Njegova arhitektonska filozofija na prvu zvuči radikalno, ali je zapravo vraćanje korijenima: "Ne morate trošiti novac na klimatizaciju zgrada, čak niti u tropskoj klimi poput one koja vlada u Ho Ši Minu." Charles Gallavardin je direktor vijetnamsko francuske tvrtke T3 Architecture Asia, specijalizirane za zelenu arhitekturu, karbonski praktično neutralnu, koju su utemeljili troje arhitekata i jedan ekološki inženjer.
Izbjegavanje troškova hlađenja zgrade izrazito je korisna stvar u tropskim podnebljima, kao što je i svaka ušteda na grijanju stvar modernih trendova u hladnim krajevima, zato što sustavi za reguliranje temperature u zgradama gutaju čak 40 posto energije koju potroše zgrade diljem svijeta. Porozni zidovi, duplo prozračivana fasada koja se može otvarati i zatvarati kako bi se kontrolirala količina svjetla i ventilacije, ventilatori u prostoru, veliki zastori, zelene industrijske kuće bioklimatske arhitekture istodobno su prekrasne za vidjeti, kao što su i relativno povoljne.
Riječ je o filozofiji koja promiče i prijateljski odnos prema klimi i borbu protiv prenapučenosti gradova i socijalno uključivanje siromašnijih. Jedna od poznatijih zgrada koje je izgradila T3 Architecture je i socijalno povoljan blok sa stanovima između 35 i 55 četvornih metara u Ho Ši Minu. "Pokušavamo izbjeći velika staklena pročelja prema istoku ili zapadu, jer takve stvari od zgrade u tropskoj klimi rade pećnicu.
Ako gradite prema glavnim strujama vjetra i imate pametnu zaštitu od sunca, to doista možete napraviti, doista možete projektirati zgrade koje ne trebaju klimatizacijske aparate čak niti u vrućim krajevima poput Vijetnama", kazao je Gallavardin. Tipična njihova zgrada u prosjeku je čak 23 stupnja Celzija hladnija od okolnog zraka. A sve samo uzimajući u obzir okolnu topografiju, klimu, vegetaciju i pametno orijentirajući zgradu u prostoru. Jedna od organizacija koja promovira takve tehnološke i arhitektonske trendove je Carbon Trust, navodi CNN, posebno u zemljama poput Vijetnama, Indonezije ili Filipina, odavno prenapučenih, s visokim natalitetom i rastućim ekonomijama.
Nije riječ samo o klimi i opasnosti od urbanog urušavanja uslijed previše stanovnika, nego i društvene stabilnosti. O čemu je riječ odavna je prepoznala i Svjetska banka. Ona je, primjerice, pratila projekt T3 Architecture u Ho Ši Minu. U drugim zemljama perjanice novog trenda su Andyrahman Architect u Indoneziji, u Kini američka arhitektonska tvrtka Perkins&Will, koja je projektirala novi Muzej povijesti prirode u Šangaju, smanjivši potrošnju energije za 15 posto već samim oblikovanjem zgrade.
Na sličnim idejama, doduše s aktivističke zelene strane, i u Hrvatskoj je još 2007. niknulo prvo reciklirano imanje organizacije ZMAG, s kućom u centru, tradicionalnom turopoljskom, izgrađenom od drveta, slame, gline i kamena. Za sve takve arhitektonske praktično društvene tehnološke pokrete jako je zainteresirana Međunarodna agencija za energiju (IAE) koja predviđa da će se do 2050. 80 posto globalne potrošnje energije na hlađenje zgrada trošiti u Aziji.
Paradoksalno je u cijeloj priči to što, koliko god te kuće i zgrade izgledale prekrasno, arhitektonski očito krajnje suvremeno oblikovane, nije riječ o ničem novom. Riječ je o u ogromnoj većini izrazito tradicionalnim idejama. Bilo da je riječ o španjolskim haciendama, kineskim tradicionalnim naseljima, ako se sjetimo čak i stare dalmatinske kuće uvelike su u stanju same regulirati svoju temperaturu, slično kao i neki stari arapski gradovi iznikli na rubu pustinja.
Bioklimatska arhitektura bila je nužnost čovječanstva, sasvim prirodan dio života, sve do 1902. kad dolazi do izuma strojnog hlađenja prostora u obliku kakav u osnovi poznajemo dandanas. Danas čovječanstvo, međutim, ponovno otkriva ono što je poznavalo takorekuć još jučer, kombinirajući pritom, i to u najrazvijenijim gradovima svijeta, takve stvari kao što su stabla po pročeljima i krovovima, zeleni pokrovi, solarni paneli i slične moderne stvari koje život čine ugodnijim, zdravijim i jeftinijim.
