Life
912 prikaza

Židovski osvetnici: Htjeli su pobiti 6 milijuna Nijemaca

Abba Kovner, gornji red sredina, sa suborcima
peut-être un résistant ou un sympathisant - קובץ:Covner3.gif, CC BY-SA 3.0, h
Abba Kovner rat je preživio kao jedan od pet posto preživjelih litavskih Židova, i to kao gerilac. A onda je vidio da nacisti nisu platili

Abbu Kovnera povijest je upamtila kao briljantnog gerilca židovskog geta u Vilniusu, besprimjerne hrabrosti, te kao jednog od najvećih pjesnika Izraela za čiji je opstanak također žestoko ratovao. Međutim, sedam desetljeća nakon Drugog svjetskog rata sve je više detalja i o nekoliko mjeseci njegovog života tijekom kojih je umalo postao upamćen kao jedan od najvećih svjetskih zločinaca. Traumatiziran užasima kojih se nagledao u okupiranom Vilniusu, Kovner je 1945. sa samo 27 godina pokušao i umalo uspio provesti pomor šest milijuna Nijemaca kao osvetu za ubijenih šest milijuna ljudi u Holokaustu nad Židovima. I dok se nikada nije tajilo da su nakon rata bivši pripadnici Židovske brigade u sklopu britanske vojske godinama proganjali nacističke zločince i pobili ih na stotine, priča o maloj organizaciji bivših židovskih gerilaca "Nakam" (hebrejski: "Osveta"), koja je pokušala otrovati vodovode Nürnberga, Münchena, Frankfurta i Hamburga, zbog političkih i pravosudnih razloga sve do prije nekoliko godina široj javnosti nije bila poznata ni kao puka legenda.

Odvođenje Židova iz Varšavskog geta u logore smrti | Author: Public Domain Public Domain

Kroz pakao nacističkih zvjerstava u getima Vilniusa, Kovnera divlji život provukao od svetačkih visina heroja do ponora u kojem je umalo postao zločinac dimenzija uz bok arhitektima Holokausta i nazad. A isti taj život započeo je kao obična idilična priča. Rođen 1918. u Sevastopolu na Krimu, Abba Kovner je u Vilnius doselio s obitelji još kao mali dječak. U to vrijeme Vilnius je bio istaknuti centar židovske kulture u sklopu Poljske, tik uz granicu s mladom Republikom Litvom. Bio je aktivan u socijalističko-cionističkoj mladeži, kao student kiparstva otkrio je u sebi i briljantan dar za poeziju; ukratko, nikakav poseban materijal za suočavanje s užasom koji se kotrljao prema njegovom zavičaju.

Vojni stroj nacističke Njemačke okupirao je Vilnius 24. lipnja 1941., samo dva dana nakon početka Operacije Barbarossa, tako da je s ostacima razbijene sovjetske armije iz grada uspjela izbjeći tek koja tisuća Židova. U intervjuu iz Spielbergovog arhiva u U.S. Holocaust Memorial Museum ostalo je zabilježeno svjedočanstvo Kovnera o tim danima: "Odlučio sam ostati jer je većina Židova još uvijek bila u Vilniusu. Da, mnogi su uspjeli pobjeći s Crvenom armijom, neki čak u Panamu ili Shanghai, ali najveći dio stanovništva je ostao. Pa sam i ja želio ostati s njima." U trenutku okupacije u Vilniusu je ostalo zarobljeno ukupno 60.000 Židova. Prvih mjeseci ubojstva su bila sporadična, kao i pljačke domova. A onda, između 1. i 3. rujna 1941., oko 5000 Židova, bez obzira na dob i spol, odvedeno je do napuštenog sovjetskog skladišta goriva kod predgrađa Ponary i strijeljano.

Masakr Židova u Litvi zbog kakvih su suborci Abbe Kovnera otišli u gerilu | Author: Public Domain Public Domain

Izvršitelji pokolja bili su pripadnici jedinice Einsatzkommando 9 iz sastava Einsatzpruppen A, jednog od SS-ovih paramilitarnih mobilnih odreda, namijenjenih isključivo za ubijanje civila u sklopu "konačnog rješenja". Jedan od rijetkih koji je to vidio i uspio se u grad vratiti živ, bio je Kovnerov poznanik koji se tada koristio pseudonimom "Menachem". Sada se, međutim, ispostavilo da je riječ o Josephu Harmatzu, 91-godišnjem stanovniku Tel Aviva. Isti pseudonim koristio je čak i 2010. u dokumentarcu režisera Johna Holdswortha "Židovski osvetnici", u kojem je ova priča po prvi put koliko toliko zaokružena svjedočanstvima preživjelih pripadnika Nakama.

"Odveli su tisuće i tisuće ljudi koji su pokušali pobjeći. Majke su držale djecu, mladi parovi su se opraštali. Sve te ljude bacali su u jame. Takve stvari se nikada ne zaborave", prisjećao se Menachem pred Holdsworthovom kamerom, a takve je dojmove prenio i Abbi Kovneru. Jedini koridor iz geta bila je kanalizacija, a jedan od rijetkih načina za opskrbu pokreta otpora vodio je preko samostana sestara dominikanki u predgrađu Kolonia Wileńska. Majka Bertranda, odnosno Anna Borkowska, već nakon prvog masakra u Ponaryju pokušala je kao nadstojnica samostana nagovoriti crkvene vlasti u Vilniusu da se založe za civile u getu. Ali, kako se njeni nadređeni u strahu od nacističke odmazde nisu usudili petljati s paklom u židovskim getima, preuzela je stvar u svoje ruke.

Holokaust u Litvi provodio se i hladnim oružjem | Author: Public Domain Public Domain

Kovner je poslije svjedočio da je ona malo prije osnivanja geta njemu i dvoje suboraca pružila utočište u samostanu i omogućila im da se ubacuju u geto kad god bi išli u akciju. Ukupno 21.000 civila pobijeno je u masovnim ubojstvima do 6. rujna 1941. kada SS i lokalni kolaboracionisti u Vilniusu osnivaju dva geta; Geto 1 za 30.000 i Geto 2 za još 9000 Židova. Do tog trenutka Wehrmachtovi tenkovi već su bili pregazili ogromna prostranstva SSSR-a, Einsatruppen su iza sebe ostavljali spaljenu zemlju, Kijev je bio pred padom, a Lenjingrad je već bio svakodnevno razaran. U intervjuu u Speilbergovom arhivu Kovner je rekao da "Židovi nisu bili idioti da ne bi znali što im prijeti", u svakom slučaju jasno je bilo svakome tko je ranije, poput Kovnera, već bio pročitao Hitlerov "Mein Kampf".

No, u upozorenja da je u Vilniusu riječ o istrebljenju na djelu, Judenrat (Židovsko vijeće) odbijalo je povjerovati. Što zbog toga što su nacističke vlasti tvrdile da civile u Ponaryju ne ubijaju, a što zbog ljudske prirode koja užas masovnog pokolja instinktivno odbija prihvatiti kao neumitan. 6. studenog 1941. zatočenima u Getu 1 rečeno je da će svi bez dozvole za rad biti prebačeni u Geto 2. No, tisuće izabranih za "preseljenje" također su odvedene na stratište u Ponaryju. Kovneru i nekolicini stvari su bile savršeno jasne. U svom djelu "Prvi pokušaj za reći" iz 1981. Kovner se prisjetio svog govora na staru godinu 1941., kada je Židova u gradu preostalo još samo 20.000. "Hilterov plan je pobiti sve Židove u Europi, a litavski su prvi na redu.

Abba Kovner tijekom gerilske borbe u Litvi u Drugom svjetskom ratu | Author: izvor: Yad Vashem izvor: Yad Vashem

Nećemo ići kao ovce na klanje! Istina, slabi smo i bez obrane, ali je jedini odgovor ubojici otpor! Bolje pasti kao slobodni borac, nego živjeti od milosti ubojica! Ustanite! Ustanite makar svojim posljednjim dahom!" ogorčeno je govorio. Desetljećima poslije Kovner je opisivao scene kojih se nagledao na maglovitim ulicama Vilniusa tih dana, poput one kada je SS-ovac istrgnuo bebu iz ruku majke i razlupao joj lubanju o zid. Upravo rečenica: "Nećemo ići kao ovce na klanje!" postala je krilatica Ujedinjene partizanske organizacije (Fareinikte partisaner organizatzie, FPO), osnovane 21. siječnja 1942., koja je okupljala mlade iz geta s cijelog političkog spektra.

"Ni ja ni itko od drugih vođa pokreta otpora nismo imali iluzija oko prirode uspjeha naše borbe... Željeli smo samo izabrati način naše smrti, časno se oduprijeti, biti kreatori vlastite sudbine", prisjećao se poslije Kovner. Sa samo 23 godine imenovan je operativnim zapovjednikom FPO-a, a zapovjednik je bio Yitzhak Wittenberg, 35-godišnji komunist koji je imao iskustvo rada u ilegali i veze s vanjskim svijetom. Urbani gerilci u to vrijeme jedva da su imali nešto oružja za taktiku "udari i bježi". U knjizi iz 2009. o ulozi poljskog klera u spašavanju Židova tijekom rata kanadski povjesničar Mark Paul napisao je da je prve četiri ručne granate FPO-u prokrijumčarila upravo majka Bertranda. Ona je čak neiskusnog Kovnera naučila kako se njima uopće rukuje, da bi mu potom, uz pomoć svojih sedam redovnica dominikanki, u sve većim količinama stala nabavljati puške, pištolje, bajunete, eksploziv.

Abba Kovner i njegovi gerilski suborci u Drugom svjetskom ratu u Litvi | Author: izvor: Yad Vashem izvor: Yad Vashem

Judenrat je pak naivno smatrao da je jedini način da izbjegnu potpuno uništenje bio da nacistima pokažu da je geto radno, dakle ekonomski isplativ, pa da će sljedbenici sulude Hitlerove ideologije smatrati da bi ih zbog toga trebali poštedjeti. Judenrat se čak toliko užasavao FPO-ovih napada na njemačke patrole, da je, kako svjedoče dokumenti iz Međunarodnog centra za studije o Holokaustu, nakon što je Gestapo doznao za zapovjednika Wittenberga, predsjednik Judenrata Jacob Gens organizirao uhićenje vođe FPO-a kako bi ga izručio nacistima. FPO je Wittenberga odmah i oslobodio, no nakon prijetnje Gestapoa da će biti pobijeno svo stanovništvo geta ako ga se ne izruči, 16. srpnja 1943. Wittenberg se sam predao, prethodno imenovavši Kovnera za zapovjednika.

Ubrzo nakon predaje Wittenberg je počinio samoubojstvo trovanjem. U škripcu između nacista i židovske policije koja ih je progonila, židovski urbani gerilci našli su se praktično u dvostrukoj ilegali, a Kovner je postao karizmatična ikona otpora tisuća koji su bili svjesni da su im dani odbrojani. Tijekom 1943. FPO je narastao do nekoliko stotina boraca. Dizali su u zrak vlakove, elektroopskrbna i industrijska postrojenja, oslobađali zatočene iz radnog logora, organizirali ilegalnu tiskaru u samostanu. Kovner je preko majke Bertrande čak uspio i komunicirati s getom u Varšavi. U priči o židovskim gerilcima iz Vilniusa zanimljivo je, inače i to da su glavne Kovnerove diverzantkinje bile dvije 22-godišnjakinje; Vitka Kemper, koja mu je poslije postala i supruga, te Ruzka Korczak, obje izbjegle pred nacistima sa zapada Poljske.

U knjizi "Osvetnici: židovska ratna priča" iz 2000. nagrađivani spisatelj Rich Cohen zabilježio je da je Vitka Kemper 1942. prva u okupiranoj istočnoj Europi digla u zrak jedan njemački vlak. No, 1. rujna

Nacisti tjeraju Židove u Aushwitz | Author: Wikipedia Wikipedia

1943. SS je počeo s konačnom likvidacijom geta. Po prvi put su buknule široke, direktne borbe gerilaca i SS-ovaca, koji su lakom artiljerijom razarali zgradu po zgradu. Geto je konačno uništen 24. rujna 1943. Gerilci su se iz geta ipak uspjeli izvući kroz kanalizaciju. Kovner se s nekoliko suboraca nastavio skrivati u samostanu dominikanki, sve dok Gestapo nije uhitio majku Bertrandu, deportirao je u konc-logor i zatvorio samostan. Njen dio priče također je desetljećima bio nepoznat, sve dok 1984., nju kao 84-godišnjakinju i njenih šest od sedam časnih sestara, Yad Vashem nije imenovao pravednicama među narodima.

Priznanje joj je u Varšavi osobno uručio Abba Kovner. Sljedećih mjeseci pripadnici FPO-a skrivali su se po okolnim šumama u zemunicama. S diverzantskim akcijama su nastavili sve do srpnja 1944., kada su uz bok Crvenoj armiji i poljskoj Domovinskoj vojsci oslobodili Vilnius. Milosti za ratne zarobljenike i kolaboracioniste nije bilo. Ipak, Kovner kojemu je rodbina također desetkovana, odbio je sudjelovati u linču i više se nikada nije vratio u Litvu u kojoj je u Drugom svjetskom ratu pobijeno 190.000 Židova, odnosno njih 95%. Prvo svjedočanstvo o osveti takvih razmjera za kakvima je Kovner izgarao, potječe od Pashe Reichmanna, židovskog partizana iz Ukrajine. U svojim memoarima, na mjestu na kojem opisuje prvi susret s Kovnerom, Reichmann je puno godina poslije napisao da je obostrano oduševljenje novim prijateljstvom uslijedilo kada mu je Reichmann rekao da se "neće smiriti sve dok ne izjednači broj ubijenih Židova s brojem ubijenih Nijemaca".

Postrojbe SS-a tijekom Varšavskog ustanka | Author: Archive of Party History Archive of Party History

Kovner mu je uzvratio da je upravo o tome riječ. Ideja o organizaciji Nakam pala je u netom oslobođenom Lublinu u Poljskoj, u jednoj od soba hostela čiji je vlasnik, bivši poljski partizan, Abraham Perčnik, pokušavao suborcima omogućiti temelje za povratak u normalan život. Izraelski povjesničar i kolumnist Tom Segev citirao je u svom djelu "Sedmi milijun" iz 1993. snimku s Reichmannovim svjedočanstvom iz Instituta za usmenu dokumentaciju Hebrejskog sveučilišta o sastanku petorice koji su osnovali Nakam. Bio je srpanj 1944., do oslobođenja Varšave bilo je ostalo još čak tri mjeseca.Sjedili smo s čašama. Ideja je odjednom izletjela iz nas i više nije bila u zraku nego na stolu. Svi su htjeli osvetu... Nije bilo sumnje da poduzimamo akciju koju bi, kad bi postojao, poduzeo sam Bog – prisjećao se Reichmann.

U razgovoru je netko predložio "masovno ubojstvo", netko drugi je natuknuo "šest milijuna Nijemaca", a netko treći čak predložio i izvjesnu biljku koja raste u Indiji i iz koje bi se mogao izolirati otrov s kojim bi toliki pomor uopće bio moguć. Pala je i odluka da se potruje stanovništvo Nürnberga, Münchena, Frankfurta i Hamburga, a neki izvori spominju još i Berlin te Weimar. Nakam je ubrzo narastao na 40 pripadnika, što bivših gerilaca, što bivših zatočenika logora smrti. Grupa je centralu ubrzo prebacila u Bukurešt, zatim u sjevernu Italiju i napokon u Pariz. Nakam se istodobno bavio još jednom operacijom; krijumčarenjem preživjelih Židova iz Europe u Palestinu, mimo cenzusa od 10.000 godišnje koji je postavila britanska kolonijalna uprava iz obzira prema domicilnom arapskom stanovništvu. Vođa te operacije bio je Yehuda Maimon, 21-godišnjak netom oslobođen iz Auschwitza.

Nacistički vođe | Author: U.S. National Archives and Records Administration U.S. National Archives and Records Administration

Posljedično, on je bio osoba od povjerenja i za uključenje u plan genocida nad Nijemcima. "Htjeli smo potrovati šest milijuna Nijemaca... Osvetu smo smatrali svojom dužnošću. Ne kao osobnu osvetu, nego kao osvetu cijelog židovskog naroda", svjedočio je Maimon u dokumentarcu Johna Holdswortha. Rich Cohen je pak u svojim "Osvetnicima" prenio svjedočenje još jednog od urotnika, Gabika Sedlisa, koji mu je Kovnera opisao kao čovjeka koji je sanjao o tome da u povijest bude upisan uz bok drevnim židovskim zaštitnicima: "Htio je da za 2000 godina ljudi govore o Judi Makabejcu i Abbi Kovneru." Kovner je planu pristupio krajnje studiozno. U svakom od ciljanih gradova rasporedio je male skupine svojih ljudi koji su utvrđivali detaljan plan distribucije pitke vode u tim gradovima. "Predstavljali su se kao inženjeri, radnici, uopće osobe koje bi na svojim poslovima mogle doći do nacrta vodovoda u uredima gradske uprave.

Sve kako bi utvrdili mjesta najpogodnija za usipanje otrova u vodovodnu mrežu", opisao je u dokumentarcu povjesničar Michael Bar Zohar. Do kolovoza 1945. sve je bilo spremno i jedino što je još nedostajalo bio je otrov u dovoljnim količinama. Nabava otrova bila je Kovnerov zadatak, zbog čega se zaputio u Palestinu. Sam. Prvi kojima se Kovner tamo bio obratio bili su politički vođe Hagane, paramilitarne židovske organizacije tijekom Britanskog mandata u Palestini. Danas je nejasno je li Kovner direktno od njih tražio ogromne količine otrova ili je odjednom počeo oklijevati, pa je od njih tražio samo političku podršku za akciju. Menachem, njegov suborac iz geta u Vilniusu, posvjedočio je Holdsworthu da se Kovner susreo s nekima od političkih vođa tijela za koje se smatralo da će odmah nakon sve izvjesnijeg osnivanja nove bliskoistočne države, iznjedriti i prvo političko vodstvo Izraela.

On je naveo i to da je Kovner izbjegao susret s vođom Hagane, odnosno kasnijim legendarnim premijerom Izraela Davidom Ben-Gurionom, ali i da je Ben-Gurion ipak doznao za Kovnerovo lobiranje i planove. Tu je očito nastao problem jer je Ben-Gurion imao viziju židovske države, te je bio svjestan koliko bi genocid kao osveta za prvotni genocid bio sulud, pa i politički ubitačan za planove o osnutku Izraela na osnovu moralnog prava proisteklog iz Holokausta. "Ben-Gurion je stvari postavio vrlo jednostavno. Ako pobijete šest milijuna Nijemaca, hoće li to ponovno oživjeti mojih šest milijuna Židova? Ako ne, onda me to ne zanima", tako je Holdsworthu opisala politički rezon Ben-Guriona povjesničarka Dina Porat.

David Ben Gurion, prvi predsjednik Izraela 1948. | Author: Public Domain Public Domain

Ben-Gurionovo odbijanje bilo je težak udarac za planove urotnika iz Nakama. Pomoć je zato Kovner zatražio od Chaima Weizmanna, također vrlo uglednog cionističkog političara, kemičara svjetskog glasa, koji je poslije postao prvi predsjednik Izraela, ali i koji je politički bio puno bliži centru od lijevog Ben-Guriona. Pitanje je li Weizmann Kovneru doista dao otrov koji je ovaj tražio, okosnica je kontroverzije u priči o Nakamu. Dobar dio povijesnih radova o Kovneru koji uopće spominju pokušaj ubojstva šest milijuna Nijemaca, sklon je tvrdnjama da je i Weizmann odbio Kovnera ili, u najgorem slučaju, da ga je odbio za potrebe plana s genocidom, te da mu je dao samo otrov za trovanje zarobljenih SS-ovaca u logoru Stalag 13 kod Nürnberga. To je bio Nakamov rezervni plan, "Plan B", koji je naposljetku i proveden. Tako je, primjerice, stvari svojedobno opisivao Gad Nahshon, dugogodišnji novinar Jerusalem Posta, u članku o Abbi Kovneru.

No, osim niza nelogičnosti koji bi za sobom povlačio takav scenarij, problematični trenutak u takvim tekstovima je i to što se u njima vrlo često plan s trovanjem milijuna ljudi uopće ne spominje, iako je povijesno nesporan. Kako god bilo, to da se Kovner susreo u pravilu se uzima kao činjenica. Kao i to da mu je potanko opisao sve strahote Holokausta u čijem je središtu živio skoro tri godine. Weizmanna je to, u prvom redu kao čovjeka, moglo samo do krajnosti potresti. A dio koji je upitan dugo vremena je bilo pitanje je li Kovner tada objasnio da želi počiniti osvetnički genocid nad Nijemcima, da su u tu svrhu grupe za djelovanje na vodoopskrbnim sustavima u njemačkim gradovima čekale još samo na otrov i signal za akciju, i je li doista dobio otrov po koji je došao. Upravo je zato već spomenuti pripadnik Nakama Yehuda Maimon ključan svjedok jer je u Holdsworthovom dokumentarcu jasno precizirao da je Weizmanna Kovner doista pronašao u tadašnjem Istraživačkom institutu Daniel Sieff, a da je otrov preuzeo od braće Aharona i Ephraima Katsira, mikrobiologa iz Weizmannovog laboratorija.

"Weizmann je bio apsolutni šef u institutu. Ništa se nije moglo dogoditi bez njegovog znanja. Posebno ne nešto veliko poput ovoga. Katsir mi je poslije pričao da je radio u institutu i da je doista radio na pripremi otrova", svjedočio je Maimon. Posljedično se ipak čini istinitom Kovnerova verzija. On je svojim ljudima iz Nakama ispričao da je od Weizmana dobio apsolutnu potporu za plan neselektivnog ubojstva šest milijuna Nijemaca, te da ga je Weizman potom povezao sa suradnikom s instituta Ernstom Bergmannom (njega se danas smatra ocem izraelskog nuklearnog programa). Kovner je tvrdio i to da je upravo Bergmann na izradi otrova angažirao Aharona i Ephraima Katsira (potonji je kasnije postao četvrti predsjednik Izraela).

Auschwitz | Author: Povijesni arhiv Povijesni arhiv

Ephraim Katsir je naknadno tvrdio da je Kovneru dao samo otrov za Plan B, ali ne i za Plan A te da Weizmann nije imao ništa s tom pričom. No, u tom slučaju se onda postavlja pitanje zašto bi za relativno malu količinu arsena Kovner išao sve do Palestine, kad se, kako se kasnije ispostavilo, dostatna količina otrova za plan B vrlo jednostavno mogla nabaviti i u Europi. Kako god bilo, malo tko spori da je Kovner u prosincu 1945. ipak imao otrov koji je trebao za plan A i da se s njime ukrcao na brod u Aleksandriji. Njemački režiser, spisatelj i novinar, John Kantara, višestruko nagrađivan na svim poljima, koji je također istraživao židovske osvetničke pohode na naciste, a priču o organizaciji Nakam čak i među prvima, u nekoliko je navrata opisivao iznenadni obrat u ostvarenju plana koje je do tog trenutka dospjelo skoro do samog tragičnog kraja.

Na britanski razarač u Aleksandriji Kovner se s lažnim dokumentima, u britanskoj uniformi i s otrovom, ukrcao bez ikakvih problema. A tako je i prošao veći dio putovanja preko Sredozemnog mora. Međutim: "Malo prije luke u Toulonu Abba Kovner je pozvan preko zvučnika da se javi kapetanu. Kada je došao na zapovjedni most, uhićen je i (po povratku u Egipat, op.a.) prebačen u britanski vojni zatvor kod Kaira, gdje je proveo četiri mjeseca", napisao je Kantara. On je naveo i to da otrov kod Kovnera nije pronađen, što je objasnio mogućnošću da je Kovner svoju smrtonosnu prtljagu uspio na vrijeme baciti u more. Pod kojim je optužbama Abba Kovner proveo četiri mjeseca u zatvoru danas nije poznato, ali nije nimalo slučajno što je pušten točno u trenutku nakon što su njegovi agenti iz Nakama proveli Plan B, trovanje tisuća zarobljenih SS-ovaca u logoru za ratne zarobljenike kod Nürnberga.

Kovnerovo zarobljavanje bilo je težak udarac za pripadnike Nakama, koji su čekali na signal za akciju, raspoređeni po njemačkim gradovima. Avi Avidov, sin Pashe Reichmanna, Holdsworthu je opisao ogorčenost njegovog oca što plan nije uspio, kao i sumnje Nakamovaca u izdaju iz samog vrha cionističkih političkih krugova. Motiv za takvo što svakako je logičan; šestmilijunski pomor iz Plana A teško bi kompromitirao moralni zahtjev Židova za svojom državom nakon što su kao narod jedva izbjegli potpuno uništenje, a tu je još i činjenica da ogromna većina preživjelih Židova unatoč svemu nije bila ni blizu tako radikalna kao skupina Nakam. John Kantara u svojim istraživanjima potvrđuje teorije o izdaji i motivima za nju. On navodi da je Hagana, uoči Kovnerovog planiranog dolaska brodom u Europu, u München poslala Dova Shenkala, mladog pripadnika Židovske brigade iz sastava britanske vojske.

Auschwitz | Author: DPA DPA

Agenti Nakama su mu vjerovali jer je bila riječ o brigadi čiji su pripadnici nakon rata progonili, pohvatali i poubijali nekoliko stotina dokazanih nacističkih zločinaca koji su izbjegli pravdi. Jedan od pripadnika brigade, Chaim Miller, kao ostario, uz smiješak je opisivao uobičajenu proceduru nakon što bi ih uhvatili: "Polegli bismo ih u kamion i odvezli u šumu gdje bi čekali ostali pripadnici jedinice i upriličili suđenje. Obično bi sve priznali. Nakon pola sata ili sat pitali bismo ih, ako su već sve priznali, kakvu kaznu dakle zaslužuju. Samo bi ostajali stajati. Iz šume se nikada nisu vraćali." Zbog takvih stvari Nakamovci su vjerovali Shenkalu unatoč tome što im je, nakon što je Plan A već propao, govorio, kako navodi Kantara: "Ako pobijemo šest milijuna Nijemaca, postat ćemo isti kao nacisti." Očito je bilo vrijeme za Plan B. Kako je u jeku bilo suđenje pripadnicima nacističkog vrha u Nürnbergu, baš taj grad je odabran za mjesto akcije, a čovjek kojega je zapalo voditi napad bio je Menachem.

"Bio sam vrlo sretan što sam raspoređen u Nürnbergu. Bio je to grad nacista. Sve vojne parade koje ste gledali na filmovima bile su održavane u tom gradu", objasnio je Menachem Holdsworthu u kameru. Neki od Nakamovih članova predlagali su upad u sudnicu usred suđenja nacistima kako bi ih se izrešetalo na optuženičkim klupama. No, osiguranje je bilo krajnje strogo, pa je plan odbačen kao previše riskantan. Nakam je stoga odabrao drugu metu, logor Stalag 13, u kojem su tijekom rata bili zatočeni Židovi i ostali nepoćudni nacističkom režimu, a u kojem su nakon rata privremeno bili zatočeni SS-ovi čuvari iz koncentracijskih logora, Gestapovci, pa i neki visoko rangirani nacisti.

Berlin | Author: Wikipedia Wikipedia

Nedaleko od logora Menachem je kao slabu točku u osiguranju uočio pekarnicu u kojoj se spravljao kruh za zatočenike. Jonathan Freedland, svjetski nagrađivani Guardianov kolumnist, u knjizi iz 2008. "Konačni obračun" naveo je da je Nakam u pekarnicu ubacio svog člana Aryea Distela kao šegrta. Vrlo mlad, plavokos, plavook, po svemu tzv. arijskog izgleda, nije izazvao nikakve sumnje te je prihvaćen na rad. Prema Kantari, za nabavku otrova, arsena, bio je zadužen Shenkal. On ga je prethodno donio iz Pariza, kako bi ga kroz nekoliko dana Distel u bocama termofora omotanima oko tijela unosio u pekarnicu i skrivao ispod podnih dasaka. Konačno, malo iza ponoći u nedjelju 13. travnja 1946., između smjena, trojica Nakamovaca ušla su u pekarnicu i premazala arsenom crne ražene kruhove, predviđene za zatočene naciste.

"Bilo je to 3000 kruhova, što je bilo dovoljno za 12.000 tih gadova", prisjećao se Menachem. Unatoč nastojanjima Amerikanaca da se incident zataška, brojna ambulantna kola koja su tog dana prevozila naglo oboljele naciste svjedočila su da je diverzija uspjela. No, saveznici su slučaj pokušavali zataškati. Što se dogodilo u javnost je procurilo tek 20. travnja 1946. kada je New York Times na šestoj stranici naveo AP-ovu vijest da je "19.000 njemačkih ratnih zarobljenika otrovano ovog tjedna arsenom u kruhu u američkom logoru" te da su "svi ozbiljno bolesni". Navodno su svima, do posljednjeg, na vrijeme ispumpani želuci, pa smrtnih slučajeva nije bilo. Neki autori, međutim, navode da je mrtvih ipak bilo, i to u stotinama, ako ne i tisućama, ali se to zataškalo zbog političkih odnosa SAD-a i političkih organizacija budućeg Izraela.

U svakom slučaju napad nije uspio u svom najvažnijem dijelu. Peter Zinke i Jim. G. Tobias u svojoj knjizi iz 2000. naveli su da se izvjesni agent Hagane, ubačen u Nakam u Münchenu, pobrinuo da doze otrova za SS-ovce budu dovoljno razblažene kako se ne bi pokvarili dobri politički odnosi između cionističkog pokreta i saveznika, posebno Amerikanaca. John Kantara pak navodi da je dotični agent, naravno, bio Dov Shenkal, a spominje i navodno Shenkalovo priznanje o tome da je izdao Kovnera. Shenkal je naknadno objasnio da je motiviran bio time što su mu saveznici zauzvrat dopustili da u Palestinu prebaci 5000 Židova iz Francuske i Belgije mimo dopuštenih kvota o naseljavanju prostora buduće Države Izrael, gdje su tada Arapi još uvijek bili u većini. Što se tiče Nakama, to je bilo to. Kovner se poslije svega sa suprugom Vitkom Kempner trajno preselio u kibuc Ein HaHoresh u Izraelu.

Abba Kovner sa suborcima 1948., tijekom rata za Državu Izrael | Author: Public Domain Public Domain

U prosincu 1947. ušao je u Haganu, unatoč svemu što se izdogađalo, a ubrzo je postao zapovjednik Brigade Givati, kako bi se s posebnim žarom borio za opstanak Izraela, proglašenog samostalnom državom 14. svibnja 1948., što su Egipat, Sirija, Transjordanija i Irak popratile općim napadom na novu državu. Upamćen je također i po svjedočenju na suđenju Adolfu Eichmannu 1961., a Izrael ga danas slavi kao svog najvećeg pjesnika. Razlog zašto sve do kraja svog života 1987. nije htio govoriti o Nakamu Rich Cohen pronalazi u tome što je Kovner bio zabrinut da neprijatelji Izraela ne bi u tome pronašli argument za ideološko i političko opravdanje za terorističke napade na Izrael. To što su preživjeli Nakamovci relativno nedavno ipak prekinuli šutnju, Zinke i Tobias pak objašnjavaju time da nisu izdržali pritisak dijela pripadnika novih generacija koje su ih ispitivale zašto se nisu išli osvećivati nacističkim ubojicama.

No, već i prve sramežljive izjave o iskustvima članova Nakama imale su posljedice. Tužiteljstvo u Nürnbergu 1999. je pokrenulo kazneni postupak protiv dvojice preživjelih koji su pripremali otrovani kruh za Stalag 13. Da li zbog nedostatka dokaza ili zbog toga što bi se sudilo uz vrlo teško povijesno breme, tužiteljstvo je nekoliko mjeseci poslije postupak obustavilo, kad su optužnice već visjele u zraku. Odatle i razlog zašto primjerice Menachem u javnosti i danas nastupa pod pseudonimom. Osveta ipak ni nakon razlaza Kovnerove skupine nije izgubila na aktualnosti. Ali ne kao odmazda nad njemačkim civilima, nego nad nacističkim glavešinama. Michael Stückhart, SS-ov Obregruppenführer koji je sudjelovao u raspravama o "židovskom problemu", na sudu je 1949. oslobođen.

E da bi 1957. poginuo u neobičnoj automobilskoj nesreći. Veleposlanik Trećeg Reicha u Francuskoj Otto Abetz pronađen je 1958. u gorućem automobilu. Joachim Paiper, koji je 1944. zapovjedio ubijanje zarobljenih američkih vojnika u Francuskoj, ubijen je ispred svoje kuće u kojoj je živio pod lažnim imenom. Još dugo nakon završetka Drugog svjetskog rata nacisti su ubijani metkom u glavu, vješanjem, davljenjem, nalaženi su obješeni u garažama, ubijeni u jarcima pored ceste, pogibali su u automobilskim nesrećama prouzročenima neobičnim kvarovima, a zabilježen je i slučaj kada je jedan Gestapoovac, dok je u krevetu u bolnici čekao na bezazlenu operaciju, poliven kerozinom i zapaljen.

Abba Kovner svjedoči na suđenju Adolfu Eichmannu | Author: Public Domain Public Domain

I dok ljudi poput Menachema još uvijek ne mogu prežaliti što u djelo nije proveden Plan A, neki drugi poput Yehude Maimona danas, unatoč svoj proživljenoj boli, razumiju koliko je bezumno bilo pokušati provoditi pokolj nad milijunima, uključujući i djecu. Holokaust je utoliko tragičniji što se u svom obimu i užasu pokazao kao preveliki zalogaj za čovječanstvo koje se s njime nije uspjelo do kraja obračunati. Nakon rata okupacijske vlasti identificirale su u Njemačkoj 13,2 milijuna osoba koje je trebalo uhititi samim time što su aktivno sudjelovale u nacističkom aparatu. Od njih doista je i uhićeno 3,5 milijuna osoba, da bi ih 2,5 milijuna praktično odmah bilo pušteno na slobodu. Od preostalih milijun ogromna većina snosila je samo sankcije poput zapljene imovine i ograničenja pri zapošljavanju u javnim službama.

U Nürnbergu je pak osuđeno 24 nacističkih vođa, a do 1949. u zatvorima je preostalo još samo 300 nacista. O čemu je riječ pokazuje slučaj logora Belsen. Britanci su nakon rata zapeli procesuirati sve zločince iz tog logora. Proces je, međutim, potrajao čak devet mjeseci, Britanci su se iscrpili, politika i život išli su dalje, a za procesuiranje je preostalo još 70 nacističkih logora sa stotinama zločinaca iz svakoga od njih. U takvom svijetu lako je razumjeti osvetnički poriv nekoga tko je preživio pakao na zemlji. No, iz priče o osvetnicima Abbe Kovnera može se vidjeti i to koliko je krhka linija između bolne čežnje za pravdom i novih milijunskih zločina.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.