Kada je Donald Trump naredio lansiranje Tomahawk projektila protiv Assadovog režima u Siriji, za svoj postupak nije tražio odobrenje kongresa.
Prema Ustavu SAD-a, predsjednik može koristiti vojnu moć tek nakon što to odobri Kongres, no promjene iz 1973. ublažile su to pravilo. Predsjednik može posegnuti za moći, ali nakon 60 dana, kongres mora objaviti sudjelovanje u ratu. Ipak, američka vojna povijest puna je primjera u kojima se ovo pravilo ni blizu nije poštovalo, a Sjedinjenim državama priskrbilo omraženi nadimak svjetskog policajca bez pokrića. O nepotrebnim američkim intervencijama piše ListVerse.
10. Haiti, 1994.-95.
Demokratskim putem izabran predsjednik Haitija, Jean-Bertrand Aristide, prognan je 1991. nakon vojnog puča. Predsjednik SAD-a Bill Clinton odlučio je kako mora intervenirati i vratiti Aristida na vlast. Na Haiti se ubrzo obrušila čitava 82. zračna divizija što je rezultiralo brzom predajom pučista. Aristide se trijumfalno vratio na prijestolje pod zaštitom SAD-a. Kongres se većinom protivio ovoj intervenciji, a 'instaliranje' demokracije na Haitiju nije urodilo plodom.
9. Sibir, Rusija, 1918.-1920.
Pred kraj prvog svjetskog rata, američki predsjednik Woodrow Wilson naredio je odlazak gotovo 8.000 trupa na području Sibira. Nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, plan Amerikanaca bio je pomagati opoziciji boljševika, no ironično borili su se protiv obje strane i to trpeći temperature oko -46 Celzijevih. 8. Irak, 1998. Predsjednik Bill Clinton naredio je vojnu operaciju Pustinjska lisica, kodno ime za intenzivno trodnevno bombardiranje Iraka kako bi Saddama Husseina spriječila u izradi oružja za masovno uništenje. Clinton nije tražio autorizaciju Kongresa za ovu operaciju, a pravdao se kako je dužnost SAD-a ukloniti Saddamov režim. Posljednjeg dana bombardiranja, glasovalo se za Clintonov opoziv, a sve se događalo usred seks-skandala s Monicom Lewinsky.
7. Rat na Atlantiku, 1941.
Amerikanci su nakon napada na Pearl Harbor, bilo protiv sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu. Ipak 1940. i 1941. godine Velika Britanija borila se za preživljavanje protiv nacističke Njemačke, a predsjednik Franklin Roosevelt znao je kako je rat neizbježan. U svibnju 1940. Britanci su napali Island jer su strahovali kako će taj otok-državu zauzeti Njemačka kao strateški položaj na Atlantiku. Nedugo zatim, svoje je trupe poslao i Roosevelt, darujući Britaniji 50 američkih razarača. Sukob koji 'nikada nije postojao' kulminirao je 1941. kada je njemačka podmornica bombardirala jednog od američkih razarača na što je Roosevelt odgovorio mornaricom i borbenim avionima. Tri mjeseca nakon, Njemačka je službeno obznanila rat SAD-u.
6. Panama, 1989.-1990.
1980-ih godina zahuktali su se odnosi između vojnog vođe Panama Manuela Noriege i Sjedinjenih država. SAD je optužio Noriegu da sustavno pomaže narko-kartele i švercere drogom u zamjenu za financijsku i gospodarsku moć. 1989., Noriegine paravojne snage, braneći svoju kontrolnu točku, napale su američke pomorske časnike u zoni Panamskog kanala. Predsjednik George Bush naredio je invaziju Paname, a Noriega se predao samo dva tjedna poslije. Ova je operacija, iako je Kongres nije službeno odobrio, trajala samo 42 od mogućih 60 dana, pa izglasavanje u Kongresu nije bilo potrebno.
5. Libija, 2011.
Građanski rat u Libiji počeo je u veljači 2011. godine nakon što su sigurnosne službe Moamera al-Gaddafija počele s ubijanjem pripadnika Arapskog proljeća koji su tražili Gadafijevu ostavku. Grad Benghazi ubrzo je postao mjestom krvoprolića i žestokih sukoba, a NATO snage, kako bi zaštitile civile, odlučile su intervenirati. Prije nego što je lansirao zračne projektile, predsjednik Barack Obama nije tražio dozvolu Kongresa. Zastupnicima je objasnio kako je SAD zapravo pomagao NATO-u, no objašnjenje nije bilo prihvaćeno. Sve je završilo 2011. godine, kada je Gadafi ubijen pod sumnjivim okolnostima, a sama operacija proglašena je jednom od najkontroverznijih američkih intervencija.
4. Kosovo, 1999.
Rat na Kosovu počeo je kada je kosovska vojska krenula u borbu za nezavisnost. Područje Kosova, tada u sklopu Srpsko-dominirane jugoslavenske države, našlo se pod udarcima mnogo snažnije vojske što je rezultiralo brojnim civilnim žrtvama i pokoljima. NATO je intervenirao bombardirajući Jugoslavensku armiju, a Clinton je za intervenciju tražio dozvolu od Kongresa koju on - nije izglasao. Clinton je nastavio s bombardiranje, a neprijateljska vojska bila je prisiljena povući se.
3. Meksiko, 1916.-1917.
Godine 1916. meksički vojnik i tada živuća legenda Pancho Villa pokrenuo je napad na granični grad Columbus u Novom Meksiku. Bila je to osveta SAD-u koji je podupirao Villinog protivnika u tekućoj meksičkoj revoluciji Venustiana Caranzu. Sukobi su donijeli brojne žrtve, a tadašnji predsjednik Woodraw Wilson bio je ogorčen pa je generalu Johnu Pershingu naredio da Villu uhvate ili ubiju. Iako je pravno gledano ekspedicija 800 kilometara unutar Meksika opravdana zbog činjenice da je Pancho Villa napao teritorij SAD-a, ona je zahtijevala izglasavanje u Kongresu. Villa je naposljetku uspio pobjeći.
2. Grenada, 1983.
Predsjednik Ronald Reagan inicirao je invaziju na Grenadu operacijom Hitna oluja 1983., kako bi spriječio daljnje nestabilnost u toj marksistima kontroliranoj državi. U nasilnom puču likvidiran je premijer Grenade, a nova Vlada nastavila je čistke kojih su se Amerikanci bojali. Poslavši vojsku uspjeli su spasiti američke državljane i zauzeti dvije zračne luke na otoku unatoč jakom otporu stanovnika Grenade. Kada je Reagan suočen s pitanjem zašto za operaciju nije zatražio dozvolu kongresa kazao je kako su životi američkih studenata bili prioritet.
1. Koreja, 1950.
U lipnju 1950. sjevernokorejski vođa Kim II Sung naredio je masivnu invaziju Južne Koreje. Invazija je nespremnim uhvatili i Južnu Koreju, ali i SAD. Američki predsjednik Harry Truman isprva je oklijevao treba li poslati američke trupe na korejski teritorij jer se bojao kako će se u sve uplesti Sovjeti i Kinezi. U jednoj od najvećih diplomatski pogrešaka u povijesti, Sovjeti su odlučili bojkotirati sastanak Vijeća sigurnosti UN-a kako bi prosvjedovali zbog činjenice kako Kineski predstavnici Maove komunističke vlasti nisu ušli u Vijeće unatoč činjenici što su dobili građanski rat. Vijeće sigurnosti zatim je donijelo rezoluciju kojom se države članice UN-a traže da pruže pomoć Južnoj Koreji. Sovjeti zbog svoje odsutnosti nisu mogli uložiti veto. Predsjednik Truman rezoluciju je iskoristio kao opravdanje za američku intervenciju u Sjevernoj Koreji, a iako se rat nastavio daljnje 3 godine, nikada se nije tražilo mišljenje Kongresa.
(Večernji list)
