Style Atlas Zagreba
901 prikaza

SC - Ovdje su studenti krenuli u Hrvatsko proljeće

Studentski centar u Zagrebu
1/49
Sandra Šimunović/PIXSELL
Bogata povijest ovog centra studentskog života obilježila je njegov dosadašnji život

''Ovo nam je nekad bio centar svijeta'', prisjetio se Tomislav Meštrović dok nam je pokazivao prostore Studentskog centra u Zagrebu. Od kraja 90-ih je voditelj tehničke službe SC-a a osim posla za ovaj ga kompleks vežu i uspomene iz njegovih studentskih dana. Kaže kako su u vrijeme njegova studiranja, ovdje svi provodili puno više vremena, bio je to centar u kojem si, kako je rekao, uvijek mogao provesti cijeli dan, i sresti sve kolege i prijatelje.

''Nismo se trebali zvati i dogovarati, kad smo htjeli vidjeti nekoga, nekoga pronaći naći, došli bi u SC. I uvijek bi sreli nekoga koga poznajemo'', rekao je.

I tog jutra hodnici su bili prepuni studenata i onih koji su to željeli biti. U potrazi za informacijama o školovanju stigli su na Smotru sveučilišta koja je na trenutak prekinula tišinu prostora koji je određivao ne samo tijek studentskog života, već krajem 1971. godine prošlog stojeća i budućnost Hrvatskog proljeća.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
No prije nego je ovaj kompleks na Savskoj cesti 25 postao poznat kao mjesto okupljanja ''neposlušnih studenata'', bio je to industrijski prostor na kojem je na kojem se, sa 14 građevina, nalazila tvornica namještaj Bothe i Ehrmann d.d. koju je 1895. osnovao Samuel Ehrmann. Tvornica je tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća bila jedna od vodećih tvornica namještaja u Austro-Ugarskoj Monarhiji u kojoj je radilo 500 radnika. U 30-ima se preselila u Beč, piše u tekstu Obnova Francuskog paviljona u Studentskom centru u Zagrebu, Građevinar, 2011. godina.

Za to je vrijeme, tada jako uspješan Zagrebački zbor, obrtničko udruženje osnovano davne 1909. godine, bio u potrazi na novim prostorima za izlaganje. Prve izložbe, sajmove, organizirali su 1910., 1911. i 1913. godine na prostoru Sajmišta, danas prostora između Martićeve i Heinzelove ulice. Bio je to reprezentativni izložbeni sajam jako uspješne privrede 30-ih godina prošlog stoljeća.

''Sajam je bio ključan za privredu Zagreba, koji je u to vrijeme, bio vodeći trgovački i industrijski centar. Poznati su bili i po velikim skladištima, u koja se dopremalo robu i distribuiralo ju dalje'', rekla nam je Tamara Bjažić Klarin, iz Instituta za povijest umjetnosti.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Prvi je veliki sajam održan 1922. godine, a nakon toga redovito su se održavale dvije priredbe godišnje, proljetna u travnju i jesenska u rujnu. Proljetna je bila specijalizirana za automobile i specijalne grane gospodarstva, a glavna, jesenska bila je međunarodni sajam uzoraka uz određene prigodne izložbe.

Ova jako važna institucija potaknula je razvoj privrede, ali i razvoj grada na njegovim tada rubnim dijelovima. Sredinom 30-ih godina počelo se razmišljati o mogućem preseljenu sajmišta. Iako su sajmovi Zagrebačkog zbora, prije svega bili sajmovi uzoraka, na kojem se roba predstavljala, no ne i kupovala, i dogovarali poslovi, postavljalo se pitanje da li je tom Sajmištu lokacija dovoljna ili mu je potrebna veća. Budući da je bilo riječ o instituciji važnoj za funkcioniranje cijelog grada, koju je subvencionirala gradska uprava, ona se i bacila u potragu za novom lokacijom.

1935. godine zagrebačke vlasti kupuju zemljište tadašnje tvornice namještaja, a današnjeg SC-a. Bio je to prostor unutar željezničkog trokuta, omeđen prugom, koja je Zboru tada bila neophodna zbog dopreme robe i eksponata. Iako tada u radničkom dijelu grada udaljenom od centra, lokacija, površine oko 30.000 kvadratnih metara, bila je jako atraktivna zbog blizine potrebne željezničke pruge.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
''Značajan je ovo projekt s obzirom da je s njim započela i urbanizacija periferije, pa su to bili prvi javni projekti koji se tada planiraju na tom rubnom dijelu grada. I uz prugu koja je dijelila grad na dva dijela. Tako su se glavni sadržaji grada pomaknuli prema periferiji, i potaknuli urbanizaciju tih prostora'', naglašava Bjažić Klarin.

Raspisan je mjesni natječaj, što je u to doba bila neka vrsta osiguranja da arhitekt čiji projekt bude odabran, bude zapravo i vrstan poznavatelj grada. Naime, natječaji su se tada dijelili na međunarodne, jugoslavenske i mjesne. Za one u kojima je bilo potrebno dobro poznavanje grada, nekog specifičnog karaktera, raspisan je mjesni natječaj, na kojem su mogli sudjelovati samo arhitekti iz tog grada. U ovom slučaju Zagreba.

Projekt je trebao obuhvatiti izgradnju, ali i adaptaciju zatečene velike dvorane i dvokatne zgrade, te odrediti položaj novih paviljona. Na natječaj je prispjelo 15 radova, a autori prvonagrađenoga rada bili su Hinko Bauer i Marijan Haberle. Bila je to prva veća realizacija njihovog zajedničkoga projektnog biroa.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
''Oni su bili jako uspješan tandem, a poznati i po tome što su imali jako veliki broj visokih plasmana na arhitektonskim natječajima, ne samo u Zagrebu nego i izvan njega. U Beogradu se tako u drugoj polovici 30-ih, kada se u Zagrebu gotovo i ne raspisuju natječaji, raspisuju natječaji za niz različitih zgrada, ministarstava, javnih zgrada, na kojima se oni visoko plasiranju'', objašnjava Bjažić Klarin.

Njihova uspješna suradnja prekinuta je dolaskom NDH, kada je Bauer, kao Židov u doba NDH-a, doživio sudbinu kao i mnogi njegovi kolege. Bauer je 1944. godine zatočen i prebačen u Koncentracijski logor Dachau. Uspio je preživjeti Holokaust, a nakon rata vratio se u Hrvatsku.

Prva etapa izgradnje novog kompleksa Zagrebačkog zbora završena je 1936. godine. Izgrađena je ulazna zgrada s uredima, i adaptirani paviljoni. Realiziran je uvučeni dio prostora s parkiralištem ispred. Predviđen je i upravni objekt s neboderom koji nije realiziran. Bio je to prostor javnog, trovačkog i izložbenog sadržaja uz koncertnu dvoranu zbog koje je taj zbor postao važno kulturno mjesto. Tu se nalazio i trgovinski muzej i državna putnička agencija Putnik.

Nacionalni paviljoni izgrađeni su u drugoj polovici 30-ih.

''Kraljevina Jugoslavija se već tada u svojoj politici okreće silama Osovine, tj. Njemačkoj i Italiji, prije svega. Grade se paviljoni Njemačke, FrancuskeItalije i Čehoslovačke, kojeg je nakon godine dana preuzela Njemačka'', napominje Bjažić Klarin.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Nacionalni paviljoni izgrađeni su tijekom 1937. i 1938. godine prema posebnim projektima. Posebno važan i jedinstven među njima je Francuski paviljon. On i dan danas svojim smjelim rješenjem krova zadivljuje stručnjake. Francuski paviljon projektirao je arhitekt i urbanist Robert Camelot, koji je u 50-ima postao glavni francuski arhitekt za javne zgrade,nacionalne palače i povijesne građevine.

Paviljon je zapravo kružni hram sa stupovima, i krovištem, obrnutog stošca od limenih ploča debljine 2 mm. Konstrukcija krova sa svjetlarnikom Bernarda Lafaillea učinila je Francuski paviljon remek djelom sajmišnoga graditeljstva i konstrukcijskih rješenja.

''Nitko mu nije vjerovao da će to nešto tako uspjeti'', priča nam Meštrović. ''Bilo je to nešto potpuno drugačije, obrnuto od onoga kako su se inače gradila krovišta. Nisu mu vjerovali da će uspjeti, pa je Lafaille sjeo na bicikli, i da im dokaže da funkcionira, vozio se s njim po krovu'', govori nam Meštrović.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Na dan otvorenja, nakon šest mjeseci gradnje, u travnju 1937. godine otvoren je izložbom noviteta u francuskoj automobilskoj industriji. Francuski paviljon nije samo bio izložbeni prostor nego i kulturni, pa su se u njemu organizirali i kulturni događaji.

''Sada se u njemu većinom organiziraju izložbe, koncerti a nekad i modne revije'', govori nam Meštrović.

Zbog desetljeća zanemarivanja, ovaj paviljon nekada djelo kojem su klicali, postao je ruševina. Njegova obnova započela je 2009. godine nakon koje je vraćen u prvobitno stanje.

Tijekom 2. svjetskog rata, rad Zbora je prekinut, a nakon rata, preimenovan je u Zagrebački velesajam i tada je doživio i svoje prvo proširenje.

''Gradi se današnji Tehnički muzej, a Haberle je projektirao zgradu. Bila je to velika hala, i vidi se da je građena nakon rata, zbog gradnje drvetom, jer se oskudijevalo građevinskim materijalom'', naglašava Bjažić Klarin.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Kompleks Zagrebačkog velesajma 50-ih seli u današnje prostore na južnoj obali Save gdje nastavlja s organizacijom sajmova i izložba, do danas.

Studentski centar osniva se 1957. godine, a godinu kasnije na upravljanje su dobili taj kompleks Zagrebačkog zbora. Centar je nastao na ideji krovne studentske omladinske organizacije Sveučilišnog odbora Saveza studenata Jugoslavije u Zagrebu 1957. godine a do raspada Jugoslavije ostao je ''radnom organizacijom od posebnog društvenog interesa'' zbog osobita i osjetljiva područja koje pokriva svojom djelatnosti – studentski standard, stoji u tekstu Andree Milat, SC: od posebnog društvenog interesa do komodifikacije, Zarez, 2014. godina.

Ostaci tvornice namještaja pretvoreni su u restoran studentske prehrane, ekspres restoran, kinodvoranu, čitaonicu i klub. Pregradnjom je dobivena višenamjenska dvorana s 1100 sjedala koja je bila najsuvremenija u ondašnjoj državi. Svi su paviljoni bili za studentsku namjenu, a francuski, je trebao biti plesna dvorana i prostor za eksperimentalnu scenu. Cilj je tada bio studentima osim njima potrebnog obrazovanja, na jednom mjestu ponuditi i niz drugih sadržaja, od kulturnog, sportskog i sl.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Talijanski paviljon kojeg je projektirao Dante Petroni i bio je tada vrijedna talijanska građevina u kojoj su se većinom izlagali tekstilni proizvodi. Prenamjenom i nakon adaptacije, koja je trajala od 1960. do 1962. godine, u njemu je smještena kazališna komponenta studentske tribine 5 minuta poslije 8 i to na Komornoj pozornici. Danas je to prostor svima nama poznatog kazališta Teatar &TD.

Da prilikom priče o važnosti paviljona ne smijemo zaboraviti na još jedna paviljon, podsjetila nas je Ksenija Baronica, stručna suradnica Galerije SC-a, kultnog mjesta hrvatske suvremene umjetnosti, koja je i sada mjesto na kojem se organiziraju izložbe.

''Ovdje su svoje prve izložbe imali važni hrvatski suvremeni umjetnici, cijela generacija. Sanja Iveković, Jagoda Kaloper, Ivan Kožarić, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak, Gorki Žuvela, Boris Bućan i mnogi drugi. Bili su to njihovi studentski počeci. Sad kao renomirane umjetnike, oni koji su još s nama, ih zovemo da opet izlažu, da se vrate u prostor gdje su počeli izlagati. To je važno mjesto početaka konceptualne umjetnosti'', naglašava Baronica.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Češki paviljon današnji je Multimedijalni centar, a Njemački paviljon izgorio je 1997. godine.

Na povijesnom putu uspomenama iz SC-u svaki bi student istaknuo neko svoje, njemu možda važno sjećanje. Većini će SC ostati u sjećanju i po poslu, tj. potrazi za njim, preko Student servisa.

To je i jedina djelatnost SC-a koja od svog osnutka donosi značajne prihode. Student servis osnovan je 1958. godine, pripajanjem dotad samostalnog Biroa za zapošljavanje. Njime su se financirale ''intelektualne, znanstvene, kulturne, duhovne i društvene potrebe studenata''. Iz zarade se financiralo i izgradnju novih smještajnih kapaciteta, novih restorana te kulturnih i sportskih objekata. Najveći procvat ulaganja u SC dogodio se za vrijeme Univerzijade, piše Milat. Naglašava i kako je 1988. godine u Student servis bilo učlanjeno nešto više od 18.000 studenata koji su obavili 120.000 različitih poslova i ostvarili oko 21 milijardu dinara čiste zarade.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Od prvog posla i prve plaće preko Student servisa, do menze, kuhinje koja je bila najposjećenije mjesto između predavanja, posebno u vrijeme ručka, do kazališnih dasaka, i knjižnice. Na tom putu vrijedno i važno mjesto imala je i kino dvorana, s više od 1000 sjedećih mjesta koja je posebnu slavu doživjela u 70-im.

''Posebno popularne bile su matineje, filmovi u 11 sati, bilo nam je to prije ručka. Dolazili smo zbog filmova, ali i zbog viceva. Nije to bilo kao danas, tada se u kinu pričalo, a mi smo dolazili slušati nove viceve koje su nadahnuti filmovima pričali mnogi'', prisjeća se Meštrović.

U kino dvorani već godinama se ne prikazuju filmovi, a kao i većini drugog prostora, potrebna joj je modernizacija. Kino dvorana spomenik je događajima zbog kojih je Josip Broz Tito studente smatrao neposlušnima.

''Iz ovih prostora studenti su krenuli na ulice'', govori nam Meštrović.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Naime, iz u prostorima kino dvorane održan je Studentski zbor nakon kojeg su studenti, kojima se inače prigovaralo da prosvjeduju samo zbog prehrane, izašli na ulice i započeli štrajk. Na zboru održanom 22. studenog 1971. godine sudjelovalo oko 3000 studenata, kako piše Tihomir Ponoš u svojoj knjizi Na rubu revolucije – studenti '71. Iz Kino dvorane na ulice, u štrajk, u Hrvatsko proljeće.

Na tom povijesnom zboru govorili su Ivan Zvonimir Čičak, student-prorektor, Goran Dodig, potpredsjednik Saveza studenata Zagreba. Upravo Dodig štrajk je proglasio riječima:

''Studenti se trebaju solidarizirati s radnicima. Potrebno je stoga na Hrvatskom sveučilištu u znak solidarnosti obustaviti rad''.

Njihovi cilj bio je poboljšanje hrvatskog društva i položaja zemlje unutar Jugoslavije. Solidarizirali su se sa radnicima i njihovim položajem, s obzirom da su i oni jednog dana trebali postati dio tog radnog svijeta. Tražili su promjenu deviznog režima i naglašavali kako je on u interesu poboljšanja života radničke klase. Usvojeno je 11 zaključaka, a među njima i sljedeći:

1. Mi studenti Hrvatskog sveučilišta prihvaćamo promjene u društveno-političkom sustavu, koje Socijalističku Republiku Hrvatsku konstituiraju kao suverenu, nacionalnu državu hrvatskog naroda. Tim svojim stavovima pridružujemo se zaključcima općeg Sabora grada Zagreba.

2. Dajemo punu podršku stavovima izrađenim u referatu dr. Savke Dabčević-Kučar, podnesenom na 22. sjednici CK SKH. Mislimo da on predstavlja realnu platformu za akciju svih revolucionarnih i progresivnih snaga našeg društva.

Među zaključcima je istaknuta podrška Titu, a zbor je završio uz zvukove Lijepe naše.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Vodstvo SKH podržava studente, iako naglašavaju kako se ne slažu sa njihovim načinima izlaženja na ulicu, i štrajkom. Pripadnici Hrvatskog proljeća smatrali su ih progresivnima, dok su njima studenti prigovarali da sporo reagiraju. Solidarizacija sa radnicima, s njihovim problemima, donijela im je i radničku podršku, pa čak i solidarna novčana sredstva.

Situaciju je posebno prijeko promatrao Tito, kojem se takav vid studentskog neposluha nije ni malo sviđao. Tito nije bio naklonjen novom studentskom vodstvu i studentskim vođama Ivanu Zvonimiru Čičku, Draženu Budiši i ostalima, a štrajk je smatrao kontrarevolucijom s kojom se treba obračunati.

''Ja mislim da treba odmah da idete u akciju protiv onih koji su sada najglasniji, koji vama najviše štete i koji su već odavno zaslužili da budu ne samo izolirani, već i potpuno onemogućeni. Oni se, međutim, još uvijek šetaju i pišu svašta''.

U nastavku pogledajte galeriju. 

1/49

Treba pritvoriti studente, da ne bi došlo do nemira, procijenio je te 71. nezadovoljan odabirom studentskog vrha. Kad su studenti stupili u štrajk sukobili su se s policijom na ulicama Zagreba, no bez obzira na niz pritisaka, štrajk je održan do 3. prosinca.

Iako je hrvatska javnost bila senzibilizirana s njihovim zahtjevima, kako piše Ponoš, odnos prema studentima i ostalim pripadnicima Hrvatskog proljeća, nakon toga bio je sve oštriji. Tijekom štrajka Tito je pozvao partijsko vodstvo Hrvatske u Karađorđevo,od 30.11- do 1.12. i tada je otkazao svoju podršku hrvatskom vodstvu. Na sjednici Predsjedništva SKJ, predstavnici svih republika i pokrajina osudili su hrvatsko partijsko vodstvo kao odgovorno za stanje u Hrvatskoj i za jačanje nacionalnog pokreta. Nakon sastanka u Karađorđevu partijski čelnici iz Hrvatske podnijeli su ostavke.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Iako su završili sa štrajkom planirali su nove akcije, i planirali prosvjede podrške Miku Tripalu i Savki Dabčević-Kučar. 11. prosinca umnožili su dva letka u nekoliko tisuća primjeraka. Na jednom je bio Matošev tekst Đački ustanak, a drugi je bio poziv studentima da se okupe ispred zgrade Centralnog komiteta, popularne Kockice.

Policija ih je pratila stalno, pa je tako Dražena Budišu uhitila dok su se vozili po gradu kako bi odvukli pažnju policajaca i stroj za umnožavanje preseliti z SC-a, koji je bio pod nadzorom, u studentski dom. Ubrzo su uhićeni Goran Dodig i Ivan Zvonimir Čičak. Nakon toga, 12. prosinca, na Trgu Republike počele su demonstracije, a u dva dana koliko su trajale, uhićeno je mnogo studenata, a izrečeno je 65 prekršajnih kazni na 30 dana zatvora i četiri na 60 dana.

''Nad ispaćeni hrvatski narod sada se nadvila mora, prijetnja i sablast. Ovo je možda moj posljednji javni govor, a ako odem, doći će drugi, još radikalniji'', riječi su to Budiše na kraju štrajka.

Suđenje Draženu Budiši, Anti Paradžiku, Ivanu Zvonimiru Čičku, Goranu Dodigu i još desetorici studenata započelo je u kolovozu 1972. godine, nakon opsežne i dugotrajne istrage. Okarakterizirali su ih kao ''kontrarevolucionarnu zavjereničku grupu'' koja je pokrenula niz akcija ''radi osvajanja vlasti i ostvarenje kontrarevolucionarnih ciljeva 'masovnog pokreta i preporoda Hrvatske'''.

Dražen Budiša osuđen je na četiri godine zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja, Ivan Zvonimir Čičak na tri godine zatvora i tri godine zabrane javnog djelovanja, Ante Paradžik na tri godine zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja, a Goran Dodig na jednu godinu zatvora. Na zatvorske kazne osuđeno je još nekoliko studenata.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Iako se revolucije više ne pokreću u hodnicima SC-a, mladi i 'neposlušni' studenti još uvijek su tu. Druže se, traže poslove, uče, sve to i puno više u prostoru koji je obilježio i kulturni studentski život i u Zagrebu.

Sam kompleks u gotovo je identičnom stanju kao što je bio i u prošlom stoljeću. Proces obnove kao i kod drugih zaštićenih građevina, spor je i zahtjevan. Na obnovu Francuskog paviljona čekalo se godinama, a sada bi se trebala napraviti obnova energetske učinkovitosti upravne zgrade, što je projekt vrijedan oko četiri milijuna kuna, za koje će se, nada se Meštrović, pronaći sredstava u planu za sljedeću godinu.

''Vidite preuredili smo wc-e, uredili, zamijenili te stare čučavce zbog kojih je bilo niz kritika. Nove smo prije nekoliko dana pustili u rad'', govorio nam Meštrović. Tako je i okončana 'afera čučavaca', koji su oduvijek bili poznati (i svima omraženi) već desetljećima.

Studentski centar u Zagrebu | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Napuštamo prostore SC-a s pogledom na glavnu zgradu restorana ispred koje su se počeli okupljati studenti. Vrijeme je ručka, znamo bez i da pogledamo na sat. Veliki jelen, kojeg je 1958. godine od bronce izradio kipar Dušan Džamonja, na ulazu podsjeća nas na 60 godina slavne povijesti Studentskog centra, i potrebe za njegovom budućnosti. Uz nove studente do možda i još neke nove revolucije. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.