Sve je počelo nesporazumom, prije svega mojom greškom, zbog moje predrasude. Michela Magaš, inovatorica godine u izboru Europske komisije, rođena je u Rijeci gdje je završila talijansku gimnaziju, iako nije Talijanka. No, dvojezično obrazovanje samo joj je pridonijelo, nikako nije bilo problem.
Nakon toga završila je najprestižniji studij dizajna na svijetu, londonski Royal College of Art. Sredinom devedesetih radila je za najveće svjetske tvrtke, prvo za medije, The Independent i Financial Times, ali također i za Nike, proizvođača sportske opreme. A onda se otisnula u samostalnu karijeru inovatorice.
Doduše, s obzirom na broj putovanja, teško je reći gdje zaista živi. Prošli je tjedan u Financial Timesu objavila da je u mjesec dana imala 22 leta, a zatim putovala u Helsinki, Makedoniju, Rumunjsku, Belgiju. U subotu, 6. svibnja Michela Magaš održala je govor na završnoj konferenciji festivala tehnologije Brave New World koju je organizirao HUB385.
U čemu je bio nesporazum, o kojoj je predrasudi riječ? S Michelom Magaš dobio sam priliku razgovarati skoro dva sata u kafiću Hotela Jagerhorn u samom središtu Zagreba, ondje gdje je nekoć bila gostionica Lovački rog. Poslije sam slušao i njezino izlaganje na konferenciji. Prije je već imala jedan intervju, a dok je sa mnom razgovarala čekala je da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović završi konzultacije s političkim strankama i oslobodi vrijeme za sastanak s Magaš, koji ni na koji način nije željela propustiti.
Nije to bio prigodan sastanak s poznatom Hrvaticom u svijetu. Postoje planovi. Za razgovor sam se nastojao pripremiti. Uočio sam da je obrazovanje koje Michela Magaš ima donekle drukčije od onog koje je uobičajeno kod tehnoloških inovatora. Ona je dizajnerica po obrazovanju, a jedan od prvih projekata koje je radila na internetu, i najzapaženijih, bio je glazbeni. Radilo se o traženju sličnih glazbenih obrazaca širom svijeta, o čemu više možete saznati na musictechfest.net.
Tako kad izdvojite neku tipičnu glazbenu frazu s Islanda pokreće se dijalog, kako veli Magaš, sa sličnim glazbenim obrascima, odnosno sa sličnim glazbenim ukusom, u Aziji, na jugu itd. Kad mi jedala svoju podjsetnicu upozorila me da – podsjetnica svira. Naime, od čvrstog je materijala, na njoj su povučene linije, namjesti se na stol na jednu od tih linija i trzanjem, kao kod trzalice za gitaru ili elastične žice može se proizvesti pentatonska ljestvica. I to je jedna zgodna inovacija.
A sad počinje nesporazum. Michela Magaš je o svom poslu govorila s ogromnim entuzijazmom koji sam ja krivo protumačio kao tipičan optimizam koji "prodaju" gurui tehnoloških promjena. Mogu reći prodaju, jer je to nerijetko zaista tako. No ovdje mi je trebalo neko vrijeme da shvatim da je riječ o posvećenosti poslu, o entuzijazmu i strasti koji najčešće imaju upravo oni čija je priroda umjetnička. Tehnoloških festivala širom svijeta ima sv eviše i više.
Kad je Michela Magaš objašnjavala što radi njezin laboratorij inovacija Stromatolite, koji financiraju neke od najvećih firmi na svijetu, koji surađuje s najznačajnijim svjetskim vladama, u prvi mi trenutak to nije izgledalo drukčije nego kao propaganda tehnoloških promjena, propaganda svijeta u kojem će teći med i mlijeko. Nisam shvatio.
Prvo mi je trebalo da shvatim da te "festivale" iako se tako zaista nazivaju, nije pravedno tako nazvati. Stromatolite ih je organizirao u Bostonu, meki tehnološkog napretka na istočnoj obali Sjedinjenih Država, gdje je najprestižnije tehnološko sveučilište na svijetu, čuveni MIT, zatim tri u Londonu, u Parizu u Centru Georges Pompidou, dva u Berlinu, ali i na Novom Zelandu, dva u Skandinaviji i – u Ljubljani, u našem susjedstvu (Ako sam dobro shvatio, a na krivo razumijevanje nisam imun, moglo bi štogod biti i kod nas.)
Ti festivali ustvari nisu festivali. Na njima se okupljaju istraživači iz različitih struka, sa stručnjacima za tehnološke inovacije zajedno na projektima rade stručnjaci iz drugih struka i umjetnici. Istražuju se mogućnosti kreiranja i novih odnosa među ljudima, novih oblika međusobne komunikacije i komunikacije čovjeka i stroja.
Tjelesna povezanost čovjeka i stroja očito je fokus trenutačnog rada Michele Magaš. Često ističe umjetnicu Viktoriu Modesta, pjevačicu i performericu koja ima umjetnu nogu i koja je model drukčijeg odnosa čovjeka i umjetnih naprava kojima se više ne služimo nego postaju dio nas, ugrađene u naše tijelo. Iako je riječ o možda najspektakularnijem i najdalekosežnijem području kojim se Michela i Stromatolite bave, to ni izbliza nije sve.
U Berlinu je jedno od okupljanja bilo posvećeno blockchain tehnologiji, koja se posebno i najviše koristi za virtualne valute, kao što su bitcoin i eth. Riječ je o tome da je tehnologija otvorila nove mogućnosti ali upotreba, na primjer u biznisu nije razrađena. Vrijedi dakle razjasniti nesporazume. Prvi se ticao optimizma koji ide uz tehnologiju i inovacije. Michela Magaš sasvim je svjesna svijeta u kojem živi. U Brazilu je 15 posto nepismenih, što je velika prepreka hvatanju koraka sa suvremenim trendovima.
Druge su zemlje u povijesti to rješavale obaveznim školstvom. Michela Magaš surađuje s brazilskom vladom u razvoju tehnološke pismenosti, jer nije riječ samo o slovima nego o korištenju tehnoloških mogućnosti. U Africi, suvremena tehnologije prodire po stopama višim nego što se očekuje s obzirom na ekonomsku situaciju, ističe. Drugo, Michela Magaš je i u prezentaciji istaknula da se mijenjaju socijalni odnosi.
Stromatolite je opisan kao ekosistem koji u ovom trenutku okuplja oko 5000 inovatora koji neprestano međusobno komuniciraju. Svi iz te zajednice, ako su bili uključeni u njihovu mrežu, su mogli su je pratiti u Zagrebu. Također, inovacije koje se proizvedu mogu se koristiti uz određene preduvjete. Na taj se način mijenjaju vlasnička prava karakteristična za industrijsko doba.
U svojim objašnjenjima Michela naglašava razliku u odnosu na dosadašnji način komuniciranja i učenja, koji se razvio na temelju tiskane kulture sustavnog izlaganja znanja. Današnji se pristup, baš kao i Stromatolite, razvija oko pojedinih projekata i rješavanje problema (problem solving) i u tom se smislu razvija i obrazovanje. Vrlo je međutim svjesna da kulturi treba i kontinuitet, a ne samo skakanje od posla do posla. To je još jedna razlika u odnosu na ono što sam očekivao od susreta s tehnološkom optimisticom, koja vidi samo napredak bez problema.
Svjesna je i moći kojom raspolažu velike kompanije da deformiraju informacije o svijetu oko nas. Pogledajte, kažem Tibet na Google Map. Onaj tko se na temelju toga informira mislit će da tamo nema ničega, prazno, zato što kineska vlada ne dopušta Googlu snimanje. Svejedno, Google Map predstavlja iskrivljenu sliku svijeta, na njega se ne može osloniti.
Više od svega drago mi je da me Michela Magaš razuvjerila da nije puki tehnološki entuzijast. Svijet će unatoč tehnološkom napretku biti onakav kakvim ga mi ljudi napravimo. U tome je posebno važno da se u tehnološke promjene uključe humanističke znanosti i umjetnost. Nakon njezina izlaganja na Brave New World upravo se o tome razvila najživlja diskusija, i to među mladim ljudima koji su joj postavili baš pitanja o odnosu umjetnika i tehnoloških stručnjaka. Kako ih privoliti na suradnju?
Može se, odgovorila je Michela Magaš. Umjetnost i humanistički pristup obogaćuju tehnologije kao što su internet of things, blockchain, neurotransmiteri, umjetna inteligencija. Razgovor s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović bio je o projektu za Hrvatsku. To će biti STEAM projekt, rekla mi je Michela Magaš, a ne samo STEM. Dodaje se slovo A. Uobičajenim komponentama iz prirodnih i tehničkih znanosti neizostavno treba dodati umjetnost, Art. "To je bio preduvjet, rekla sam da drukčije neću raditi! I to je prihvaćeno."
