"Zvonku Bušiću nikad nisam oprostila ubojstvo supruga"

Priča Julienne i Zvonka Bušića je u Hrvatskoj već mnogo puta ispričana. Upoznali su se 60-ih u Beču tijekom studija. Hrvatski emigrant Zvonko osvojio je Julienne čvrstim karakterom i odlučnošću da se bori za neovisnu Hrvatsku. Mladu Amerikanku iz Oregona podjednako je privukao Zvonko, kao i ideja da će s njim učiniti nešto veliko.

Prvi put učinila je to 1970., kad je imala 21 godinu. Završila je u zatvoru nakon što ju je Zvonko nagovorio da ode u Zagreb i s vrha nebodera na tadašnjem Trgu republike, a današnjem Trgu bana Jelačića, baš na Dan Republike, baca propagandne letke.

Ona i prijateljica već tad su, za taj čin, mogle dobiti nekoliko godina zatvora. Izvukle su se nakon nekoliko dana sa zabranom ulaska u Jugoslaviju iduće tri godine.

Nakon tog iskustva Julienne je, kako je rekla, odlučila da više nikad neće učiniti ništa zbog čega bi ponovno završila u zatvoru. Samo šest godina kasnije Zvonko, Julienne i još trojica suučesnika - Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, osuđeni su zbog otmice putničkog aviona i postavljanja eksplozivne naprave u New Yorku, na dugotrajne zatvorske kazne.

Sigurno je da bi kazna bila blaža da prilikom demontiranja bombe nije poginuo njujorški policajac, 27-godišnji Brian Murray. Zbog njega su svi osuđeni na doživotni zatvor, s mogućnošću puštanja na uvjetnu slobodu.

Potkraj prošle godine, u New Yorku je promovirana knjiga “Life Detonated” Kathleen Murray Moran. Autobiografiju je napisala upravo udovica američkog policajca Briana Murraya, koji je poginuo 11. rujna 1976. godine.

Kathleen Murray Moran opisuje događaje iz drugačije perspektive. Iz perspektive siromašne djevojke iz Bronxa koja se udala za njujorškog policajca Briana Murraya i s njim imala dvoje djece kad je poginuo tijekom demontiranja bombe koju je Zvonko Bušić, s Julienne i još trojicom suučesnika, ostavio u pretincu za prtljagu na kolodvoru u New Yorku. Ovo je priča udovice pokojnog policajca:

Kako dalje?

- Izgubili smo ga – jedine su riječi koje je Kathleen izgovorio Brianov kolega Charlie kad joj je u kasnim večernjim satima 11. rujna 1976. godine pozvonio na vrata da je i službeno obavijesti o smrti supruga. Te večeri stavila je na spavanje sinove - dvogodišnjeg Chrisa i 4-godišnjeg Keitha te uživala u kupki, kad je čula vijesti na TV postaji CBS.

- Avion TWA, let broj 355, koji je u 20 sati poletio s aerodroma La Guardia s 86 putnika i sedam članova posade, je otet. Nedugo nakon polijetanja iz New Yorka, u avionu su kontrolu preuzeli Zvonko i Julienne Bušić, Hrvat i supruga Amerikanka. Tvrde da imaju u avionu bombu, a druga naprava je locirana u New Yorku, prisjeća se Kathleen Murray vijesti nakon koje je odmah zgrabila ručnik i odjurila u spavaću sobu.

Na televiziji je prepoznala da je riječ o željezničkoj stanici Grand Central, a uskoro je u kadru spazila i lice supruga Briana u uniformi s natpisom na leđima “Bomb Squad” - odred za rastavljanje eksplozivnih naprava.

Sjeća se i da je vidjela bijelu torbu trgovačkog lanca Macy’s, u kojoj je bila eksplozivna naprava. Policajci su ju, prema dobivenim uputama, pronašli u pretincu za prtljagu i unijeli u kamion kako bi je odvezli kilometrima dalje, na poligon za demontažu.

Tješila je samu sebe da je to samo još jedan Brianov rutinski posao i da neće paničariti, nego će čekati da joj se, kao i uvijek do tad, suprug javi iz noćne smjene. Ali kad je vidjela u ulici rotirajuća policijska svjetla i začula zvono na vratima, shvatila je da se dogodilo nešto loše.

Brian i Kathy upoznali su se vrlo mladi. On se vratio iz Vijetnamskog rata, upisao policijsku akademiju i počeo raditi u Bomb Squadu, što je Kathyleen smatrala mnogo sigurnijom varijantom nego da patrolira ulicama “Velike Jabuke”.

U to vrijeme New York nije bio nimalo siguran grad, dapače imao je vrlo visoku stopu kriminala, a plavci na ulici bili su pokretne mete raznim razbojničkim skupinama.

'Nije prikladno za gledanje'

Ona je i sama odrasla u jednoj od tada najopasnijih četvrti – u Bronxu, u radničkoj obitelji s mnogo djece, a u braku s Brianom je, kako je rekla, konačno počela svoj život dovoditi u red. No bomba čije su ga krhotine usmrtile “detonirala” joj je ostatak života.

Prvi put se suočila s okrutnom stvarnošću koja je čeka u budućnosti na samom sprovodu. Nakon što su joj predstavnici policije izrazili sućut, u svečanom špaliru oko lijesa, samo je Brianov prijatelj Charlie istupio pred nju da joj pruži ruku.

- Bilo mi je to čudno, pa svi u tom odredu bili su kao velika obitelj. Tu je bio i Hank Dworkin, jedan od onih koji su demontirali bombu i kojeg su također ozlijedili šrapneli.

- Kako se to dogodilo?, upitala sam ga iako to nisam planirala. Inspektor Behr, zapovjednik odreda, odmah se našao između nas.

- Brian je bio heroj. Cijenili su ga svi koji su ga poznavali”, izgovorio je skrivajući pogled iza tamnih naočala i stisnuo mi ruku, prisjeća se Kathleen.

- Kako je Terry McTigue? - pitala je Kathleen za trećeg člana ekipe, koji je s teškim povredama glave ležao u bolnici.

- Nekoliko povreda, ali živ je, odgovorio je kratko zapovjednik, a onda su ju odveli do majora Beama.

- Primite naše najdublje saučešće, ako bilo što trebate, nazovite me u ured - rekao je.

Konačno je pored odra sakupila hrabrosti i pitala jednog od Brianovih kolega:

- Kako izgleda?

- Hoćeš istinu? Nije prikladno za gledanje!

“Nije prikladno za gledanje” odzvanjalo je u njezinoj glavi dok je gledala lijes prekriven bijelim ružama s natpisom “Voljenom ocu”.
Ono što ju je progonilo bilo je pitanje kako se to dogodilo? I zašto Brian nije imao pancirku?

Nakon nekog vremena, jednog dana, kad se Kathleen vraćala iz trgovine, pred kućom je spazila parkirani policijski automobil.

'Jedna usta manje'

- Odjel njujorške policije za mirovine, rekao je čovjek koji se predstavio kao Hutchinson. Ja sam nakon Brianove pogibije dala otkaz jer sam smatrala da me, nakon što su izgubili oca, moji sinovi trebaju više nego ikad. Skuhala sam mu kavu, on je sjeo za kuhinjski stol i rekao:

- Od 11. rujna 1976. primat ćete pola suprugove plaće – 879,77 dolara na mjesec.

- Pola? Zar ne tri četvrtine? Toliko dobivaju oni koji ostanu invalidi?

 - Pa sad imate jedna usta manje, a dobit ćete i socijalno osiguranje, što će nadoknaditi razliku u plaći, rekao mi je i otišao.

Nekoliko tjedana kasnije odlučila je ipak saznati što se doista dogodilo Brianu. Znala je da ga je geler pogodio u vrat i da je na mjestu ostao mrtav, ali ju je mučilo zašto joj je rečeno da “nije prikladno za gledanje”?

S Brianovim kolegom otišla je u bolnicu u kojoj je još ležao Brianov šef Terry McTigue. Htjela je od njega čuti istinu, no pred vratima bolničke sobe stajao je policajac koji je otšao do McTigueova kreveta, a kad se vratio, zatvorio je za sobom vrata sobe i kratko joj odgovorio:

- Ne želi s vama razgovarati.

Rizik posla

Nakon toga odlučila je sudskim putem istjerati istinu oko Brianove pogibije. Tužila je Grad New York. A tu ju je dočekalo novo razočaranje. Najprije se u Daily Newsu pojavio tekst s velikim naslovom: “Grad: Smrt policajca nije naša pogreška”.

U tekstu je pisalo da je to što je 27-godišnji policajac Brian Murray poginuo demontirajući bombu koju su postavili hrvatski teroristi “rizik posla”.

- Grad za to nije odgovoran, a ekstremno riskantan posao podrazumijeva ovakve situacije i nema ni govora o nemaru.

Njezin odvjetnik ju je uvjeravao da je novinski tekst samo pritisak na sud i da se ne obazire na to, no kad je ušla u sudnicu, Kathleen Murray je shvatila da ništa neće ići u njezinu korist. Grad New York zastupala su čak tri odvjetnika.

Njezin je pak optužbu zasnivao na krivnji Grada i policije:

- Ovaj slučaj bazira se na dvije premise. Prvo – njujorška policija nije osigurala svu potrebnu opremu za demontažu bombe kakvu ima policija u cijelom svijetu, bez pancirke, bez robota, bez mogućnosti da se bomba uništi na daljinu. Brian ju je demontirao vlastitom opremom koju je i inače nosio sa sobom.

Drugo – Terry McTigue, direktor međunarodnog udruženja tehničara i istražitelja za demontažu eksploziva, ekspert najprestižnijeg odreda na svijetu, naredio je svojem čovjeku da priđe eksplozivnoj napravi bez da su bili sigurni da su žice razdvojene.

Točnije – kad se približio rupi u kojoj su trebali detonirati eksploziv i kad je namjeravao ukloniti zaštitnu deku, dogodio se kontakt i bomba je eksplodirala - objašnjavao je Kathleenin odvjetnik sucima i poroti.

WTC u plamenu Top News Bolestan plan: New York su htjeli napasti sa 22 aviona

Na idućem ročištu svjedočio je McTigue lica unakaženog od gelera. Kathleen Murray piše:

- Njegovo svjedočenje bilo je toliko komplicirano i prepuno dogmi da kad je završio izlaganje nismo bili ni milimetar bliže bilo kakvom odgovoru. Cijelo vrijeme me je gledao s takvim prijezirom kakvog je još vjerojatno osjećao samo prema Bušićima.

Kathleen Murray je izgubila spor, ali je u pauzi tog ročišta prvi put vidjela policijske fotografije s mjesta eksplozije.

- Prvi put sam vijdela Brianovo tijelo. Ležao je u jezeru krvi, a lice mu je bilo sasvim neprepoznatljivo.

Željna osvete

Od trenutka Brianove smrti Kathleen Murray je mnogo puta razmišljala o ljudima koji su postavili bombu. Prema novinskim izvještajima, složila je mozaik njihovih života, što su radili večer prije no što su krenuli u akciju i što se odvijalo u avionu koji su oteli.

- Shvatila sam da smo živjeli paralelnim životima koji su se na čudan način dodirivali i imali zajedničke točke. Julienne je upoznala Zvonka 1969. godine, baš kao i ja Briana. I ona se jako zaljubila baš kao i ja. Tog 9. rujna 1976., noć prije planirane otmice aviona, Bušići su večerali na vrhu Gulf and Western Building na Brodwayu da bi još jednom utvrdili plan. Dok su uživali u posljednjoj večeri na slobodi, Brian i ja zaspali smo zajedno vjerujući u mogućnosti koje nam pruža život.

Dok su Bušići zvali taksi koji će ih odvesti do Grand Central stanice noseći u torbi eksploziv koji će ostaviti u pretincu 5713, Brian je stavljao u auto bicikle naših sinova, torbu sa sokovima i grickalicama, pripremajući se da ih odvede u park.

Dok su Bušići tražili prikladni pretinac, dovoljno velik da u njega stave pretis-lonac u koji su zamaskirali eksploziv, i pored njega stavili letke s proglasom, ja sam bila za svojim radnim stolom, pet minuta šetnje dalje od njih, nesvjesna dvoje ljudi koji su držali bombu koja je mogla ubiti stotine prolaznika i demolirati stoljetnu zgradu Grand Centrala - piše Kathleen Murray i nastavlja:

- Nakon što su ostavili bombu u pretincu, Bušići su uzeli taksi do aerodroma La Guardia, a stigli su točno potkraj smjene osiguranja kako bi izbjegli detaljniji pretres. Nitko nije na njih obraćao pozornost dok su razdvojeni prolazili kontrolu, noseći dijelove onoga što se kasnije pretvorilo u lažnu napravu, čiji su pravi duplikat ostavili u pretincu Grand Central Stationa. Nitko nije primijetio ni njihovu torbu punu letaka, razmišljala je Kathleen.

Mnogo godina kasnije Kathleen je bila u izvanbračnoj zajednici s drugim suprugom. Nije se smjela preudati jer bi izgubila policijsku mirovinu. U međuvremenu je i promijenila adresu stanovanja, ali su joj se iznenada Bušići vratili u život.

Obljetnica Olimpijade Life U Beogradu se pripremala za rušenje aviona

Jednog dana na vrata su joj banuli policajci.

- Zvonko Bušić je pobjegao iz zatvora. Ovo je zbog vaše sigurnosti - rekao joj je policajac.

Htjela je odjuriti po sinove u školu, ali je policija već bila na putu po njih. Kad su ih dovezli kući u policijskom autu, mlađi, koji je tad imao 13 godina, briznuo je u plač jer je mislio da se nešto dogodilo njoj.

U kućnom pritvoru nisu ostali dugo. Dan, dva kasnije saznali su da je pronađen. Policajac koji ga je priveo rekao je da je Bušić djelovao premoreno i krotko te da mu je sam pristupio i priznao da je pobjegao iz zatvora.

Prvo Juliennino pismo

- Nakon svega nije me iznenadilo kad sam na novoj adresi dobila jednog dana pismo od Julienne - piše Kathleen i priznaje da joj je često puta u mislima pisala pismo:

“Ne mogu zamisliti kako je to buditi se svako jutro u zatvoru, ali se kladim da svaki dan razmišljaš o tome što su tvoji postupci učinili meni i mojoj djeci i zbog toga mi je drago. Nadam se da ćete ti i tvoj muž istrunuti u zatvoru. I nadam se da se više nikad nećete sresti”.

Ipak, kad je dobila Juliennino pismo iz, kako piše Kathleen, shvatila je to kao priliku da ju suoči sa svime što je učinila i da će se s tim morati nositi do kraja života.

- Bilo je to “voće osvete”, koje sam tek sad bila spremna zagristi.

U svakom novom pismu Julienne joj je iz zatvora objašnjavala okolnosti pod kojima se sve dogodilo, što je vidjela u Zvonku, zašto je to sve učinila.

- Objasnila mi je kako su se upoznali u Austriji. Da je bio siromašan i loše odjeven te da ga nikad ne bi odabrala, ali je bio samouvjeren. ‘I ta samouvjerenost pobudila je i u meni samouvjerenost. Mislila sam da može postići sve što god zamisli. To objašnjava zašto sam mu vjerovala kad je došlo do bombe. Uvijek je bilo tako’, pisala je Julienne.

Objašnjavala je da, kad su se upoznali, nije imala prijatelja, nije upoznala ni jednog Amerikanca, Zvonko joj je bio jedina srodna duša te izvor utjehe i podrške. Putujući zajedno od zemlje do zemlje postala je o njemu ovisna, a svi njegovi ciljevi činili su joj se veći, vredniji i važniji od njezinih, te da na kraju nije ni znala koji su zapravo bili njezini ciljevi.

- Zvučalo mi je to kao da je bila njime opčinjena, da ju je hipnotizirao, izmanipulirao i vodio prema vlastitom cilju. Nisam bila svjesna da je to upravo ono što je Julienne sad činila meni - piše Kathleen Murray.

Počelo suđenje Top News Pobio je 130 ljudi i na sudu se brani šutnjom

Prepiska između dvije žene se nastavila i idućih mjeseci i godina. Murray citira brojna Juliennina pisma, u kojima joj objašnjava potanko što se događalo prije i tijekom otmice aviona te kako je zapravo riječ o nizu nesretnih okolnosti koje su tragično završile:

“...nikad nisam odobravala Zvonkov plan. Nikad nisam mislila da je to u redu. Pokušala sam ga odvratiti, ali nisam uspjela... Osjećala sam ipak da mi je dužnost ostati uz njega, pa bit će što bude, jer sam kao i on, vjerovala da će ga jugoslavenske tajne službe ubiti, i želio je učiniti još jedan očajnički pokušaj da objasni situaciju u kojoj je Hrvatska prije nego što ga ubiju, pa sam odabrala biti na njegovoj strani.

Također sam osjećala da bih mogla djelovati smirujuće na putnike u avionu, da ću stvoriti mirnu atmosferu, što sam i učinila. Ali nikad to nisam odobravala niti sam mislila da je to ispravno. I kako je glupo da vas je policija štitila dok je Zvonko bio u bijegu, kao da bi vam on želio nauditi iz nekog razloga.”

McTigueova osveta

Opisivala je s kim dijeli ćeliju, da je to galerija likova od slavne Patty Hearst pa do raznih kriminalki i psihotične Squeaky Fromme, sljedbenice Charlesa Mansona, koja ju je čekićem udarila po glavi i umalo ubila.

A onda kad se prvi put odlučivalo o njezinu uvjetnom puštanju na slobodu, u čemu joj je Kathleen htjela i pomoći, presudnu ulogu opet je odigrao McTigue.

Brianov bivši šef i čovjek zbog kojeg je Kathleen izgubila spor protiv Grada New Yorka žestoko se zalagao da je se ne pusti iz zatvora. U jednom pismu Julienne joj je poslala zapisnik s ročišta i napisala: “Sad vidiš o kakvom je sadistu riječ”.

- Pozvao se na Brianovu smrt te rekao da i ja dijelim njegove stavove. Opisao je Julienne kao ‘atraktivnu i suosjećajnu’, a onda nabrojio desetak razloga zbog kojih je ne treba pustiti na uvjetnu slobodu te zaključio da ‘žaljenje nakon takvog čina ne kvalificira teroriste da imaju blaži tretman’ - piše Murray te kaže kako je nakon svega nije nimalo iznenadilo kad je jednog dana od Julienne dobila pismo s posebnom molbom. Da napiše pismo oprosta za Zvonka:

“...to bi bilo najvažnije pismo u njegovu (Zvonkovu) životu i koje bi opovrgnulo McTiguove tvrdnje da ga podržavaš. Volim Zvonka, brine me što će morati još ostati u zatvoru i, naravno, smatram tvoje pismo najvećom mogućom pomoći. Toliko si ljubazna i dobra prema meni da to nikad neću zaboraviti. Bilo bi mnogo lakše biti osvetoljubiv.”

Kathleen nije pristala na tu molbu:

- Zvonku ne mogu oprostiti i neću napisati pismo za njegovu dobrobit. Naša prepiska mi je pomogla da shvatim tebe, da shvatim moju reakciju na Brianovu smrt, ali to ne znači da ću Zvonku ikad oprostiti.

Nakon toga Kathleen dugo nije pisala Julie, a onda je ona konačno izašla iz zatvora. Prvo što je učinila je da se javila Kathleen i zamolila je da se osobno upoznaju. Susrele su se u jednom njujorškom restoranu nedaleko od Central Parka.

Susret s Julienne

- Ni sama ne znam koliko sam haljina izvadila iz ormara. Na kraju sam kasnila. Iskreno, bojala sam se Julie. Žene koja je spavala u sobi u kojoj je bilo šest štapova dinamita, koja je otela avion s 86 putnika, koja se izborila za svoj život u zatvoru - piše Murray, koja je čak razmišljala je li njezin izlazak iz zatvora bila pogreška, je li ta žena spremna učiniti novi zločin?

- Sve što sam joj htjela reći na susretu ostalo je u meni. Gledala sam joj u nove espadrile, kao netom kupljene. Razmišljala sam je li ih kupila novcem koji su im za obranu i kao znak pomoći slali nihovi simpatizeri?

No Julienne je molila tek za nekoliko minuta pažnje.

Boko Haram Life "Obukli su me kao za svadbu, a onda dali eksploziv..."

- Jučer su Hrvati organizirali prijam povodom mojeg izlaska. Zajednica Hrvata prikupila je novac za tebe i tvoje sinove, a tu je i dar za tebe. Ručno izrađena torbica - rekla je i predala Kathleen darove, a onda nastavila:

- Mislila sam da ćemo izaći nakon osam godina i znala sam da to mogu podnijeti, da je razlog bio toga vrijedan. Izašli bismo iz zatvora u našim 30-ima i još bismo imali pred sobom život. Ali McTigue nas je mrzio, dolazio je na svako ročište za puštanje na uvjetnu slobodu – putovao zbog mene u Kaliforniju, a zbog Zvonka u Pennsylvaniju i iznio gomilu laži. Opsesivno nas je želio vidjeti iza rešetaka.

Nakon što su izmijenile još nekoliko rečenica, Kathleen Murray piše da ju je u jednom trenutku obuzeo bijes. Shvatila je da joj je Julienne lagala ili prešutjela mnoge stvari.

- U pismima mi je pisala da će se po izlasku vratiti u Oregon, da se razvela od Zvonka i da će početi novi život sa svojim roditeljima – ocem profesorom, majkom knjižničarkom i trojicom dobro obrazovane braće. A sad sjedi preko puta mene, priča mi kako se i dalje bori da supruga izvuče iz zatvora, kako će pomagati njegovim roditeljima te da se ponovno udala za Zvonka.

Shvatila sam da nisam ja iskoristila Julienne Bušić, nego da je ona iskoristila mene. Da su njezini istinski motivi bili samo da spasi sebe i Zvonka te da su sva njezina uvjeravanja bila lažna.

Ona je spašavala sebe i supruga, a ja sam spašavala sebe od boli što sam ostala udovica, od boli što moji sinovi rastu bez oca, što sam izgubila spor s Gradom New Yorkom, što nisam odrastala s toliko mogućnosti kao što ih je imala Julienne... - piše Murray koja je ustala od stola i otišla bez pozdrava.

U međuvremenu, Kathleen Murray je završila fakultet, a danas vodi Udrugu za žene udovice policajaca, bori se za njihova prava i uspjela je, kako kaže, oprostiti Julienne Bušić.

Julienne Bušić izašla je iz zatvora nakon 13, a Zvonko Bušić nakon 32 godine. Njihovi suučesnici dobili su kraće kazne. Julienne se vratila u Hrvatsku 90-ih, a Zvonko nakon pomilovanja 2008. Zadnje godine života proveo je u Rovanjskoj, gdje je 1. rujna 2013. izvršio je samoubojstvo. Brian Murray dobio je u New Yorku ulicu koja se zove po njemu.