Ustaški poglavnik Ante Pavelić 1959. je umro u Madridu od posljedica ranjavanja u atentatu. A čovjek koji ga je tada umalo ubio, Blagoje Jovović, tada je ovako opisao taj pokušaj ubojstva tada najtraženijeg ratnog zločinca s područja Jugoslavije.
"Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam, osam metara. Pavelić me je osjetio, vidio... Počeo je vikati: 'Majku ti jebem srpsko-židovsku, komunističku!' Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim ravno na Pavelića. Dođem na dva, tri metra i pucam.
Jednom. Drugi put. Pucam mu u leđa. On pada. Kako je nosio torbu, ona mu ispadne na stranu u neki vrt. Pao je, ne pomiče se. Ne mogu vjerovati da bi se pravio mrtav ako su dva metka u njemu. Tada pomislim, bolje je da ostane živ jer će u bolnicu, narod će vidjeti i onda će mu morati suditi..."
Bilo je to 10. travnja 1957. Srbijanski list Alo! prenosi riječi ministra kulture u Vladi Srbije Vladana Vukosavljevića prema kojem bi, da se isto to dogodilo u slučaju da je, primjerice, Adolf Hitler bio taj koji je uspio pobjeći, pa ga je netko smrtno ranio, atentator bio slavljen kao heroj. "O tom heroju snimali bi desetke filmova i serija. Kada je riječ o Blagoju Jovoviću, Srbinu iz Danilovgrada, njega je povijest skoro izbrisala."
"Spomenik smo ostali dužni i Dijani Budisavljević, koja je spasila više od 7000 djece iz Jasenovca i Jastrebarskog i time napravila jedan od najvećih podviga u Drugom svjetskom ratu. A ako ćemo dosljedno provoditi principe kulture sjećanja, trebali bismo razmisliti da neku ulicu nazovemo i po Blagoju Jovičiću", kazao je ministar.
On je Jovovića nazvao "Srbinom iz Crne Gore", precizirao je da to ne bi bilo priznanje atentatu kao načinu borbe, nego hrabrost da se "najvećeg krvnika srpskog naroda suoči s pravednom kaznom, ako to već nisu mogle učiniti Jugoslavija, Argentina ili Španjolska". "Njegovim činom zadovoljena su ljudska i božanska pravda", kazao je Vukosavljević. Ono što Vukosavljević nije rekao jest da je Jovović u SFR Jugoslaviji bio politički izrazito kontroverzna pojava.
Prvo, što je Pavelić, koji je u Argentini uživao zaštitu Juana Perona i koji je nakon atentata, teško ranjen u kralježnicu, pobjegao pod zaštitu fašističkog diktatora Francisca Franca preko Paragvaja, u Madridu naposljetku umro od kombinacije svog dijabetesa i posljedica ranjavanja. To znači da taj atentat nije bio najuspješniji, a daleko od toga da je mogla biti riječ o nekoj posebnoj pravdi već samim tim što jugoslavenske vlasti nisu dobile priliku nad njime izvršiti smrtnu kaznu na koju je sudski osuđen u odsustvu.
Drugo, da se ne govori koliko je neukusno uspoređivati doista herojsko djelo Dijane Budisavljević s čovjekom koji u životopisu ima i ovo: Jovović je iz Jugoslavije izbivao još od 1944. zato što je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu na strani četnika. Doduše, ustanak naroda Crne Gore protiv okupatora Jovović je dočekao u partizanima, da bi relativno brzo prešao u četnike kad je dobio naređenje da napadne četnike lokalnog četničkog vođe Baje Stanišića.
Jovoviću nije smetalo niti to što je Stanišić već od veljače 1942. s Talijanima ratovao protiv partizana, što je od svibnja 1942. imao običaj zatvarati "od staraca do djece od samo jedne godine" u svojim progonima pripadnika antifašističkog pokreta u Crnoj Gori, konkretno, partizana. Pa čak i to što je 1943., nakon kapitulacije Italije, Stanišić ponudio savezništvo u borbi protiv partizana čak i Trećem Reichu, praktično Hitleru kojega spominje ministar Vukosavljević.
Zbog svega toga Jovović je pobjegao iz zemlje još 1944. i prvi put se u rodno mjesto u Crnoj Gori vratio tek 1999., malo prije smrti. To je bio i razlog zašto SFR Jugoslavija tog čovjeka nikada nije slavila kao ikakvog junaka, nego ga je osuđivala kao kvislinga, a posljedično nije bilo govora niti da mu podignu spomenik za suštinski neuspješan pokušaj ubojstva Pavelića, iako mu je prethodno doista vješto ušao u trag.
