Style Atlas Zagreba
4176 prikaza

Babinjak - prava nudistička plaža usred Zagreba

Savski nasip u Zagrebu
1/13
Screenshot/Youtube
Jedno od najstarijih kupališta u Europi bilo je u Zagrebu na rijeci Savi, tu su se sunčali nudisti a plivače je čuvao Savski Tarzan

Nekoć su Zagrepčani živjeli za nedjelju, većini je to bio jedini slobodan dan u tjednu kojeg su voljeli provoditi u prirodi, na Medvednici ili u Maksimiru. U ljetnim mjeseci jako je popularan bio odlazak na kupanje na rijeku Savu. Tih se dana danas rijetko tko sjeća, budući da je kupalište na Savi zatvoreno početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, a svi njegovi tragovi izgorjeli su u požarima 1993. i 1995. godine.

''Pričali su mi roditelji, on su se tamo kupali, kako je bila velika gužva jer su svi tamo dolazili. Moja majka nije znala plivati, ali se zato voljela sunčati. Tamo su se i jednog ljeta upoznali, ne sjećam se više koje je to godine bilo. A tada je Sava bila puno drugačija nego danas, puno čišća'', priča nam jedan stariji Zagrepčanin.

Prvo je privatno kupalište otvoreno na Trnju otprilike na mjestu današnjeg Mosta slobode, sredinom 19. stoljeća.

''Kupanje na Savi postupno postaje mjesto okupljanja te se otmjeniji Zagrepčani, kao i oni koji misle da to jesu, obavezno sastaju na kupalištima za ljetnih dana'', napisao je Branko Vujasinović u tekstu Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba.

U tadašnjim novinama rijeku Savu opisivali su kao "srebrenasto pjenastu", i tada je bila u potpunosti čista i pogodna za kupanje. Kako u to vrijeme puno naših sugrađana nije imalo ni automobile ni dovoljno sredstava za neka putovanja po našoj obali ili svijetu, kupanje na rijeci Savi bila im je jedina razonoda.

Savski nasip u Zagrebu | Author: Screenshot/Youtube Screenshot/Youtube
"Tu se se sklapala prijateljstva, a dečki su tražili cure koje su na kupanje dolazile u kupaćim kostimima po posljednjoj modi", prisjeća se naš sugovornik.

Prvo javno kupalište na obalama Save vezano je uz Franza Hutterera, trgovca drvima koji je u Beču već imao jedno kupalište. Kada je posjetio Zagreb i vidio kako grad nema kupališta, ponudio se kako će ga postaviti on. Kupalište je otvorio nakon što je postao građanin Zagreba i nakon što je za njega ishodovao dozvolu od gradskog poglavarstva pa je od 1856. godine upravljao  kupalištem na 'Trnjanskoj špici'.

''Prvo kupalište bilo je smješteno na Trnjanskoj špici na kraju naselja Trnje na Savi, ali se njegov izgled iz tog vremena ne može točno rekonstruirati. Samo je poznato da se kupalište u početku nalazilo na drvenoj splavi dugoj 24 m te da je imalo osam većih i pet manjih kabina na splavi'', napominje Vujasinović.

Kupalište je užadima bilo vezano uz obalu, na splavi su 1867. godine postavljeni tuševi, bio je tu i vodomjer jer je rijeka Sava često ljeti imala nizak vodostaj.

''Ovo je kupalište često imalo problema s dovoljnom dubinom riječne vode u sušnim ljetnim mjesecima pa je 1874. godine zaključeno da se prokopa kanal duljine oko 150 m do glavnoga savskog korita. Međutim, ni to nije bilo dovoljno pa je 1878. godine kupalište postavljeno na flosove (splavi) na samoj rijeci Savi'', piše Ariana Štulhofer i njeni suradnici u znanstvenom radu Kupališta i drugi sportsko rekreacijskih sadržaji uz rijeku Savu u Zagrebu.

Lokacija se mijenjala iz sezone u sezonu, ovisno o vodostaju rijeke. Nekada je on bio i jako visok pa je trebalo spašavati Trnjance i njihovu imovinu, što je i sam Hutterer činio. Od 1880. godine kupalište se smjestilo pokraj kolnog mosta na kraju Savske ceste.

Savski nasip u Zagrebu | Author: Screenshot/Youtube Screenshot/Youtube
''Do obale Save stizalo se fijakerom ili omnibusom s Preradovićevog trga koji je vozio tri do četiri puta dnevno. Kasnije je vozio i konjski tramvaj, zvan 'konjka' sa znamenitom debelom kobilom Ričkom i kočijašem gosponom Gajšekom", piše Branimir Špoljarić u svojoj knjizi Zagreb od vugla do vugla.

Popularnost kupališta bila je velika, pa su kupači koji su se vozili u konjskom tramvaju često morali pomagati gurati tramvaj, kako bi svi stigli na popularno kupalište.

Rad kupališta obilježila je i poplava rijeke Save 1877. godine pa se kupalište trebalo ponovno graditi. Često je mijenjalo svoju lokaciju, no gdje god bi se nalazilo, na lijevoj obali Save, iz sezone u sezonu povećavao se broj kabina. Tako je 1886. godine kupalište na splavi imalo 14 kabina za četiri osobe, na obali 50 kabina za po dvije i jednu veću svlačionicu za 40 osoba, napominje Vujasinović.

Tada se i preselilo u blizinu Cvjetnog naselja. U godinama koje su uslijedile nakon toga kupalištem je upravljala kćer nasljednice Hutterera Amalija Gospodarić. Do 1911. godine privatno kupalište redovno je radilo, a godinama kasnije njegov rad obilježili su česti financijski izdaci zbog uništenja od poplava, koji su opterećivali upravitelje. Često su tražili i pomoć grada u subvencioniranju popravaka. Nije im bilo lako ni sa ostalim vremenskim nepogodama. Selidba je bila česta, a od 1917. godine kupalište se opet vratilo na lokaciju između mostova.

Savski nasip u Zagrebu | Author: Screenshot/Youtube Screenshot/Youtube
Njegov rad obilježile su i ozbiljne gradske regulacije, jer iako se takva vrsta zabave poticala, kupanje u Savi, nije bilo sasvim bezazleno. Kupanje ženama i muškarcima nije bilo dozvoljeno uvijek i u isto vrijeme, pa je tako uz zabranu plivanja s jedne na drugu stranu Save, u oglasu iz 1905. godine pisalo ''da je kupalište otvoreno od 6 sati ujutro do 9 sati na večer, s tim da je muškarcima dopušteno kupalište koristiti od 6 do 8 sati ujutro te od podne do 9 sati navečer, a gospođama od 8 ujutro do podne''. Djevojke su u to vrijeme smjele na kupanje dolaziti samo uz pratnju garde dame, a to su starije gospođe koje nisu htjele u Savu niti nogu umočiti, a kamoli se kupati, piše Vujasinović.

Strogo se pazilo i na moral i pristojno ponašanje pa je tako bilo zabranjeno kupati se bez kupaćih gaćica, zavirivati u kabine, voditi pse, prati rublje u blizini kupališta, puštati konje i druge životinje u Savu i slično. S druge strane mosta prema zapadu podignuto je krajem 19. stoljeća i vojno kupalište, koje je također mijenjalo svoju lokaciju, a vojska ga je napustila 1918. godine.

Ovo prvo privatno kupalište, Gospodarićevo, bilo je u funkciji sve do 1947. godine.

Paralelno uz njegov razvoj, razvijalo se i gradsko kupalište, a novo gradsko kupalište je izgrađeno 1921. godine na mjestu napuštenog vojničkog kupališta kod Cvjetne ceste.

''Podignuta su dva reda kabina, a pred Savom je ostavljen veliki prostor za sunčanje. Kupalište je imalo oko 300 kabina i dvije košare za neplivače, površine ukupno oko 600 m2'', napominje Štulhofer.

Kako je i na toj lokaciji kupalište bilo izloženo čestim poplavama, novo se počelo graditi pet godina nakon. Gradsko je kupalište svečano otvorio i predao građanima na uporabu 1928. godine tadašnji zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel.

''O lijepom uređenju kupališta svi su se pohvalno izrazili. Cijene će biti kao i lani: kabina četiri, a ormarić dva dinara za svaka dva sata. Kupalište je sagrađeno po najmodernijem sistemu sa svim komforom, kaki se nalazi kod velikih kupališta u vanjskom svijetu'', pisalo je u magazinu Svijet.

Savski nasip u Zagrebu | Author: Screenshot/Youtube Screenshot/Youtube
Sezona kupanja započinjala je krajem proljeća, a zatvarala se dolaskom jesenskih kiša. Prostor kupališta bio je centar gradskih zbivanja posebno za vrijeme školskih praznika. Zabavnih sadržaja je pregršt, od različitih gostionica, do glazbe. No cijelo je vrijeme prijetila mogućnost od poplave, zbog čega su drvene kabine bile postavljene na stupove visoke tri metra.

Za kupalište se veže i priča o legendarnom Babinjaku, koji je u potpunosti uništen, izgorio u požaru 1993. godine. Bilo je to žensko sunčalište – Babinjak ali i prvo, službeno, nudističko sunčalište u Europi. Ograđeno visokim drvenim ogradama koje su one koji su se na njemu odmarali i uživali, štitilo od znatiželjnih pogleda.

Gradsko kupalište je imalo 2500 ormarića, 800 kabina za po 6 osoba i 20 obiteljskih i društvenih kabina, a moglo je istovremeno primiti od osam do 10.000 posjetitelja, piše Štulhofer.

Možda je svima kupalište koje je nekoć bilo na obalama Save koju danas većinom građani koriste za šetnju, trčanje i ostale sportske aktivnosti, najpoznatije iz filma Tko pjeva zlo ne misli. Gosponu Fuliru nije se bilo teško sakriti između mnogobrojnih posjetitelja koji su se sunčali na obali Save na kojem često nije bilo mjesta ni za ručnik.

Najbolja vremena zagrebačkog kupališta bila su u godinama prije 2. svjetskog rata i nakon njega, a dame i gospoda nisu propuštali priliku da se pokažu, ili pogledaju jedni druge, krajičkom oka iza novina.

''Tu se sastaju društva, sklapaju poznanstva, na kupalištu se svake godine bira Miss kupališta. Općenito, tu je društveni život jako razvijen. Na kupalište, posebno nedjeljom, dolaze sve kategorije građana jer je to jedino mjesto razonode i rekreacije, tu je gužva da se ni hodati ne može od kupača, koji se poslije kupanja u Savi uglavnom kreću na dijelu ispred kabina do nasipa ili su na travi ili ležaljkama'', piše Vujasinović.

Posjetitelji su se brojali u nekoliko tisuća, stoga gužva ni ne čudi. Za ulazak se kupovala ulaznica, oni bogatiji građani iznajmljivali su kabine, a ostali ormariće. Bio je to pravi nedjeljni obiteljski izlazak, uz obavezne cekere s ručkom, koji su se ostavljali u kabinama. Veliki problem bili su oni malo manje iskusni plivači, pa se tako broj utopljenika tijekom tri mjeseca ljetne sezone znao kretati i do 30. 

''Osnivač čuvarske službe zagrebačkog Bay Watcha, bio je Francek Gospodarić. Do poznih godina spašavao je zagrebačke gospodične i gospođe koje su se i namjerno 'utapale' u Savi jer je bio jako zgodan'', piše u Vjesniku iz 2003. godine. 

Savski nasip u Zagrebu | Author: Jurica Galoic/PIXSELL Jurica Galoic/PIXSELL
Zbog velikog broja smjelih plivača 1937. godine osnovano je društvo Savskih čuvara. Postavili su ploče s upozorenjima i imali šest čamaca za spašavanje. Imali su oko stotinjak članova i uspješno pratili sigurnost posjetitelja. Broj utopljenika zahvaljujući Čuvarima smanjio se, a najpopularniji među njima bio je Gospodarić, kojeg su zvali Savski Tarzan. 

I tako je gradsko kupalište živjelo sve do 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je Sava postala sve zagađenija. Kupanje je prestalo gotovo preko noći, naglo i od tih se dana nikada više nije vratilo. Pogled na smeđu rijeku koja grad dijeli na dva dijela, ni ne privlači za kupanje a i siguran je znak kako takvog kupanja više neće ni biti. Velika poplava 1964. godine u potpunosti je uništila splavi i košare za kupanje, i tako ovaj dio ponude grada pospremila u povijest.

Drveno kupalište bilo je jedno od najstarijih u Europi pa i proglašeno zaštićenim spomenikom. Najduže je otvoren bio popularni Babinjak. Danas se Zagrepčani kupaju na nekim drugim lokacijama, Jarunu i Bundeku, no više ne u toliko mjeri kao što su to činili u godinama kada je glavna misao dana bila diviti se plivačkim, ali i drugim vještinama, kupača na Savi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.