80 godina: Od Varaždinske do Vukovarske ulice u Zagrebu

Za tu će ulicu mnogi u gradu reći kako je jedna od onih koja je najčešće mijenjala svoj naziv. Od početka 30-ih godina prošlog stoljeća nosila je ime Varaždinska ulica, od sredine prošlog stoljeća bila je Moskovska, Beogradska pa zatim Ulica proleterskih brigada, a danas ju poznajemo pod nazivom Ulica grada Vukovara.

Njezina simbolika očituje se posebno danas dok promatramo svijeće duž Ulice u čast sjećanja na tragediju, žrtvu i uništenje jednog starog baroknog grada na Dunavu i njegovih stanovnika. U ulicu su tako utkani svi važniji događaji koji su oblikovali život Zagreba, ali i Hrvatske. Mnogi će ju nazvati spomenikom vremena, pa ni ne čudi što je bila logičan izbor za ulicu koja nosi ime grada heroja, prvog europskog grada koji je uništen nakon 2. svjetskog rata. Vukovara.

Duž 5,5 kilometara svojih cesta, tramvajskih pruga, ali duge pješačke šetnjice, prati povijest razvoja grada, i prije svega života njegovih stanovnika. Do tih 30-ih godina prošlog stoljeća bio je to samo radnički kvart i ulica u njemu, no nakon 2. svjetskog rata, ta magistrala, kako su ju nazivali, dobila je važan zadatak - trebala je potaknuti razvoj novog dijela Zagreba. Trnja. I onog obrazovnog i upravljačkog centra grada.

Spomenikom vremena, nazvat će ju Vedran Ivanković u svom tekstu Moskovski boulevard - Ulica grada Vukovara u Zagrebu 1945.-1956. godine, objavljenom u časopisu Prostor iz 2006. godine.

''U zagrebačkom urbanom tkivu, u njegovoj srži, jedan je prostor trajan i vrijedan spomenik vremena. Po najčešće spominjanom imenu avenija, a po statusu samo ulica, Vukovarska-boulevard, odraz je kompleksne urbanističke i arhitektonske misli na tragu iskustava socijalističkih zemalja i sklada burnih previranja u već poodmakloj fazi moderne arhitekture u Europi, nakon druge afilijacije njezinih principa u Hrvatskoj'', napisao je.

U vrijeme 30-ih godina do kada sežu njezini počeci, bila je to ulica u južnom dijelu grada, u neposrednoj blizini Save i tog za to vrijeme još neistraženog i nedovoljno arhitektonski uređenog dijela grada. U regulacijskom planu bila je zacrtana 1936. godine.

Trnje je bilo područje grada daleko do očiju javnosti, smatralo ga se industrijskom dalekom zonom, a postojali su i planovi da postane riječna luka. Širenjem Zagreba i njegovom sve većom potrebom za radničkom snagom, vizuru tog dijela grada zamijenile su radničke kućice, skladišta i tvornički pogoni.

Bila je to radnička periferija u kojoj je zemljište, zbog blizine Save i mogućnosti poplava, bilo među najjeftinijima u gradu. Djelomično zapušten kvart kroz godine je rastao, a u razdoblju između dva svjetska rata zabilježio je i veliki priljev imigranata, a njegovi dotadašnji kapaciteti nisu mogli pratiti povećane zahtjeve u infrastrukturnom smislu.

Na samome početku, u doba prije drugog svjetskog rata, nosila je dva imena: Varaždinska (za dio zapadno od Trnjanske ulice) i Dubrovačka (za dio istočno od Trnjanske), napisale su autorice Petra Srbljinović i Danijela Pandža u svom tekstu Ulica grada Vukovara: 80 godina života, 65 godina burnog razvoja.

Iako je kroz godine mijenjala svoju dužinu, proširivala se od Držićeve do Heinzelove, i na zapadnu stranu pa prema Trešnjevci, ulica je dužine 5,5 kilometara. Njezina ubrzana izgradnja započela je nakon 1946. sa urbanističkom idejom da bude okosnica novoga poslijeratnoga socijalističkog grada.

''Jedna dogradnja, devet novih ostvarenja i pet dovršenih zgrada projektiranih 1949. godine ukazuju na puni zamah u izgradnji Ulice grada Vukovara pa razdoblje do 1955. godine pokazuje napredak u odnosu na izgradnju do 1950. godine kada se, kako kaže Nevena Šegvić, započelo graditi prilično stihijski u pogledu urbanističkog planiranja i sa stanovišta arhitektonsko-građevne analize'', pišu autorice.

Tako je Ulica grada Vukovara, kako će napisat Ivanković te 1947. godine kada je nazvana Moskovska, trebala biti magistrala koja je povezivala istok i zapad grada s naprednim prometnim rješenjima.

''Studije pokazuju da i arhitektura socijalističkog realizma potpuno naravno koristi najnaprednije tekovine funkcionalnog rješenja prometa, kao što su eventualna križanja u dvije etaže, sistem križanja bez sudara prometnih pravaca itd. No kod ovih je rješenja bitna činjenica što ona jednako tako uzima u obzir i čovjeka-pješaka, te stvaraju ansambl, u kome dolaze do ravnoteže svih kategorija prometa i kretanja'', napisao je.

Pred arhitektima je bio važan zadatak u sklopu prve petoljetke kada se trebala formirati arhitektura besklasnog socijalističkog društva. U godinama koje su uslijedile zabilježen je uzlet hrvatske arhitekture nastale na temeljima zanosa obnove i potrebe da se taj dio grada pretvori, po željama vladajućih, u reprezentativni dio grada, pa tako i njegova glavna ulica. Upravo ona trebala je biti okosnica nove gradnje, stambene i kulturne.

Pravi primjeri moderne arhitekture mogu se i danas vidjeti na građevinama u toj ulici, no tri će djela ostati upisana zlatnim slovima u povijesnim arhitektonskim knjigama. To su KD Vatroslav Lisinski, Radničko sveučilište i zgrada gradskog poglavarstva, čiju su se projektanti, arhitekti, Haberle, Kušan i Nikšić, te Ostrogović, tako zauvijek upisali u povijesti hrvatske arhitekture.

''Bila je to arhitektura iz radionica niza poznatih hrvatskih arhitekata, koju je krasila jednostavnost, ponegdje i škrtost izraza, skroman i ograničen izbor materijala te jasna geometrija volumena pretežito slobodnostojećih zgrada'', stoji u tekstu Ulica grada Vukovara: 80 godina života, 65 godina burnog razvoja.

Izgradnja većine ovih spomenutih građevina, osim KD Vatroslava Lisinskog, završena je početkom 60-ih godina. U to se vrijeme počinje graditi i Palača pravde, arhitekta Ninoslava Kučana.

Tih 60-godina, a i ranije, hrvatski arhitekti jako su bili inspirirani onime što su vidjeli izvan granica tadašnje SFRJ, a budući da ih je većina odlazila u poznate arhitektonske biroe, ideja i inspiracija nije im nedostajalo. Vrijeme nakon 2. svjetskog rata, bilo je vrijeme obnove i razvoja, gradnje novog svijeta u kojem su uz radničku snagu, sudjelovali i arhitekti.

Tih je godina smanjena gradnja stambenih zgrada oko Ulice grada Vukovara, a radovi su se okrenuli u smjeru izgradnje zgrada kulturnog, obrazovnog i upravljačkog sadržaja. Otkrivanjem juga Zagreba i prelaskom preko Save, što se dogodilo posebno izgradnjom Velesajma, 1956. godine, ulica još jednom postaje na neki način zaboravljena.

''Ulica u kojoj je u prvih deset godina izgrađeno dvadesetak građevina (dakle trećina sveukupne realizacije) sljedećih će trideset godina upotpunjavati prazne parcele, a zadnjih deset godina pokušava realizirati svoj završetak'', napisale su autorice.

U 60-im godinama nastavljena je izgradnja Sveučilišne aleje i ustanova, te su izgrađene stambene zgrade i dva nebodera arhitekta Grozdana Kneževića, a njegovi neboderi sa šesnaest katova u Čazmanskoj ulici, samo su dio onoga po čemu je ovaj autor, koji je gradio Zagreb, i poznat. Za svoj dugogodišnji rad nagrađen je nagradom Vladimir Nazor za životno djelo 1993. godine.

''Izuzetno plodan Knežević je izradio mnoga urbanistička rješenja i projektirao građevine i komplekse različitih namjena, osobito stambenih i poslovnih zgrada, vrtića i škola, od kojih je realizirano njih pedesetak, većinom u Zagrebu'', stoji u tekstu o njegovom životu i radu.

Započelo je i širenje Ulice grada Vukovara prema Heinzelovoj. U to vrijeme u gradu po kojem sada nosi ime, Vukovaru, započela je gradnja još jednog simbola vremena, snage i neuništivosti. Vodotornja.

Vukovarski vodotoranj izgrađen je 1968. godine, kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada koji nije imao dovoljno kapaciteta za sve veće potrebe rastućeg grada. Visok je 50 metara, a izgradila ga je zagrebačka tvrtka Hidrotehna. Njegov projektant Matej Meštrić, danas umirovljenik sa više od 80 godina, rekao je kako ga je prilikom dizajna vodotornja vodila želja za ljepotom.

''Nisam umjetnik, ali imao sam na fakultetu profesora koji je crtao mostove i govorio nam da mrtvi beton treba pretvoriti u život, da traje vječno. Učite o statici, dinamici, betonu i čeliku, ali morate, govorio nam je, imati i prijateljski odnos s ljepotom. To je bila moja vodilja kad sam crtao vodotoranj'', rekao je Meštrić u razgovoru za Večernji list.

U to vrijeme, s kapacitetom rezervoara od 2.200 kubnih metara, bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi. Svoju inspiraciju Meštrić je pronašao u vodotornjevima u Kuvajtu i Švedskoj, a nacrte za njih proučavao je na šestomjesečnom usavršavanju u Njemačkoj.

Na vrhu bio je restoran-vidikovac, kavana Vodotoranj iz kojega se vidio Vukovar, Dunav i okolica. Restoran je zatvoren 1970. godine a nakon toga tu se preselilo računovodstvo.

U to vrijeme u Zagrebu, tih 70-ih, u Ulici grada Vukovara nije se puno gradilo, izgrađene su tako svega tri zgrade. No jedna među njima, poslovni toranj Zagrepčanka, arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vinkovića iz 1976. godine, naznačila je početak razvoja Ulice u poslovnom smjeru, koji ju oblikuje i danas.

''Zagrepčanka je konačan epilog problema koji je tražio rješenje punih dvadeset godina. Ono što je Ulica grada Vukovara trebala predstavljati, a to je avenija/boulevard koja širinom i brzinom spaja dva kraja grada, moralo je biti naglašeno monumentalnom zgradom na samom početku. To se ostvarilo tek sedamdesetih godina sa zgradom koja je postala novim simbolom Zagreba'', napisale su autorice.

Krajem 80- izgrađena je i zgrada Chromosa na suprotnoj strani, svojevrsni odgovor na Zagrepčanku. U 90-im se nastavila gradnja poslovnih zgrada na Ulici, između ostalih i upravne zgrade Plive. Ulica tako postaje i poslovno središte grada, radu se na njezinom produživanju i formiranju poslovnih zona n njezinim rubovima. U arhitekturu zgrada ušlo je staklo, staklene površine na pročeljima koje će dominirati gradnjom i dalje.

I dok se u Zagrebu nastavila gradnja, nešto usporenije nego prije, Ulica 1991. godine dobiva naziv Ulica grada Vukovara, u spomen na grad koji je u tom razdoblju pretrpio najveća razaranja u svojoj povijesti. Početak 90-ih i početak rata u Hrvatskoj još je jednom tako pokazao kako je ulica povijesni spomenik vremena u kojem živimo.

U njezinom počecima kada je bila 'samo' ulica u radničkom kvartu i kada je bilo zabranjeno ulice u tom dijelu Trnja nazivati imenima poznatih ljudi, ona je postala i zauvijek ostala, trajni podsjetnik stradavanja.

Nekoliko tisuća ljudi stradalo je u opsadi Vukovara, pobjeglo iz grada u strahu od smrti. Oni koji su živjeli u gradu za vrijeme opsade, i preživjeli, sjećaju se mjeseci koje su proveli u skloništu i snajpera koji su ih pratili kada bi izlazili po za život im potrebnu vodu. Razmjeri uništenja i danas su vidljivi na simbolu grada, vukovarskom vodotornju, koji je zahvaljujući svojoj čvrstoj betonskoj strukturi, čija je ukupna masa sa punim rezervoarom bila oko 9000 tona, ostao stajati.

''Vodotoranj je tijekom napada na Vukovar primio oko 640 projektila, a nije pao. Zvali su me stručnjaci iz inozemstva i pitali u čemu je stvar, zašto se nije srušio? U šali im kažem da me četnici nisu posjetiti u Novom Marofu i pitali kako da ga sruše. Sve te granate bili su sitni impulsi prema toj masi. Samo su temelji teški 3000 tona. Bilo je to kao da ga gađaju praćkom'', objašnjava Meštrić.

Vodotoranj koji se odbio srušiti, koji i danas stoji u visinama iznad grada koji je svoj spomenik dobio i u glavnom gradu Hrvatske.

''Moja djeca svake godine, to još od vrtića, pa sada i u školi, pale svijeće u sjećanje na žrtvu Vukovara. Zapalimo ih oko zgrade škole, u obliku križa. Znaju oni dosta o Vukovaru, znaju gdje je ulica, a iako možda još ne znaju pravi kontekst, znaju što se dogodilo'', ispričala mi je majka trojice sinova komentirajući kako ju je najstariji nedavno pitao što je to vodotoranj. I zašto je taj vukovarski važan, zašto su gađali baš njega.

Obilježavanje sjećanja na pad Vukovara u Ulici grada Vukovara započinje paljenjem svijeća 17. studenog, a tih nekoliko dana živimo i mi, njegovi stanovnici, uz podsjetnik tragične sudbine svih onih koji su svoj život ostavili u gradu heroju, i zauvijek postali dio naših sjećanja.

Ali i sjećanja svih naših budućih generacija koje ovu ulicu neće pamtiti po tome kako je kroz godine mijenjala svoje nazive, imena, već po nazivu kojeg nosi 27 godina. I vjerojatno će ga nositi i dalje.

U spomen na grad simbol ratnih stradanja cijele jedne zemlje, jednog naroda.

Vukovar.