Nuklearna elektrana u Černobilu posljednjih godina bilježi ogroman porast broja posjetitelja kao dio rastućeg globalnog interesa za "mračni turizam"
Sada neustrašivi putnici mogu ući u kontrolnu sobu u kojoj se odvijala najgora nuklearna nesreća na svijetu, potvrdile su za CNN turističke kompanije iz Černobila.
Službena turistička atrakcija
Oni koji se upute u visoko radioaktivno područje u zloglasnom reaktoru 4, bit će osigurani bijelim zaštitnim odijelima, kacigama i maskama za kratke posjete. Nakon odlaska podvrgnuti će se dva ispitivanja za mjerenje izloženosti radijaciji.
Taj potez dio je vladinog napora za poticanje turizma na tom području, nakon što je predsjednik Volydymyr Zelensky potpisao srpanjski dekret kojim je Černobil proglašen službenom turističkom atrakcijom.
- Moramo ovom teritoriju Ukrajine dati novi život. Do sada je Černobil bio negativan dio ukrajinskog imidža, a vrijeme je da to promijenimo - rekao je tada Zelensky.
Promjena će uključivati razvoj novih turističkih ruta uključujući vodene putove, izgradnju novih kontrolnih točaka te obnovu i dogradnju postojećih. Zelensky je to najavio prilikom otvaranja nove metalne kupole u Černobilu koja će obuhvatiti uništeni reaktor kako bi se spriječilo istjecanje radioaktivnog materijala.
Zaštita na reaktoru moći će izdržati tornado
Konstrukcija teška 36 tisuća tona i visoka 108 metara koštala je 1,7 milijardi dolara, a financirala ju je Europska banka za rekonstrukciju i razvoj EBRD koja raspolaže sredstvima 45 zemalja. Struktura je dovoljno jaka da podnese tornado i izgrađena je da traje cijelo stoljeće, rekao je EBRD.
Černobil je bio u središtu zone isključenja od 1000 četvornih kilometara, provedene nakon katastrofe 1986. godine, ali veći dio tog područja otvoren je za turiste od 2011. godine.
Neki dijelovi, poput "groblja strojeva" sela Rossokha, ostaju izvan granica dostupnih za posjetitelje. Lokalni turistički operatori kažu kako je interes za putovanja na lokaciju stravične nuklearne eksplozije dramatično porastao od prikazivanja HBO-ove serije "Černobil" u svibnju.
Zračenje je bilo takvo da im je otpadala koža
Ljudmila je u Pripjat stigla sa 16 godina, i ubrzo dobila posao u kantini nuklearne elektrane u Černobilu. Bila je godina 1979. i upoznala je svog budućeg supruga, vatrogasca Vasilija Ignatenka. Bio je to šarmantan i slatkorječiv muškarac, najbolji sportaš u brigadi. Par se vjenčao 1983. godine a nakon vjenčanja preselili su se u mali jednosobni stan koji je bio rezerviran za članove brigade i njihove obitelji. Skupljali su borovnice i gljive u okolici grada i pekli ih na roštilju u dvorištu zgrade. Ljudmila je ostala trudna, s blizancima, no imala je pobačaj. Drugi je put ostala trudna te kobne 1986. godine.
Vasilij se doselio nekoliko godina ranije. Sovjetska vlast pozvala ga je da dođe živjeti i raditi u Pripjat, poput mnogih drugih mladih i obrazovanih ljudi koji su dobivali izdašne financije da žive i rade u i oko Černobila.
Kada se eksplozija dogodila imao je 25 godina, bio je mlad, u naponu snage, bivši vojnik. Tog su jutra 26. travnja 1986. godine, nakon što je Vasili dobio dozvolu, planirali otputovati iz grada i otići u posjetu njegovim roditeljima u Bjelorusiju, piše Express.co.uk.
"Ništa ne brini vratit ću se. Ti spavaj", rekao joj je Ljudmili nakon što se javio na telefon i dobio naredbu da se mora javiti na dužnost.
Bio je to posljednji put da ga je vidjela, u zdravom stanju.
U HBO-voj jako popularnoj miniseriji Černobil opisani su posljednji trenuci života ovoga vatrogasca i njegove supruge koja je poput lika u seriji, i sama dane i noći provodila u bolnici, uz svog supruga.
"Bilo je to kao da svaki dan upoznajem novu osobu", rekla je ukrajinskoj novinarki Svetlani Alexievitch u knjizi Voices from Chernobyl iz 1997. godine. Upravo zahvaljujući tome javnost je puno saznala o životu ovog para, piše Mamamia.
Bio je to čovjek kojeg više nije prepoznavala, tada kada ga je vidjela u bolnici u Moskvi, dan nakon što su se pozdravili, a nakon što je on otišao na lokaciju koja ga je ubila.
"Nitko im nije rekao za rizik od radijacije. Otišli su na na lokaciju lagano obučeni, kao da idu na bilo kakav drugi požar", rekla je.
No nije to bio bilo kakav požar. Iako su vatrogasci uspješno i dosta brzo ugasili požare, gotovo do jutra, onog u reaktoru br. 4.nisu nikako mogli. Upravo taj dio, krov koji je eksplodirao u trenutku kada je eksplodirala i jezgra, bio je najveći problem. Tek nakon dva tjedna, i niza pokušaja, birokracije, i različitih rješenja (s često i kobnim ishodima) požar je ugašen. Te noći kada je izbio vatrogasci koji su pohrlili na gašenje u tom trenutku nisu znali da su sami sebi potpisali smrtnu presudu, piše ATI.
Količina radijacije kojoj su bili izloženi bilo je toliko velika da je njihov tijelo odmah izgledalo kao da je opečeno, a iznutra je počeo proces uništavanja i raspadanja. Tijekom dva tjedna koliko su nakon toga poživjeli, raspadala im se koža, bila je prepuna gnojnih čireva, otpadali su im dijelovi kože, tijela i mesa, i uništavali se unutarnji organi. Ljudmila je to sve promatrala.
"Imao je oko 30 stolica dnevno, prepunih krvi i sluzi. Koža na rukama i nogama počela mu je pucati, i bio je prekriven čirevima. Kada bi okrenuo glavu na drugu stranu na jastuku bi ostao veliki komad njegove kose. Opekline su počinjale izlaziti na površinu. U njegovim ustima, jeziku, obrazima. Prvo su to bile male lezije, a zatim su rasle. Otpadale su u slojevima. Tijelo mu je promijenilo boju, od crvene do plave i smeđe", rekla je.
Vasili je od posljedica trovanja radijacijom umro 13. svibnja 1986. godine. Ona ga je gledala kako umire u mukama, i nije ga htjela ostaviti da umre sam. A kako kaže posljednja dva dana, bila su posebno strašna.
"Posljednja dva dana u bolnici su dijelovi njegovih pluća i jetre izlazili iz njegovih usta. Gušio se svojim unutarnjim organima. Zamotala bi svoju ruku u zavoj i pokušala mu iz usta izvaditi sve to što mu je smetalo da diše", rekla je.
Unatoč liječničkim strogima zabranama Ljudmila je ostala gotovo cijelo vrijeme sa svojim suprugom u bolnici. Vasili je bio jedan od 27 vatrogasaca koji su umrli zbog akutne radijacije u tjednima koji su slijedili. Posljednji put vidjela ga je u mrtvačnici u Moskvi.
"Moja ljubav. Nisu mu mogli obuti nikakve cipele, jer su mu natekle noge. Zakopali su ga bosih nogu. Morali su maknuti i odjeću jer mu ju nisu mogli obući, nije bilo dijela tijela na kojeg bi ju mogli staviti", rekla je.
Pokopan je kao i ostali, u zatvorenim ljesovima od cinka i zatrpani velikom količinom betona. Njihova tijela nakon smrti imala su jako velike koncentraciju radijacije. Oni koji su preživjeli to razdoblje oboljeli su od različitih bolesti, prvenstveno raka, posebno onih povezanih sa štitnjačom.
"14 dana bilo je potrebno osobi da umre. U bolnici nije bilo vremena za razmišljanje, nije bilo vremena za plakanje, u bolnici za ljude s ozbiljnim trovanjem radijacijom", rekla je Ljudmila.
Dva mjeseca nakon njegove smrti 23-godišnja Ljudmila otišla je posjetiti grob svog suprug u Moskvi. I dobila trudove. Ubrzo je rodila djevojčicu Natašenku, kojoj je ime prije svoje smrti odabrao upravo Vasili. Djevojčica je četiri sata nakon poroda preminula zbog ciroze jetre i urođene srčane mane. Poput svog oca tako je i ona postala jedna od mnogobrojnih žrtvi jedne od najvećih katastrofa u povijesti.
U službenim povijesnim zapisima o životu Vasilja Ignatenka stoji kako je bio zapovjednik odjela druge neovisne vatrogasne postaje zadužene za nuklearnu elektranu u Černobilu i ukrajinski heroj. O njemu kao i o ostalim herojima koji su spasili elektranu i zemlju, ali i gotovo cijeli svijet, zna se jako malo. S obzirom na sovjetsku propagandu koja je zataškala cijelu nesreću, razmjere stradanja, opasnosti i izloženosti, zbog čega je stradalo puno više ljudi nego što je trebalo.
