Josephus Melchior Thimister, nizozemski dizajner koji je prošli tjedan u 57. godini života počinio samoubojstvo, bio je najveći dizajner svoje generacije, rekao je njegov kolega Ralph Rucci.
Anne Chapelle, belgijska poslovna žena koja ga je također iznimno cijenila, zvala ga je 'majstorom'.
Thimister je pet godina vodio kuću Balenciaga, pokrenuo vlastitu modnu kolekciju i 'ready-to-wear' kolekcije, njegov dom osvanuo je na naslovnici magazina The World of Interiors, a on sam bio je naslovnica Voguea koji ga je prozvao zvijezdom novog stoljeća.
Pa ipak, u vrijeme njegove smrti, osim male skupine modnih insajdera s dobrim pamćenjem, većina ljudi za njega nije znala, piše New York Times. Kako to?
Talent, koji je bio sposoban spojiti individualnost s jedne strane, s komercijalnom isplativošću s druge strane, postao je žrtva tranzicije mode iz kreativnog i visokocijenjenog rada na unikatima, prema globalnoj masovnoj industrijskoj proizvodnji.
Bio je među posljednjim u nizu dizajnera koji su sazreli u kasnim 80-ima i 90-ima koji su još uvijek vjerovali u čistoću koncepta i odanost kreativnoj muzi prije svega, pa čak i prije zarade. Tek je u 21. stoljeću otkrio marketing i i da je stalna utrka s trendovima novo mjerilo uspjeha. Da nije bitno vizionarstvo, nego su važnije vizionarske izjave.
Nema tu ničeg novog. Događalo se to i prije – samo su tragedije bile drugačije i varirale ovisno o stupnju dizajnerske slave.
Uostalom, samoubojstvo su počinili i Alexander McQueen, pa John Galliano, čija je ovisnost bila dobro poznata u javnosti i doživljavala se kao reakcija na pritisak koji je osjećao i zbog čega je na kraju završio karijeru u Dioru prije povratka u Margielu. I Christophe Decarnin, koji je proslavio Balmain prije no što se saznalo da je doživio nervni slom zbog kojeg se ubio.
Ako je istina da, kao što moda diktira, tri četvrtine su trend, onda bi četvrtina trebao biti znak za zaustavljanje. Trebalo bi znati kad treba stati s jurnjavom.
I Thimister je patio od depresije. I što manje budemo obraćali pažnju na te priče, osuđeni smo na njihovo ponavljanje.
"Nikada nisam razumio i još uvijek ne znam kako tako priznati talent može biti istovremeno zaboravljen od svijeta mode", rekao je Luis Placido de Abreu, koji je s Thimisterom surađivao nekoliko godina u posljednjih dvadesetak godina.
Obrisi te karijere dobro su poznati: uspon kroz rad za skupocjene modne kuće, stvaranje brenda od svog imena, natjecanje s poznatijim imenima, financijska nestabilnost, zatvaranje, povratak, zatvaranje. No, što je sve stajalo iza ovog sinopsisa, mnogo je kompliciranija priča.
Prvo sam greškom završila na njegovoj prezentaciji, nedugo nakon što je Thimister napustio Balenciagu i pokrenuo vlastitu modnu liniju. Bilo je to 1997. ili 1998. godine, a revija je održana u galeriji na pariškom rue des Beaux-Arts, s odjećom obješenom po zidovima.
Tada nisam mnogo znala o modi - mislim da mi je to bila prva sezona u Parizu - ali znala sam dovoljno da shvatim da postoji nešto neizrecivo elegantno, a također i blago pomaknuto u haljini.
Bilo je teško to zaboraviti. Njegova haljina postala je moj prvi modni komad koji sam ikad kupila i još ga imam, a kupnjom sam upoznala i dizajnera koji je prštao energijom i ostao je prvi modni komad koji sam ikad kupila.
Rođen u Maastrichtu u Nizozemskoj, Thimister je pohađao Kraljevsku likovnu akademiju u Antwerpenu. Radio je kao asistent za Karla Lagerfelda, Patoua, a prije no što je navršio 30 postao je kreativni direktor Balenciage.
Njegova prva revija bila je u potpunosti crno-bijela i često se navodi kao trenutak kad se visoka moda vratila marki.
"Zato smo ponovo počeli obraćati pažnju na Balenciagu", rekla je Julie Gilhart, tadašnja modna direktorica Barneysa u New Yorku. G. Thimister je 1997. godine otišao da pokrene vlastitu marku. Nicolas Ghesquière preuzeo je Balenciagu.
Iako su njegovu liniju prihvatile velike robne kuće poput Barneysa i Jeffreyja, i unatoč tomu što je Jeffrey Kalinsky prikazao cjelokupnu njegovu kolekciju kad je otvorio svoj butik u New Yorku, Thimister se i dalje borio s ulaganjima, unatoč tomu što je ostao kreativni direktor Gennyja.
Brend Thimister zatvoren je 2004. godine, a sljedeće godine Thimister je postao umjetnički direktor tvrtke cipela Charles Jourdan. Tvrtku je napustio 2007.
Godine 2010. vratio se sa jednokratnim show couture predstavljanjima.
Pod nazivom 'Krv i obilje', predstavio je uniseks modu i istaknuo svu veličinu ruske revolucije koja se spustila na zemlju krvlju i blatom, piše New York Timesova kolumnistica Vanessa Friedman.
Sljedeće godine, uz podršku belgijske grupe BVBA 32, koja posjeduje Haidera Ackermanna i Ann Demeulemeester, još jednom se okušao u ready-to-wear modi – kolekcijama s konfekcijskim brojevima. Ali sve što je napravio nije našlo publiku i 2013. godine kompanija je zatvorila svoja vrata.
Thimister je stanovao u stanu monokromnih boja koji je nekoć pripadao još jednom modnom velikanu Hubertu de Givenchyju, u jednoj od ulica koje graniče s pariškom četvrti Invalides s crnim parketima, crnim i bijelim zidovima i imitacijom prepariranog bijelog polarnog medvjeda i slonića.
Njegova dnevna soba bila je prekrivena crnim plišanim baršunom i svilenim jastucima na crnom ćilimu.
Sebastian Suhl, njegov prvi poslovni partner, sjećao se večere nazvane "piknik", kad su svi ležali na podu.
Jean Delmas, koji sa svojom partnericom Heidi Yang posjeduje showroom Red Velvet, bili su Thimisterovi agenti u Americi nakon što je ponovno pokrenuo svoju marku. Sjetili su se da je Thimister nalio čašu po čašu šampanjca "dok tepih nije sasvim bio natopljen."
Govorio je gospodinu Delmasu da kostur torza koji je visio na prozru, pripada njegovoj baki iz Rusije. Bio je opsjednut svojim ruskim korijenima i konceptom propadajuće aristokracije i da je kao dijete obišao Harlem. Njegovo najdraže mjesto u Parizu bilo je Café Flore.
U posljednje vrijeme bio je dizajner interijera, savjetnik u Pucciju i učitelj u umjetničkoj školi La Cambre u Bruxellesu i na Institutu Français de la Mode u Parizu, gdje je bio mentor dizajneru Hedu Mayneru, jednom od finalista Nagrade LVMH za 2019. godinu koju dodjeljuju mladim dizajnerima.
"Nikad nije želio raditi ustupke i prilagođavati se. Pokušali smo mu pronaći financijere za njegove linije, ali nije išlo. Bio je silno tvrdoglav i uvjeren u sebe ", rekao je Delmas.
Bio je, rekao je gospodin Suhl, "jezivo tvrdoglav i okrenut sebi, a opet neobično osjetljiv, ljubazan i velikodušan."
Također mučio se s depresijama i promjenama raspoloženja. Drugim riječima, posjedovao je mnoge osobine koje obično pripisuju dizajnerima - dramatičnost, pretjerivanje, ekscentričnost, vatrenost - kvalitete koje se tradicionalno opraštaju, ili dapače čak očekuju i cijene kad su u pitanju oni s umjetničkim darom.
Ali, nakon 9/11 histerije, a zatim post-globalno-financijske krize u kojoj su uspon Kine i eksplozija digitalnog izmijenili igru i pravila, te su njegove vrijednosti odjednom izgledale kao nepotrebna slabost.
Utješno bi bilo pomisliti da talent sve osvaja, ali to bi bila i bajka. To samo po sebi nije bio problem. Očekivanja se mijenjaju, kao i opisi poslova. To je normalan tijek svijeta.
Problem je što nije bilo vremena za tranziciju, za privikavanje, za različitost koju je on stvorio. Umjesto toga, otvorilo se more kojim je zaplovilo mnoštvo dizajnera uključujući i Thimistera.
Paradoks je u tome što se, osvrćući se na odjeću koju je on napravio, jedino što pada na pamet je kvaliteta, koja je ipak bezvremenska, piše autorica teksta.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Тrаžitе ozbiljnе оdnose? Sаmo su se ргаvе sаmоhгаne djеvojкe sргemnе za družеnjе! –– www.kisstok.com
Karen, 35. ww︅︆w.lo︅︆vexx.c︅︆lub
Bоk! Pоzivam vas u Seх Club ––– www.kisstok.com