 godina i na taj način milijunima oduzeli pravo na školovanje.
Većina će curica "otpasti" iz obrazovnog sustava kada navrše 14 godine. Tužna je stvarnost kako je žensko obrazovanje nešto što naprosto nije prioritet u ruralnim dijelovima zemlje, a nije puno drugačije niti tamo gdje ne vladaju talibani.
Kako bi pokazali da mogu pružiti temeljne servise, talibani su počeli postavljati upravitelje iz sjene koji se natječu s državnim kandidatima.
U distriktu Chimtal, Mawlavi Khaksar je jedan takav upravitelj. Ima crni turban i plašt i nevjerojatne zelene oči.
S jedne strane on koristi pametne telefone i Facebook kako bi došao do informacija, s druge i dalje vjeruje u to da muškarce i žene uhvaćene u preljubu treba kamenovati.
"Implementiramo šerijatske zakone, i slijedimo ih, a oni kažu kako je kamenovanje u redu", kaže Khaksar.
Kako ga ne bi lovile vlasti Khaksar nema fiksirani ured, umjesto toga seli od mjesta do mjesta.
Kada lokalci čuju da je u njihovom selu, odmah dođu ispred kuće i krenu "gnjaviti" sa svojim problemima. Većina ih je vezana uz novac i nekretnine. On ih poziva da uđu i sjednu sa njime.
Jedan čovjek kaže kako je prodao auto, ali osoba kojoj je prodao je sa teritorija kojeg ne kontroliraju taliban i ne želi isplatiti novac. Kaže kako se svima žalio i uzda se u brzu pravdu kakvu dijele talibani.
Za mnoge Afganistance pojam talibana više je vezan uz civilne žrtve nego na dobru i poštenu vladavinu. Tisuće su radi njih ostali mrtve. Prošla je godina bila rekordna za civilne žrtve, s 3.804 mrtva civila, od toga 927 djece. Talibani su direktno krivi za oko 35 posto tih smrti.
Oni pak tvrde da je SAD najveći ubojica, bez premca.
"Oni koji su krivi za civilne žrtve su oni koji dolaze sa svojim avionima, artiljerijom i teškim naoružanjem. Oni ubijaju civile, a ne Islamski emirat", objašnjava Khaksar.
U stvarnosti 536 civila poginulo je 2018. radi bombardiranja iz zraka, a 73 posto žrtava pripisuje se stranim vojnim silama.
Pita može li po cesti hodati uz kamermana Quraishija koji pak objašnjava da je novinarka žena, tako je kako je. Muškarce to zbunjuje.
"Trebali su dovesti muškarca", brunda jedan iz pratnje.
Naposljetku pada dogovor da se muškarce prati iz distance, nešto što, kaže CNN-ova novinarka, u svojoj karijeri još nije napravila.
Nakon dva desetljeća rata, tisuće mrtvih Amerikanaca i više trilijuna potrošenih američkih dolara, talibani su jači i kontroliraju više teritorija nego ikada. Afganistanska je zato vlada nervozna jer Trumpova administracija želi povući tisuće trupa.
Dok se ekipa vozi sa talibanskog teritorija vide grupu žena koje rade na zemlji dok šiba hladni vjetar. Život je ovdje jako težak.
Realnost je da prosječnom građaninu Afganistana zapravo nije bitno tko je na vlasti. Kvaliteta života je ista, a nakon desetljeća rata okrenut će se bilo kome tko obećava mir.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Naša vojska je u Afganistanu u interesu Trampa !!!!!!!!
<em><strong>*** korisnik ima opomenu pred baniranje zbog opetovanog širenja rasnih/ rasističkih netočnih/ lažnih informacija ***</strong></em>
Tu strana vojska i humanitarci nemaju što pomoći. Oni žive od proizvodnje i prodaje droge. Ograditi te pokrajine žilet žicom i 100 godina nitko van niti unutra pa neka si sami naprave civilizaciju.